Jeremy Irons u razgovoru s novinarkom Gracije
Razgovarala Mersiha Drinjaković
Snimci Dženat Dreković, Jasmin Fazlagić i Irfan Redžović
Od početka Festivala te davne 2007. naš cilj bio je doći do Jeremyja Ironsa i razgovarati s njim. Znaju to dobro i u press-službi SFF-a, odakle su nas ljubazno upozoravali da nije izvjesno hoće li predsjednik žirija Takmičarskog programa imati vremena, biti raspoložen… Već smo bili izgubili svaku nadu, bližio se trenutak kada smo morali priznati poraz i završiti proces pravljenja novine bez intervjua sa slavnim britanskim glumcem, kada je jedan telefonski poziv promijenio naše raspoloženje. “Imate 20 minuta s Jeremyjem: budite u Festivalskom centru u pola šest popodne!”
I tako smo se našli licem u lice s gospodinom Ironsom. U ugodnom razgovoru, ipak nešto dužem od 20 minuta, spomenuo je mnogo toga, ali najviše nas je impresionirala činjenica da je želio doći na prvi Sarajevo Film Festival, te da je 1997. režirao i glumio u TV filmu Mirad, priči o mladom izbjeglici iz Bosne i Hercegovine.
Iako ste tek nekoliko dana ovdje, moram Vas pitati kako je biti u Sarajevu prvi put?
– Znao sam da je Sarajevo grad velikog duha i prije nego što sam došao. Lijepo je vrijeme, susrećem se sa starim prijateljima, upoznajem nove ljude, gledam zanimljive filmove, jedem dobro. Nemam nikakvih pritužbi.
ŽIVOTNO PRAVILO “Ne žalim ni za čim. To je u mojoj prirodi i jedno od životnih pravila mi je: ne žalim. Pravim odluke i živim s njima ne žaleći zbog toga”
Kao predsjedavajući žirija Takmičarskog programa, imate nezahvalan zadatak: izabrati najbolji film, najbolju glumicu i glumca. Koliko je teško donijeti takve odluke?
– Moj posao je da dopustim dobru raspravu među članovima žirija, da dopustim da svako od njih izrazi svoje mišljenje. Naravno, taj posao meni dopušta da pogledam filmove koje inače ne bih uspio vidjeti. Fascinantno je sjediti s ljudima iz različitih dijelova filmske industrije, čuti njihova mišljenja i stavove. Lijepo je gledati filmove, voditi diskusije, biti na ovako prijateljskom mjestu. Gledam ponekad po tri filma na dan, ne samo one koji su dio Takmičarskog programa, jer inače nemam priliku ovoliko gledati filmove.
Osim činjenice da ste ovdje kao predsjednik žirija, šta Vas je nagnalo na odluku da posjetite Sarajevo?
– U Sarajevo sam trebao doći još 1995. na prvi Sarajevo Film Festival, ali nam tada britanska vlada nije dopustila. Bio sam uključen i u nekoliko filmskih projekata, uključujući i Dobro došli u Sarajevo, koji na kraju nisam snimio, ali jeste Michael Winterbottom. Radio sam dokumentarni film Mirad, A Boy From Bosnia, o bosanskim izbjeglicama. Kao i ostatak svijeta, posmatrao sam duh stanovnika Sarajeva tokom opsade i znao sam, iz razgovora s ljudima s kojima sam pričao i iz onoga što sam čitao, da su to ljudi velikog duha. Ovo je mjesto na koje sam oduvijek želio doći. Kada mi je stigla pozivnica da budem predsjednik žirija, bio sam sretan što ću doći u Sarajevo.
Smatrate li Sarajevo Film Festival drugačijim od drugih filmskih smotri?
– Ne idem često po festivalima. Ponekad sam u Cannesu, bio sam jednom u Marakešu, ili sam na nekom festivalu kad predstavljam film. Ali, definitivno nisam često na festivalima, nemam vremena za to.
Šta sve mora biti posloženo da biste pristali snimati film?
– Dobar režiser, dobar scenarij, dobar producent, priča i uloga koja me zanima.
Koja je Vama uloga najdraža, koja Vas je najviše ispunila?
– Uloga Humberta Humberta u Loliti. To je kompleksan lik. Uloga Gabrijela u filmu Misija je također za mene kao glumca vrlo važna. Pa onda Šteta… Imao sam zaista mnogo zanimljivih filmova.
