Razgovarala Živana Jovančić
Snimio Nikola Blagojević/Spektroom
Slovenački glumac Sebastian Cavazza, kad smo prije osam godina radili intervju s njim, igrao je u filmu bosanskohercegovačkog reditelja Alena Drljevića Muškarci ne plaču. Film, sniman na Jahorini, u hotelu Bistrica, koji je za ovu priliku nazvan Olimpik, okupio je znana glumačka imena iz regije i naše zemlje. Među njima je i Cavazza, koji je za tadašnje 22 godine glumačkog djelovnja ostvario niz uloga na filmu, televiziji i u matičnoj teatarskoj kući, Mestnom gledališču ljubljanskom.
Jedan je od najpopularnijih slovenačkih glumaca u regiji, kao što je to nekad bio i njegov otac, bard ex-jugoslavenskog glumišta Boris Cavazza. Godine 2009. igrao je u filmu Jasmile Žbanić Na putu, a potom na velikom ekranu oživio kompleksni lik u Drljevićevom filmu, u kojem igra psihoterapeuta Ivana na čije terapije dolaze ratni veterani. “Priča okuplja pripadnike tri različite vojske na jednoj radionici, a pošto svi pate od postraumatskog ratnog sindroma, s njima prolazim traumatska iskustva”, otkriva Sebastian. Sutradan, kad smo dogovorili naš razgovor u hotelu Bistrica, bio je spreman za povratak u Ljubljanu. S dvije nevelike torbe, sportski odjeven, šarmantni glumac pričao nam je o poslu, o novim projektima, ali i o privatnom životu.
Jeste li za mjesec dana, koliko je trajalo snimanje, otišli do Sarajeva?
– Otišao sam dvaput. Morao sam da sredim neke tehničke stvari, a bio sam i kod prijatelja, popio sam kafu na Baščaršiji, otišao u aščinicu. Obožavam bosansku hranu. Nisam htio da previše idem do grada, pošto je filmska priča odmaknuta od civilizacije. Svi smo zajedno odsječeni od svijeta.
Zbog kojih to poslova žurite da se vratite u Ljubljanu?
– Spremam novi film, zove se Izbrisana, a reditelj je Miha Mazzini. To je priča koja govori o tome kako je nakon rata na području bivše Jugoslavije 20.000 ljudi izbrisano u dokumentima u Sloveniji. U Beogradu treba da završim SF film Ederlezi Rising, reditelja Lazara Bodrože, koji je na engleskom jeziku, u kome imam glavnu ulogu: igram kapetana svemirskog broda. Sada počinjem i snimanje TV serije Senke nad Balkanom, koju režira Dragan Bjelogrlić, a tumačim lik jednog Austrijanca.
Kako uz film i televiziju kombinujete teatar?
– Danas putujem, a već sutradan imam probu predstave Tri zime, nove drame Tene Štivičić koju režira Barbara Hieng Samobor, a ja tumačim lik Vladimira Kosa. Inače, igram u još nekoliko starijih predstava u Mestnom gledališču ljubljanskom. Sada se malo više vraćam filmu. Prošle godine sam odbio četiri filma, u Moskvi, Pragu, Londonu i u Srbiji, pošto sam puno angažovan u pozorištu i jedan sam od nositelja repertoara. Ili sam na sceni ili na probi.
Svi mislimo da je muškarcu uvijek lakše da usaglasi profesionalne i privatne obaveze. Važi li to za vas?
– Ne znam zašto bi bilo lakše i po kom pitanju. Brinem se o djeci, o psu, o poslu. Ako žena koja radi nema podršku partnera, onda mogu da mislim kako joj je teško. Moji sinovi Luka i Mark žive sa mnom, to je muško društvo, muški stan, jedino je naš pas ženka. Organizujemo se tako da svako nešto napravi, uradi, i to može da funkcioniše.
Kako ste gradili autoritet, kakav ste odnos razvijali sa sinovima?
– Ulogu oca ne tretiram kao nešto teško ili opterećujuće, nego kao užitak. Meni je stvarno drago da možemo provoditi vrijeme zajedno. Autoritet se gradi korak po korak. Mislim da je najbitnije da nema tabua u dijalogu, da se puno priča i o delikatnim stvarima za te tinejdžerske godine, kao što su seks ili droga. Bitno je i da slušamo jedan drugog, da se poštujemo i da svako stoji iza svojih riječi i djela.
