Napisala Mersiha Drinjaković
Snimci Privatni album
Kreiranju odjeće pristupa na poseban način, ne razmišljajući da li će se to svidjeti drugima, već se vodi idejom da na najbolji mogući način tematski zaokruži priču svake kolekcije. Onako kako je sam zamislio. “Zato sam ja vezan za svoje kreacije, osjećam ih svojima. Kao da nisu namijenjene da bi otišle od mene, dio su mene i smatram ih svojom djecom. I onda se još opterećujem pitanjima tipa ko ima pravo da mu se ovo dopadne”, kroz smijeh govori Marko Feher, banjalučki dizajner čije je ime poznato i priznato van granica BiH. I zaista, svi koji danas nose njegove kreacije su osobe koje voli, a dolaze iz različitih društvenih sfera.
Banja Luka – London
Tvrdoglava Škorpija, kako sebe opisuje, Marko je od malih nogu odbijao kalupe i društveno nametnute norme. Odrastao u Bosanskoj Gradišci, nakon gimnazije upisuje Tehnološki fakultet u Banjoj Luci, od kojeg odustaje na trećoj godini nakon što je primljen u jednu od najboljih visokih škola za umjetnost i dizajn u Londonu, Central Saint Martins. Iako danas živi na različitim adresama, sjedište njegovog brenda je u Londonu, gdje je učestvovao i na jednoj od Sedmica mode.
Uvijek preispituje sebe, pomno analizira zašto ima određen stav, pozitivan ili negativan, prema nečemu. Analitičan po prirodi pokušava sam sebi objasniti zašto neke pojave ili ljude posmatra sa unaprijed definisanim stavovima samo zato što, primjerice, slušaju određenu vrstu muzike. Desilo mu se tako da odbije ponudu koju je dobio iz Beograda te nije želio prodati svoju kreaciju osobi iz određenog miljea, naprosto zato što je nije mogao zamisliti u svojoj odjeći. A i sam je znao biti žrtva predrasuda kada je u Londonu morao objašnjavati iz kakve “egzotične” zemlje dolazi. Kod nas se, opet, susretao s predrasudama druge vrste, kao što je ona kada je riječ o njegovom zanimanju.
“Dok sam odrastao, puno sam eksperimentisao u odijevanju, to je bila moja potraga za modnim identitetom, da bi vremenom došao na svoje. Možete misliti kako to izgleda u gimnaziji, u periodu kad najlakše stičeš predrasude prema onima koji malo iskaču, drugačiji su. Mene to nije tangiralo, osjećao sam se slobodno što dajem sebi za pravo da uradim ono što hoću, bez obzira na to ko će šta reći. Imamo predrasude prema svima – siromašnijim, bogatijim, ljepšim, manje lijepim, a ograničimo se tako i obmanjujemo sami sebe zbog nekih nametnutih predrasuda unutar sebe. Siguran sam da je u mom okruženju bilo još puno ljudi zainteresiranih za modu, ali nisu se mogli odlučiti za taj korak jer ‘šta će reći kod kuće ili ovi iz razreda’.”
Podsvjesni modni revolt
Marko je itekako svjestan toga da ne treba ispunjavati očekivanja okoline jer onda nikad nećeš ispuniti svoje želje i snove. To ga vodi i kroz ovaj svojevrsni podsvjesni modni revolt u standardu ljepote koju prikazuje na modelima koje bira da nose njegove kreacije. “Ne želim ispunjavati ničija očekivanja, to me frustrira. Kad se nešto mora, a ja baš neću! Ne želim!” Revolt se osjeti u njegovom modnom izrazu: tu, kako kaže, filtrira, kanališe svoju frustraciju zbog zadanih normi ljepote ili bilo kakvih normi. “Kao, zna se šta je muška odjeća. Ili ženska. E, baš neću tako! Sjećam se kad sam sa šnajdericama imao razgovore tipa ovo ti je muško kopčanje! Kažem da me to ne zanima, pa onda slijedi ubjeđivanje šta i kako treba da se radi. Pa uzmem sam da radim da ne bih morao objašnjavati.”
Iza Marka je osam kolekcija, odnosno kroz modu “prerađenih” društvenih, kulturnih fenomena koji su ga zaintrigirali. Svojom prvom kolekcijom, koju je nazvao Virdžina, propitivao je i razbijao stereotipe o muškom i ženskom odijevanju, a bio je nadahnut fenomenom virdžine karakterističnim za neke dijelove Crne Gore, Kosova i Albanije: običajem da ukoliko porodica ostane bez muške glave, jedno žensko dijete preuzme ulogu muškarca, noseći mušku odjeću do kraja života i zavjetujući se na celibat. “Virdžina je na mene ostavila veliki utisak, baš kao i na moje profesore u Londonu – pitali su me zar nisu naše zemlje homofobne, kao, ne dozvoljavamo parade ponosa a djevojke oblačimo u mušku odjeću. To je i mene zbunjivalo kao i njih. Nisam znao šta da im odgovorim.”
Preispitavanje roda je često prisutno u njegovom radu, pa to na plastičan način objašnjava: “Kako je moguće da imamo mušku i žensku košulju, ali su zato svi advokati – ne i advokatice; svi su doktori – nema doktorica. Muški rod, izgleda, zvuči superiornije. Napisao sam jednom na Facebooku kako me nervira kad vidim da uz ženu stoji titula ‘ministar’ – pa valjda je ministrica, ministarka? A onda su mi se javljale žene koje kažu: Meni bi bila uvreda da mi kažu da sam doktorica – ja sam doktor!” To stanje svijesti, podilaženje muškom autoritetu kroz titule, kao jedan od primjera, Marko Feher želi promijeniti, i zato to radi kroz modu.
I manekeni i manekenke koje bira za revije i promociju, kao i kreacije uostalom, neobični su. Kako on kaže, to su osobe koje su ga osvojile na prvu, svojom pojavom, a onda i karakterom. “Obično spoznam da ti ljudi imaju komplekse upravo zbog onoga što se meni na njima svidjelo. Iznenade se da je mene upravo to privuklo.” Jedan od njegovih poznatih modela je glumica Minka Muftić. Kad ju je vidio kako pretrpana kesama i cekerima hoda Sarajevom, zapravo je, kaže, vidio Virginiju Woolf. “Nisam je mogao izbrisati iz glave. Prijateljica Gaša Miladinović mi je pomogla da stupim u kontakt s njom.” I tako je prije godinu i po predstavljen Feherov editorijal An Unwritten Novel, u kojem je Minka Muftić prikazana u potpuno drugačijem svjetlu od onoga na koji smo navikli.
Marko Feher je vrlo senzibilna osoba, to može zaključiti svako ko je proveo kratko vrijeme u njegovom društvu. Emotivna inteligencija udružena s kreativnošću i istraživačkim duhom kod Marka nikad ne omane. Takav je slučaj i s posljednjom kolekcijom Kozara etno-fuzija, nadahnutom narodnim nošnjama, u kojoj je spojio tradicionalne elemente sa savremenim modnim izražajem. “Konceptualno pristupam dizajnu i smatram da je to jedini ispravan način da se stvori nešto novo. Nikad nisam očekivao da ću naići na razumijevanje ljudi, upravo zato što se nikad nisam trudio da podilazim njihovim željama, niti da reagujem na trendove. Zato mi je vrlo neobično da ljudi imaju tako pozitivne reakcije, i svaki put sve više i više su zainteresovani za ono što radim.”
