U2 U SARAJEVU: TRIJUMF VOLJE

Tako jako i žarko bih se voljela vratiti u 1997., u sve one udobne i ugodne životne ogrtače i ideale koji su me štitili od svijeta sutrašnjice. U 1997. je najbolja i najvažnija vijest bila da je U2 u Sarajevu održao koncert. I tako bi bilo lijepo da su danas, večeras Bono i ekipa opet tu, da zaboravimo bar nakratko sve što nas okružuje, da nam se vrati onaj (pa makar i lažni) osjećaj da će sutra sve biti bolje, ljepše, svjetlije. Eto, to želim danas pred film Kiss the Future kojim se otvara ovogodišnji Sarajevo Film Festival. U nastavku je podsjećanje na tekst iz magazina Dani iz te davne, divne 1997. (Mersiha Drinjaković)

Piše: Muhamed ŠAĆIRBEGOVIĆ
Foto: Safet Suljević

“Ne, U2 nisu došli da sviraju u Sarajevu zbog mene” – ukratko da odgovorim na pitanje koje mi je najčešće postavljano prošle sedmice. Bono i U2 su bili prijatelji Sarajeva mnogo prije nego što su bili moji prijatelji. Svojim koncertom u Sarajevu završavali su krug.

1992. godine, tokom napada na Bosnu, dok su naši ljudi bili ugroženi i dok je Sarajevo bilo bilo pod opsadom, U2 su se na svojoj Zooropa turneji pobrinuli da niko ne zaboravi na počinjene nepravde i kukavičluk Zapadne Evrope i Amerike. Pošto je rat završen, koncert je ponovo utvrdio centralno mjesto Sarajeva i Bosne u Evropi i našu težnju ka miru i normalnosti.

Moja relacija sa Bonom i ostatkom grupe, Edgeom, Larryom i Adamom i njihovim menadžmentom, učinila je da njihove veze sa Bosnom postanu i lične. Međutim, ovo se ne završava sa mnom. Njihovo se prijateljstvo razvilo tako da je uključilo i mnoge druge Bosance, od Predsjednika Izetbegovića do Mire Purivatre. Napokon, mnogi ljudi su izuzetno naporno radili da bi omogućili da se ovaj koncert održi. Ja sam imao priliku da uvjerim članove grupe i njihov menadžment da steknu povjerenje da je moguće održati koncert, a to je bilo dobro za U2. Pošto sam Bosanac u duši već sam znao šta će ovaj koncert izazvati u svim Bosancima. A, budući da sam odrastao na Zapadu i da sam dio te kulture, znao sam šta će ovaj događaj učiniti za imidž Bosne u Evropi, Americi i cijelom svijetu.

Na večeri sa Lady D i Bonom

Bona sam upoznao prije više od dvije godine u Modeni u Italiji. Bio sam pozvan od strane humanitarne organizacije War child na dobrotvorni koncert koji je organizirao Luciano Pavarotti, i na kojem su nastupali mnogi umjetnici uključujući i Bona. Nakon duge predstave Pavrottijevih dueta sa mnogim prisutnim rock zvijezdama, bili smo počašćeni obilnom poslije-ponoćnom večerom u lokalnom vojnom koledžu na kojoj je bilo preko stotinu gostiju. Bio sam pozvan da sjedim za počasnim stolom gdje su bili Pavarotti, Princeza Diana i oko šest italijanskih otmjenih ličnosti, od kojih su se svi natjecali da sjednu do Lady Diane. Budući da nijedna od italijanskih dama nije govorila engleski, a Pavarotti je stalno bio zauzet sa svojim mnogobrojnim gostima, Lady Diana i ja smo se udubili u dugi razgovor. Zaključio sam da je ona bila mnogo pristupačnija za razgovor nego što sam očekivao. Znala je ponešto o onome što se događalo u Bosni, a ja sam znao mnogo više o dinamičnosti njenog života. Svidjela mi se uprkos početnoj predrasudi o suprotnom.

Moja stara prijateljica,Mabel, povezana sa organizacijom War Child i Evropskim akcionim vijećem za mir na Balkanu, prišla mi je i rekla da bi me neki ljudi željeli upoznati. Otišao sam do stola gdje su sjedili Meatloaf, Michael Bolton, Brian Eno, The Edge i Bono. Bono me je pozvao da sjednem i popijem piće s njima. Potražio sam čašu. Bono mi je ponudio svoju.

The Edge, a naročito Bono, bili su upoznati sa događajima koji su se odnosili na Bosnu. To se dešavalo upravo u periodu nakon @enevskog mirovnog pregovora koji je prethodio Daytonskim mirovnim pregovorima. Oni su cijenili poteškoće i logiku naše mirovne strategije. Bonu se posebno svidjela moja izjava da “ćemo putem mira pobijediti u ratu” promovirajući otvoreno društvo.