Šta vaši sinovi sada rade? Žele li slijediti vaš put?
– Luka ima 20 godina, završio je gimnaziju, odlučio je da si uzme godinu dana i da putuje prije nego što upiše fakultet. Mark ima 17, sad je u trećem razredu gimnazije. On se bavi malo muzikom, glumom, kao hobijem. Oba moja sina dobro shvataju šta znači glumački posao pošto sam ih još kao znatiželjne klince vodio na snimanja, i kad su vidjeli da moraju da šute po 12 sati, odlučili su da više ne posjećuju setove. Nije im to toliko zanimljivo kao što su mislili da jeste. I Luku i Marka zanima sve, i umjetnost i putovanja, oba su sportaši, samostalni su, znaju da opeglaju košulju, da operu veš, da skuhaju ono što žele da jedu. I ja kuham, naučio sam sve.
Moramo spomenuti vašeg oca, velikog glumca Borisa Cavazzu. Kako je danas, šta radi?
– Boris Cavazza danas ima 77 godina, treći put se oženio, radi, piše, režira, glumi u predstavama. Vrlo je aktivan. Pun je života. Družimo se puno. Kad stignemo, popijemo čašu vina, odemo na ručak…
Komentariše li i danas ono što radite?
– Da, naravno. Puno puta mi kaže šta misli, a i ja njemu. Bude tu svega, i smijeha i kritike. Otvoreni smo kad je u pitanju kritika. Puno smo sarađivali zajedno i stvarno mi je užitak raditi s njim, jer je velik čovjek, a onda je i veliki glumac i reditelj.
Kad letimično prelistate godine glumačke karijere, na šta ste najviše ponosni?
– Ponosan sam na to da mogu da biram šta ću da radim. Zadnjih sedam godina odlučio sam da radim samo ono što me stvarno interesuje, tražim projekte gdje mogu da iskažem svoj talenat. Odbio sam u karijeri više od 50 posto uloga i u pozorištu i na filmu ako mi se nije svidio scenarij. Mogu da radim iza šanka ako je u pitanju egzistencija, ali kad me neko zove radi saradnje, uvijek kažem da hoću prvo da pročitam scenarij.
Je li vam se ta probirljivost svetila?
– Zašto bi?! Ako nešto radiš, onda to mora da te ispunjava. Mislim da je jedino fer da prije nego uđeš u saradnju, sam sa sobom raščistiš da li to radiš zbog para ili zato što te nešto interesuje. Nikad nisam radio zbog para.
Privlačni ste ženama, nazivaju vas slovenačkim Georgeom Clooneyjem. Šta vam kao muškarcu znače ovi komplimenti?
– Mislim da se sve te etikete rađaju iz neke potrebe, one prirodne ljudske da sve stavlja u ladice. Trivijalno mi je to. Mene puno više zanima šta čovjek misli nego kako izgleda i šta vozi. Zapažam da je u našim krajevima jako bitno šta neko vozi. Ma, baš me briga koja su to kola!
A koja kola vi vozite?
– Volvo, star je 15 godina. Kad prestane da radi, zamijenit ću ga.
U čemu uživate privatno?
– Sport, priroda, knjiga, umjetnost, putovanja, gledam filmove, ali ne sjedim pred televizorom jer nemam previše vremena. Skijanje i skvoš su moji omiljeni sportovi. Ovdje sam se nekoliko puta popeo na vrh Jahorine. Predivno je. Htio bih doći zimi, na skijanje.
Zanima li vas brak danas?
– Brak je neka forma. Ljubav tražim. Okej sam. Našao sam je.
Postoji li razdoblje koje pamtite kao najteže u životu?
– Imao sam puno gubitaka u životu, izgubio sam dva brata i majku. To su teške stvari, ispituješ se: zašto ja, zašto meni da se to dogodi. Tad mi je bilo teško, pogotovo kad sam izgubio brata blizanca Damijana, koji je bio slikar, i da nisam imao sinove, ne znam kako bih to preživio.
Šta je za vas izazov u ovim godinama?
– Nisam siguran da li ću ikad odustati od izazova. Mislim da je to smisao života. Živim od toga što volim da radim, miran sam u tome što radim i to me ispunjava. A izazovi? Hajd’mo vidjeti šta me još čeka.
