Bosanski kulturni centar KS i izdavačka kuća Rabic 23. marta u 20 sati upriličit će promociju knjige „Žuta kabanica“, Dragana Bursaća. O knjizi će govoriti: Arijana Saračević – Helać, Faruk Vele i Rade Čolović, dok će moderator biti Goran Mikulić. “Ovo liči na SF storiju, ali se u ovom slučaju radi i o nečemu mnogo ozbiljnijem. Naime, što god smo brutalnije i dalje gurnuti u prošlost – naši ratovi su sve bezdušniji, a zločini sve sličniji divljaštvu.“ napisao je u recenziji Miodrag Živanović, te dodao: “Pred čitaocima je jedna iznimno zanimljiva knjiga našeg znanog kolumniste i novinara Dragana Bursaća. To su, zapravo zapisi o vremenu Zla, o onome što je protutnjalo našim životima – a dakako i našim umiranjima.”
Devedesete traju
U nastavku donosimo dijelove Živanovićevog najličnijeg doživljaja novog Bursaćevog književnog djela. Ordinarni hroničari ovog, kako rekoh, događanja Zla, ovdje na Balkanu uglavnom vezuju za devedesete godine prošlog stoljeća. To nije netačno, ali je – po svemu sudeći – možda nedovoljno. Jer, devedesete traju i danas, a neizvjesno je koliko ćemo u njima još živjeti. Ili umirati. Uzmite kako god hoćete, jer rasap i poništavanje svega ljudskog, protjerivanje prvenstveno Nade, Snova i Očekivanja iz svakog kutka našeg postojanja, nije odviše prijemčiv ambijent za naše sutra.
Otuda mi se čini sasvim opravdanim opredjeljenje našeg autora da svoje kazivanje uobliči u formu kolumni, dakle, onih sažetih, kratkih zapisa od kojih svaki za sebe predstavlja stub, temelj onoga o čemu se govori. Uostalom to i jeste osnovno i izvorno značenje same riječi „kolumna“.
Kolumna – kol – umna
Nadalje, upravo zbog prethodnog, kol – umna bi trebala biti i umna, što će reći ogoljena do srži samoga mišljenja o onome što pred – leži čovjeku. To je, dakako, nužno, želimo li naći izlaz iz slijepe ulice u koju smo zabasali ili u koju smo brutalno gurnuti. Jer, ovakva „kol-umna koja je umna“ neće naravno tek tako i namah promijeniti svijet, ali će možda pomoći da bar koliko toliko – sačuvamo dostojanstvo. Ili bar djeliće života koji su nam dopušteni.
Zato je, ne samo ovaj put i ne samo ovom prilikom, istinski važno sve ono što stvara Dragan Bursać i svi oni mladi ljudi (ako ih ovdje još ima) što posjeduju bar ostatke one magije prijeko potrebne za svitanje. Jer, prema mojoj računici mi smo, kao društvo, već odavno smješteni u deseti vijek pretprošlog milenija, dakle u vrijeme plemenskog uređenja društvenih zajednica. Tamo smo, zapravo, zatočeni ili kako volim više reći – utamničeni.
Fenomen genocida
Dragan Bursać je već ranije pisao o fenomenu genocida, ali bih ovdje dodao o tome i jedan moj kratak komentar. Stariji čitaoci se vjerovatno sjećaju svojevremenih besmislenih rasprava o tome koliko broj ubijenih je „dovoljan“ da bi se neki zločin proglasio za genocid. Sjećam se da je tada rečeno da je „prava mjera“ više od 8.ooo ubijenih (!?) Ako je taj broj manji, onda se o genocidu ne može ni govoriti! Odviše morbidno, naravno. Rekao bih nešto sasvim drugo: u filozofskom i civilizacijskom značenju, čovjek je biće sui generis, dakle rodno biće. Zašto? Pa, zato što se još od drevnih indijskih Rig Veda, preko antičke misli, pa do Marxa i svekolike savremenosti – čovjek tretira kao biće „hvat visoko u kojem se nalazi svijet sa svojim početkom i krajem“. Otuda, ako samo jednom jedinom čovjeku oduzmemo život – mi smo uništili, zapravo, cijeli svijet. To je, po meni, najpotpunija definicija onoga što se uobičajeno naziva „genocidom“.
Naravno, prethodno je kosmički daleko od formalno – pravne logike, ali i od drugih, prije svega, primijenjenih znanstvenih disciplina. A istovremeno je blizu čovjeku, na bilo kojim meridijanima da živi.
I što više i duže prelistavam Bursaćev tekst, njegovu knjigu, sve više mi je bliska i ova metafora o Žutoj kabanici koja bez prisile, bez prinude, uređuje svijet ili ono što je od njega još ostalo.
Na kraju, samo da podsjetimo na razgovor koji smo vodili sa Draganom Bursaćom o njegovoj prethodnoj knjizi Čekajući Dylana Doga u Srebrenici.