Vratio sam se počasnom stolu i pozvao Lady Dianu da nam se pridruži, ukoliko to želi. Imala je tužan osmijeh na licu i bilo je očigledno da se dosađivala. Rekla je da ne može zbog protokola. Možda ja nisam bio u pravu a ona jeste, ali sam prosudio da je Lady Diana sama od sebe stvorila zatočenika. Još uvijek mi se sviđala. Takođe mi se svidio i njen tadašnji muž, kojeg sam upoznao mjesec dana kasnije.

Nazad za Bonovim stolom razgovor je bio odrešit i više nego uobičajen. Sjedili smo tu do poslije pet sati ujutru. Napolju su još uvijek bile desetine obožavatelja koji su čekali Bona i društvo.

Prvi susret sa Predsjednikom Izetbegovićem

U toku sljedećih nekoliko godina često sam razgovarao sa Bonom. On me je pozvao da boravim u njegovoj kući. Savršeno se slaže sa svojom ženom sa kojom je od srednjoškolskih dana. Iako ima mnogo prijatelja i poznanika i iako je veoma pristupačan, njegovi najbliži prijatelji su oni iz njegove rane mladosti dok još nije bio Bono. Bilo mu je najugodnije u tom krugu jednakih, iako je još uvijek nastojao da privuče pažnju na sebe.

Pozvao sam ga u Sarajevo. On, njegova žena i dvoje prijatelja, Simon i DJanjaD, došli su ubrzo u Sarajevo. To je bilo odmah poslije Daytona, Pariza i mira. Otišli smo na kafu do kuće Predsjednika Izetbegovića.

Predsjednikova porodica je, također, bila tu. Mislim da je Bono bio impresioniran predsjednikovom ljudskošću, vizijom i opuštenošću. Bono je bio zadivljen potrebom Bosanaca za mirom i životom. Tada je obećao da će se vratiti u Sarajevo kao U2. Ne vjerujem da smo ni on ni ja potpuno razumjeli značaj i kompleksnost ovog obećanja.

Tokom sljedeće godine često smo se viđali i razgovarali. On i njegova žena su postali počasni Bosanci. Poslao je prvo izdanje knjige Oscara Wildea Predsjedniku Izetbegoviću. Uskoro nakon njegove novogodišnje posjete Sarajevu, U2 je počeo da radi na novom albumu. Ovaj rad će se ispostaviti težim i dužim nego što je očekivano. Kasno u ljeto ’96. zamolio sam ga da nam pomogne sa incijativom koncerta Sarajevo za mir. Nažalost, uprkos njegovoj želji da pomogne, još uvijek su dovršavali njihov dugoodlagani album.

Nekoliko sedmica kasnije vidio sam ga u Dublinu dok sam prisustvovao konferenciji o IPTF-u koju su potpomogle UN. U2 su još uvijek snimali, ali smo već postavili neku formu za koncert U2 u Sarajevu. Proveli smo jednu dugu noć za kuhinjskim stolom u njegovoj vili u Dublinu na Irskom moru.

Odlučili smo da je najbolje da to ne bude “humanitarni” koncert, nego sasvim normalan koncert grupe U2, da bi se istakao položaj Bosne u Evropi, potreba za normalnim životom, kao i izbor za sopstvenom patnjom nad milostinjom.

Bono voli da se dobro provede. Uspio je iskombinirati zabavu sa poslom. Dok smo prisustvovali koncertu grupe Oasis u Dublinu, za proslavu rođendana njegove žene sa njihovim mnogobrojnim prijateljima, on je istovremeno izviđao i dolazeću kompetenciju. On je apsolutni takmičar, perfekcionista i umjetnik. Ali, Bono je i pravi prijatelj, iako su ga mnogi njegovi prijatelji izgubili, jer su neprekidno previše zahtijevali od njega.

Napokon, Bono je savjestan čovjek i vjernik. Religija nije za njega formalnost da bi se identifikovao. Ustvari, on se ne identifikuje strogo ni sa jednom organizovanom crkvom, ali vjeruje. Vjerovatno ovo daje neophodnu ravnotežu ljudskosti njegovom životu.

Od New Yorka do Sarajeva

U2 kao grupa su došli u New York na početku ove godine da bi dovršili svoj novi album i otpočeli promociju svoje nove turneje. Tada sam prvi put upoznao Larrya Mullena i Adama Claytona. Bono me je pozvao da im se pridružim u lokalnom restoranu veoma kasno. Nakon sat vremena, što je često njegov običaj, Bono se izvukao da bi prilegao na sat ili dva. Kao mačka, on traži skrovito mjesto. Ovaj put je to bilo u zadnjem dijelu kombija kojim su se vozali po gradu.