Upravo nakon Štete, erotske drame u kojoj ste glumili sa Juliette Binoche, postali ste seks-simbol. Kada je objavljeno da dolazite u Sarajevo, nastala je pometnja u ženskim redovima. Mnoge moje prijateljice posjećuju Festival samo zbog Vas…
– To je lijepo od njih, ali ne smatram se seks-simbolom. Različiti ljudi imaju različite percepcije i sretan sam zbog njih, ali njihove želje ne mijenjaju činjenicu ko sam ja.
Imate li među glumačkim imenima neko Vama omiljeno s kojim uvijek rado snimate filmove?
– Meryl Streep je divna glumica. Ali ja ne volim govoriti o omiljenim glumcima jer je to nezahvalno. Volim snimati s Glenn Close, bio sam sretan radeći s Juliette Binoche…
Za ulogu u filmu Reversal of Fortune, 1990. godine, dobili ste Oscara za najboljeg glumca. Kako ste se tada osjećali?
– To je kao da imate veliki rođendan, i za jedan dan prati ga i veliko uzbuđenje. Lijepo je to, neka vrsta priznanja za mene od te filmske industrije. Ali ako ja vas pitam ko je osvojio Oscara za najboljeg glumca prije dvije godine, možete li se sjetiti? Ne možete.
Da li ste ikada požalili zbog nečega u karijeri?
– Ne! Ja ne žalim ni za čim. To je u mojoj prirodi i jedno od životnih pravila mi je: ne žalim. Pravim odluke i živim s njima ne žaleći zbog toga.
Sa irskom glumicom Sinead Cusack vjenčali ste se prije skoro 30 godina? Koja je tajna uspješnog braka?
– Nema tajne. Svaki brak preživljava dan po dan. Mislim da imam vrlo sretan život: radim ono što želim i za to sam vrlo dobro plaćen, imam vremena i za druge stvari osim mog posla, imam predivnu ženu, divnu djecu… Vrlo sam sretan čovjek.
Kakav ste otac sinovima Samuelu i Maxu?
– Vjerujem da, dok djeca odrastaju, trebate biti tu i pokušavati im dati savjete koje i ne moraju poslušati jer imaju svoje živote. Pokušavam ih podržavati i naučiti da je tajna života zapravo da saznaju šta ih čini sretnim i da to slijede.
Šta za Vas danas predstavlja izazov?
– Izazov je pronaći posao koji je zahtjevan, neki u kojem ću riskirati, i to uvijek tražim. Postaje teže kako starim, dobijate manje uloga kad starite, zapravo manje zanimljivih uloga… Teško je naći uloge koje vas pokreću.
Postoje li snovi koji su u životu Jeremyja Ironsa ostali neispunjeni?
– Volio bih režirati filmove. Zapravo, postoji jedan koji ću najvjerovatnije raditi sljedeće godine. Priča iz Sjeverne Irske, čudna ljubavna storija… I želim nastaviti uživati u životu i da mi bude dopušteno da radim s vremena na vrijeme težak posao, onaj koji me pokreće.
Možete li zamisliti da živite u Hollywoodu?
– Bio sam tamo ponekad kad sam snimao, ali nikad nisam živio. Ne volim, među ostalim stvarima, kontraste – primjerice, kontraste u vremenskim prilikama. Također, kad ne snimam filmove, želim biti izvan industrije. Živim najveći dio vremena u jugozapadnom dijelu Irske, daleko od filmske industrije. Tamo imam svoj mir, imam konje, brod, dobre prijatelje, muziku, dobre razgovore, dobar život…
Ljudi na Festivalu tvrde da Vas je teško ubijediti da posjetite neku zabavu, da stalno gledate filmove…
– Ma uvijek završim do osam sati navečer, no nisam neki ljubitelj pića, niti sam lud za velikim grupama ljudi. Ali zato volim dobar razgovor i dobru hranu. I volim plesati. Muzika mora biti dobra i onda mogu plesati različite vrste plesova.
Gracija 62, 24.8.2007.
, koji je u Sarajevo stigao sa sinom Samom, otkriva kako je želio doći na prvi SFF, da se ne smatra seks-simbolom, te da mu je neostvareni životni san režiranje filmova){kind=link}