Piše Kristina Ljevak Bajramović
Na ovim stranicama obično pišem o vlastitim iskustvima, ne o društvenim pojavama i fenomenima, ali se zadnjih dana osjećam kao da mi je Marko Purišić postao član familije.
Pokušala sam naći sinonim za lazanju, potpuno iznenađena time da Hrvati nisu smislili vlastitu riječ za ovo preukusno jelo. Eto ideje za jezikoslovne entuzijaste i entuzijastkinje. Ja ću, dok ne smislite inačicu, koristiti složenac. Jer mi se uklapa sa temom kolumne.
Sto puta sam napisala i mnogo više puta izgovorila kako u mom slučaju muzika isključivo postoji u koordinatama – Balašević, Arsen, Kovač (Mišo, naravno). Prije otvaranja svakog mog Word dokumenta, i prije susreta za demotivirajućom bjelinom površine računala, ja najprije na YT ukucam „Jednom su sadili lipu“. Kao takva, potpuno sam irelevantna za bilo koju vrstu muzičkih procjena.
Prvu fazu euforije povodom Baby Lasagne sam posmatrala, sa svim svojim muzičkim neosviještenostima, kao posljedicu melodične pjesme, atraktivnog nastupa i vrlo suptilnog koketiranja sa etno elementima, zahvaljujući čemu su se miljeići, koje baštini svako ko nije odrastao van porodice, posjeduje.
Dodatno mi je bilo važno što je moja drugarica, književnica Boba Đuderija, bezrezervno navijala za ovog mladića.
Danas sam joj napisala, kada je vaskolika javnost informisana o njegovoj nesvakidašnjoj gesti, kako Marko upravo djeluje kao da ga je Boba rodila, a ja bila primalja (na našem babica).
Zapravo, najveće ineresovanje za ovaj muzički, a očigledno u prvom redu ljudski fenomen, kod mene je izazvala činjenica da Marko, nakon što je bio drugoplasirani na Eurosongu, nije imao gard na temu „zaj*b’o nas sudija“.
Dostojanstveno je prihvatio vlastitu drugoplasiranost, vratio se u Hrvatsku sebi, svojoj porodici i mnogobrojnim obožavateljima i obožavateljima. Uprkos činjenici da je na nacionalno takmičenje za izbor hrvatske pjesme predstavnice na Eurosongu stigao sa klupe za rezervne igrače.
Meni bi to bio dovoljan razlog da se u euforiji dočeka, nagovorim svima. Marku nije. Marko je bolji predstavnik naše današnjice, zahvaljujući tome u Zagrebu, na Trgu bana Josipa Jelačića, čekale su ga hiljade ljudi koji su u njegovom ukupnom djelovanju prepoznali zalaganje za zaboravljene vrijednosti. Ovaj mladić kao da je izronio iz neke vremenske kapsule. U kojoj je još uvijek sačuvani postulati ljudskosti.
I kada ga je reporter HRT-a pitao kako se osjećao nakon što mu je, parafraziram, pobjeda izmakla za dlaku, Marko je rekao da je, nakon takmičenja, zaspao kao zaklan.
Na balkanskom poluostrvu gdje je zaklanost metafora za dobro spavanje, stasao je mladi čovjek, nesvakidašnji po svemu. Nije prepoznat kao favorit unutar nacionalnog takmičenja, ali se ispostavio se kao evropska zvijezda. Jer je običan i dobar, i pjeva o običnosti, i jer nam te ljepote običnog u svakodnevici, toliko nedostaje.
U danu iza nas, Marko Purušić je odbio nagradu hrvatske Vlade na čelu s premijerom Andrejem Plenkovićem. Planirani iznos od pedeset hiljada eura koje je mogao uknjižiti, raspodijelio je na dvije ravne časti, različitim odjelima onkologije za najmlađe pacijente.
Taman kad se zapitamo da li je moguće da je ta Lazanja stvarna, ovaj dečko nam stvori dodatni upitnik. Vidim po komentarima na društvenim mrežama da polusvijet iz vlastite toksične perspektive misli kao je po srijedi računica. Jer sadašnji živalj jedino u račun vjeruje.
Ja vjerujem u mogućnost stasavanja nekih novih generacija, koje su dovoljno naučile na greškama prethodnika i prethodnica, i koje su sposobne da na svoja nejaka pleća preuzmu ovaj krhki svijet.
Vjerujem u dobro, ne ovisno o tome da li se dogodilo unutar evrovizijskog ili nekog drugog konteksta. Vjerujem da postoje oni_e koji misle kako sve nije izgubljeno i kako s mrvenom vlastite dobrote mogu sjeme dobra posijati i za neke nove naraštaje.
Neka Rim Tim Tagi Dim bude istodobno i ritam naše pobjede nad osrednjošću.