Adam je povučen i tih. Njega je najteže upoznati i on izbjegava slavu.

Nasamo je lako s njim razgovarati. I Larry je tih, ali ga je lako potaknuti na razgovor. Politički je veoma upućen i želi pravilno postupiti, bez obzira na trošak. Tu veče smo dugo razgovarali o mnogim političkim situacijama izvan Bosne. Članovi grupe i njihov menadžer, Paul McGuiness konsenzusom donose odluke.

Njihova odluka da dođu u Sarajevo je, također, bila donesena zajedničkom saglasnošću. Sljedeće večeri, opet kasno, sastali smo se u lokalnoj K-Mart prodavnici, tipičnoj američkoj prodavnici koja je na mnogo načina tema njihovog novog albuma i turneje. Spremali su se za sutrašnju novinsku konferenciju i koncert jedne pjesme koji najavljuje raspored njihove nove turneje. Bonu se nije sviđala scena jer je ličila na studio za snimanje u robnoj kući. K-Mart je američka ikona. Oni su Irci. Ja sam bio najbliži Amerikanac kojem su vjerovali i mi smo preuredili scenu da bi joj dali pravu atmosferu.

Sarajevo nije bilo na listi gradova U2 turneje. Nije moglo biti dio normalnog poslovnog dogovora između U2 i njihovog svjetskog zastupnika, Michaela Colea, jer Sarajevo nije moglo podnijeti cijene ulaznica neophodne da se pokriju ogromni troškovi turneje. Svakodnevni troškovi za ljude i opremu na turneji su blizu jedne četvrtine miliona dolara, a ovo ne uključuje troškove postavljanja bine i transporta. Predstava u Sarajevu ne bi samo morala biti uzeta u obzir kao besplatan nastup za članove U2, nego su i troškovi postavljanja bine u Sarajevu izvan regularnog rasporeda turneje. Cijene ulaznica su određene na minimalnom nivou neophodnom za pokriće ovih troškova.

Bilo kakva eventualna zarada bi išla u odgovarajuće humanitarne svrhe.

Na novinskoj konferenciji u New Yorku Sarajevo je dodano u raspored na najbolji mogući datum, 23. septembra, i ovo je objavljeno svijetu.

Kako smo se organizirali

Sljedećih šest mjeseci je pokazalo ogromno angažovanje ljudi i sredstava sa U2 i bosanske strane da bi se koncert organizovao. Nemoguće je pomenuti sve ljude i napore sa bosanske strane koji su sve ovo omogućili. Siguran sam da ću biti nepravedan prema nekima, ali moram bar pomenuti ulogu Mire Purivatre koga sam ubijedio da preuzme ulogu lokalnog organizatora uprkos njegovim dužnostima za Sarajevo film festival. Njegovo umijeće sa ljudima, vrijedni rad i organizacija su bili najveći doprinos. Predsjednik vlade Federacije Bičakčić, ministar Kadić, federalni i kantonalni policijski zvaničnici, ministar Amira Kapetanović, kao i aktivna podrška Predsjednika Izetbegovića dolaze u kritičnim momentima da riješe ključne uslove i (ili) probleme što je neophodno za ostvarivavanje koncerta. Mirza Hajrić je koordinirao odnose sa SFOR-om i drugim predstavnicima međunarodne zajednice. Almir Begović Bega nije samo bio zadužen za obezbjeđenje nego je rješavao sve druge probleme kad je odgovor bio “snađi se”. Jacob Finci i Open Society Institute su se pobrinuli da transport i prijenos, posebno u srpskom entitetu, bude ne samo moguć nego i izvodljiv. TVBiH je bila potpuno na raspolaganju i vrlo fleksibilna. Na kraju je menadžment U2 bio zadivljen djelotvornošću i zalaganjem od strane lokalne organizacije.

Rekli su da je to bila najdjelotvornije lokalno osoblje koje su ikada sreli i skoro su nam telefonirali iz Grčke i rekli da bi im bilo drago da sve ide tako glatko kao što je išlo u Sarajevu. Možda je naša lokalna organizacija i poruka koju su poslali svijetu naš najveći uspjeh sa koncerta.

