IG @worldofdao
Tetovaže su postale sastavni dio naše svakodnevnice i viđamo ih svuda. Dugo sam razmišljala da li da uradim neku, i prije nekoliko godina kad sam prelomila da hoću, rekla sam sebi da svaka mora biti posebna i od nekog zanimljivog tattoo umjetnika. Postoji toliko umjetnika širom svijeta, ali je jedna baš posebna: njeno ime je Apo Whang-Od i ona ima 107 godina! Dobro ste pogodili, moj cilj je bio pronaći je i uraditi tetovažu kod žive legende, ali to zvuči mnogo jednostavnije nego što jeste.
Odakle mi uopšte ta ideja? Za ovu gospođu sam čula još prije sigurno 10 godina, ali tad nisam pomišljala da idem u neko selo na vrh planine na Filipinima da je tražim. Naišla bih s vremena na vrijeme negdje na njenu fotografiju, ali nikad nisam imala ideju da zapravo odem do nje.
Potraga za gospođom Apo
Godine 2019. počela sam istraživati o tetovažama koje se rade bambusom, jer sam se spremala da uradim svoj prvi tattoo na Tajlandu, i ponovo mi je izašla njena fotografija u nekoj pretrazi na internetu. Čudan se splet okolnosti desio od tada: korona, sve peripetije i onda – tri godine kasnije našla sam se na Filipinima da nastavim potragu. Da bih došla do gospođe Apo morala sam organizovati putovanje za samo to, i tako je i bilo.
Apo Whang-Od živi na sjeveru Filipina u malom selu na vrhu planine koje se zove Buscalan. I zamislite situaciju u kojoj ta žena, tako stara i iz tako malog sela koje se nalazi daleko od svega, postaje i najstarija osoba koja je ikad bila na naslovnici časopisa Vogue. To se desilo lani, u periodu kad sam ja malo intenzivnije počela da gledam kako bih mogla da stignem do tamo.
Uz svu slavu koja ju je odjednom snašla opet je bilo malo informacija kako se do nje može doći. Ono što sam znala jeste da selo pripada plemenu Kalinga, te da to pleme i susjedno ratuju, pa nekad zna biti problema ili možete naletjeti na naoružane ljude. Treba mi vodič koji će me pješke odvesti do vrha planine i do gospođe Apo. Nije postojala nikakva garancija da ću je uopšte vidjeti. Postojao je samo rizik – stići do nekog plemena koje ratuje sa susjedima, tražiti vodiča, tražiti staricu, i da li će me ona uopšte primiti. Zvučalo je rizično, ali i kao avantura, pa odlučih da probam.
Nije mi bilo teško nagovoriti moju drugaricu Teu da odemo zajedno. Ona nikad prije toga nije bila na Filipinima, a dovoljno je luda da pristane ići sa mnom i pored svega što sam joj rekla da nam se može desiti.
Prvi cilj nam je bio mjesto Sagada, koje sam htjela posjetiti jer imaju vrlo neobičan ritual sahrane. Naime, ljudi iz plemena Igorot u Sagadi bi pokojnika prvo stavili na stolicu da se tako ukoči jer kad ga prebace u kovčeg treba ležati u obliku fetusa, isto kao kad se rodio. Zatim se tijelo prebacuje u kovčeg, a taj kovčeg se kači na vrhu planine da visi sa strane. Svuda po Sagadi se u dolinama može naći na stotine visećih kovčega i taj običaj sahranjivanja se primjenjuje i dan danas.
Stresna vožnja triciklom
Kao i Apo, i Sagada mi je uvijek bila daleko i ne bih putovala u taj dio zemlje samo zbog kovčega. Sreća, dva mjesta bila su udaljena jedno od drugog samo nekoliko sati, pa smo isplanirale da posjetimo oba. Izabrale smo Sagadu kao bazu i prenoćište: od Manile smo do Sagade putovale 28 sati. Avion, tri autobusa, nekoliko tricikala i kafana sa najpijanijim gostima u Baguiju – eto nas u Sagadi! Put do nje spada u jedan od 25 najopasnijih puteva na svijetu. Stigle smo u Sagadu u zoru, taman da vidimo more oblaka, nešto što se tu uvijek dešava pred izlazak sunca, kad se oblaci toliko spuste da se u jednom trenutku i vozite kroz njih. Priroda je bila zaista nevjerovatna! U Sagadi su nas sačekala dva iznenađenja: soba koju smo rezervisale bila je nekom izdata, a u cijelom mjestu ne postoji ni mijenjačnica ni bankomat. Uspjele smo naći novu sobu, ali problem je bio novac jer nismo razmijenile dovoljno u Manili. Riješićemo i to nekako.
Nakon odmora i obilaska Sagade taj dan, odlučile smo da stignemo do Buscalana. Saznale smo da postoji lokalni autobus koji nekoliko puta dnevno vozi do gradića koji se nalazi oko sat vremena od naše konačne destinacije. Nakon autobusa jedina opcija do podnožja planine nam je bio tricikl, pa smo pronašle vozača koji je pristao da nas odveze i da nas sačeka. Zamislite samo: nas dvije u jednom triciklu i više od sat vremena vožnje pored same litice uskog planinskog puta bez ograde. Svuda znakovi da pada kamenje a jedva da se vidi dno.
Meni, koja se bojim visine, ovo je bilo užasno stresno i već sam razmišljala kako ću izdržati povratak. Prošle smo pored dva policijska punkta upisale se u njihovu svesku i rekli su nam da obavezno moramo i da se ispišemo u povratku. U šali sam rekla da je to vjerovatno da bi znali koliko turista je nestalo, ali u isto vrijeme i nije bila šala. Kad smo završile kod drugog policijskog punkta naš vozač nam je saopštio kako nas ipak ne želi čekati. Divno! Uspjele smo pronaći vodiča koji će nas pješke voditi do sela. Polako smo krenuli uzbrdo, provlačeći se kroz uzak planinski put sve do vrha planine.