Uprkos visokom nivou zalaganja, ipak se bilo došlo do momenta u kojem je koncert bio ugrožen. Problem su bili troškovi i nakon sastanka sa Bonom, ostatkom grupe i njihovim menadžerom Paulom McGuinessom uspjeli smo da ih ispunimo uz pomoć prihoda od svjetskog radio programa. Ipak, još uvijek sam uvjeren da bi se koncert u svakom slučaju održao, najvjerovatnije u drugo vrijeme ili u skraćenom obliku, čak i da novi prihodi nisu pronađeni.

Na dan koncerta, stigao sam iz Haga u Nicu pomoću kombinacije auta, vozova i aviona kojima sam putovao skoro cijelu noć. Grupa i Paul su me pozvali da doputujem s njima iako sam planirao da uzmem direktni let za Sarajevo iz Haga nakon važnog sastanka sa Predsjednikom Međunarodnog suda. Mislim da su oni ovo zamislili kao podjelu trijumfa nakon toliko zajedničkog napora.

Peripetije oko leta za Bosnu

Privatni avion U2 još uvijek nije bio dobio odobrenje da sleti ranije nego što je to bilo planirano. Mirza je vrijedno radio na rješenju tog problema od prethodne noći i već je bio dobio usmeno jamstvo, ali nismo mogli uzletiti bez pismene potvrde.

Već smo bili na aerodromu dva sata. Edge je otišao u avion da se odmori.

Bono je, po običaju, prilegao. Larry je pio kafu sa nama i porodicom. Adam je išao iz prodavnica do prijedvorja aerodroma. Paul je postajao nervozan. Napokon sam rekao Dovraga! i direktno nazvao NATO zračnu kontrolu u Italiji. Ovlašteni oficir NATO-a nije bio tamo, ali jedna mlada žena – vojnik mi je smireno rekla da je sve sređeno za raniji dolazak nego što je bilo planirano. Iznenadio sam se. Nisam siguran da li je mlada Amerikanka shvatila da sam ja američki ambasador za Bosnu, a ne bosanski ambasador sa američkim naglaskom. Predpostavljam da je Mirza već bio uspio u svojim naporima ali da još niko nije obavijestio kapetana aviona.

Svi smo požurili na avion. John Giddings, zastupnik U2 za Evropu, mi je rekao da sam upravo prošao najvažniji ispit za zastupnika, prevarivši ih da nas puste da ranije uzletimo. Odgovorio sam da vjerovatno još uvijek nije dovoljno proučio “čudo bosanskog opstanka” – dijelom varka, dijelom retorika, a najvise hrabrost i žrtvovanje. Bili smo u avionu za manje od 20 minuta. Bili smo se uvrstili za uzlijetanje kad je kapetan aviona rekao da su ga zvali iz njegovog ureda da mu kažu da naš raniji dolazak, ustvari, nije ovlašten. Zaustavili smo se na ivici piste. Nakon što sam pitao njegov ured gdje su dobili ove informacije, zaključio sam da su to stari nalozi. Kapetan aviona, Dennis Sheehan, menadžer turneje U2 i ja smo odlučili da idemo i uzletili smo u roku od 5 minuta.

Sjeo sam preko puta Edgea i Paula. Paul je podizao svoju aktovku i oštra ivica se zakačila za moje farmerke na mjestu koljena i malo ih poderala.

Svi su se smijali šaleći se da je ovo tipično za Paula. U međuvremenu Paul je pozvao osobu zaduženu za garderobu da zašije rupu na farmerkama koje sam kupio dan ranije da bi izgledao cool na koncertu. U momentu sam krenuo da skinem farmerke i sjedim u vešu, dok se one zašivaju. Međutim, pomislio sam da posljednje što mi je potrebno je da me neka osoba iz medija okrivi da sam trčkarao po avionu U2 u svom vešu.

Umjesto toga, rizikovao sam ubod iglom dok mi je mlada dama zašivala farmerke koje su još uvijek bile na meni.

Bono je sjedio na drugoj strani aviona. Pitao sam ga da li bi želio da nabrzaka nauči nekoliko korisnih fraza na bosanskom. Rekao je da bi.

Naučio sam ga osnovne, uključujući: Ja vas volim, Ja sam Sarajlija i Šta ima?.

Susret civilizacija u Predsjedništvu

Kad smo stigli do jadranske obale interes za ono što je bilo ispod nas se dramatično povećao. Svi su postavljali pitanja o geografiji i historiji. U2 su se pokazali vrijedni svog imena dok smo gledali prostore ispod nas.

Dok su internacionalni i bosanski mediji bili čuvani po strani aerodromske piste, osoblje SFOR-a, neki od njih su radili i za francusku televiziju i radio, je to iskoristilo  da se okupi oko grupe. Bono je ponovo bio u centru pažnje, ja mislim da mu se to sviđa. Adam je bio zatočen u gužvi, ali se onda četveronoške izvukao. Trebalo nam je vremena da se izvučemo. Kasnili smo. Wolfgang Klinger, austrijski zastupnik koji je već bio tu, prezadovoljan je uspješnom organizacijom i prodajom ulaznica. Svi smo čestitali jedni drugima da je ovaj dan napokon stigao.

Grupa generalno voli tajnost i slobodne sate prije svog koncerta. To opšte pravilo je prekršeno nakon što su završili tonsku probu na bini. Otišli smo u posjetu Predsjedniku. Ponovo je bilo više ljudi i kamera nego što smo očekivali i kad smo posjedali, ispostavilo se da su Edge i Larry sjeli na jednu stolicu.

Istinski su razmjenjivana shvatanja tolerancije i promovisanja multi-religioznog društva. Bono je izrazio svoj stav da je Sarajevo posebno mjesto za sastajanje hrišćanskih i muslimanskih civilizacija.

Potom je Predsjedniku poklonio klasičnu knjigu o irskom piscu Yatesu.

Vratili smo se na stadion kratko prije no što je koncert trebao da počne. Još uvijek nisam ispunio sve molbe za intervjue ali nije više bilo vremena. Miro i ja smo se dogovorili da ćemo koncert otvoriti ili zajedno ili nikako. Krenuli smo sa otvaranjem, ali nismo imali puno vremena da sve to isprobamo i izvježbamo.

Od sumraka do zore

Dok je Hor Gazi-Husretbegove medrese išao iz njihove garderobe ka bini, članovi bosanskih rock grupa Siktera i Protesta su im zaželjeli uspješan nastup. Dobre želje su uzvraćene. Ovo je bila tajna Bosne i njenih umjetnika. Aplauz kada se hor pojavio samo je potvrdio našu odluku da pokažemo Bosnu u njenom najširem smislu. Paul je bio sa Mirom i sa mnom iza bine. Suze su mu bile u očima, iako je očigledno po vjeri i iskustvu bio daleko od ovakvog obrazovanja. Moram priznati da su neki bili nesigurni oko ove kombinacije. U tom momentu niko od nas nije bio nesiguran. Svi smo se grlili zadivljeni širinom i otvorenosću bosanske duše i posebno ove publike. Najglasnije bodrenje je dolazilo od grupe pravih rockera sprijeda. Kasnije mi je rečeno da je bilo zviždanja od strane SFOR-a. Nisam ga čuo jer su ga Bosanci prevladali. Drago mi je sto je SFOR ovdje da uspostavi mir, ali oni, Zapadna Evropa i Amerika, još više trebaju nas da im pomognemo da razumiju i prihvate istinski multikulturalizam i toleranciju. Bosna je iz ovog rata izašla još jača.

Protest je napravio potpuni kontrast horu. Zahvaljujem im za ovo i čestitam im na njihovom uspjehu. Sikter je priredio karizmatičan, strastven nastup na svjetskom nivou. Nakon njega, iscrpljeni i mokri, tražili su potvrdu svog nastupa kao dječaci nakon što pobijede na nogometnoj utakmici. Izrazio sam svoj pozitivni dojam, koliko god im to značilo, kad sam ih pozdravio iza bine.

Bono je cijeli dan bio promukao. Nije štedio svoj glas dok su sarajevski obožavatelji ispunjavali i njega i grupu energijom svog stalnog bodrenja i pokretima ruku. I ranije sam vidio U2 na ovoj turneji, ali nijedan grad ne može nadmašiti Sarajevo. Mi ga nećemo iznevjeriti.

Otrčao sam iza bine dok se Bono borio da nastavi. Kad je sišao tokom Edgeovog solo nastupa, govorio je da nema glasa ali “da oni (publika) ih neće iznevjeriti”. Dok je mijenjao kostime, mokar i iscrpljen, dao sam mu malu cedulju sa bosanskim riječima da zamoli publiku da mu pomogne (“Pomozite mi”) i da pjeva s njim (“Pjevajte sa mnom”). Nije bilo incidenata na mjestu koncerta. Nakon koncerta, rano ujutru, dok smo nekoliko članova grupe i ja šetali ulicama Sarajeva, još uvijek je bilo dosta “mladosti” napolju. Bili su iz Slovenije i Crne Gore, iz Hrvatske i Holandije, iz Banja Luke i Sarajeva. Još uvijek su slavili i zabavljali se. Bez psovki i hvalisanja. Bez tuče i incidenata. Publika je ta koja je ovo učinila trenutkom ponosa Sarajeva i Bosne.

DANI br. 60, oktobar/listopad 1997.