Piše Ozren Kebo
Kad ratu dođe kraj
Sve dobre ideje na kraju propadnu jer prava, kvalitetna zamisao ne podnosi sudar sa stvarnošću. Ako ga preživi, onda ili ideja ili stvarnost ne štimaju.
Pokazat ću to na osobnom primjeru. Ne kažem dokazati, nego pokazati, jer, šta znam, niko od nas sebe ne bi smio uzimati kao validan uzorak za bilo kakvu tvrdnju.
U februaru 1996., kad je već sve prošlo, osmislim nešto o čemu sam sanjao 48 mjeseci: specijalno tuširanje koje je trebalo da ima snagu i moć ritualnog sapiranja opsade sa sebe.
Naravno, nije uspjelo.
I ne može nikada uspjeti, jer se rat, kao što danas znamo, ne može saprati. To je nešto dublje u sistemu, uvuče se ko memla u alveole i ničim ga ne možeš istjerati. Možeš se samo moliti da ne napraviš štetu drugima kakvu je opsada napravila tebi.
Šta je ključna bol tokom te četiri godine? Svijet nije pristao na naš zahtjev da prikoči i u znak solidarnosti se zaledi dok se mi odblokiramo, nego je na svoju ruku nastavio da nesmetano živi, razvija se, privređuje, zajebava se i urušava. (Kao što smo i mi radili dok se drugdje ratovalo, patilo i umiralo.) Uglavnom, svih tih godina trajala su svjetska i evropska prvenstva, snimali se filmovi, pisale se knjige; dok su nas gađali, Brazil opet izdominirao, Kenzaburo Oe dobio Nobelovu nagradu za književnost, umrli Kurt Cobain i Milan Mladenović, propali su Čehoslovačka, Golf 2 i Golf 3, te došla Četvorka.
Kad je ono naše konačno prošlo i mi se vratili normalnom svijetu, uslijedio je očekivani kulturološki šok: više ništa nije bilo isto, odnosno mi više ništa nismo razumjeli. Uronili smo u belaj s koncepcijom vrijednosti i kriterija od kojih nakon četiri godine nije ostalo ništa. Naprimjer, kombinacija štofanog odijela i tena bila je smrtni estetski grijeh 1992. godine, a kad smo se iskobeljali iz obruča minobacača, PAT-ova i PAM-ova, to je odjednom postao šik detalj. (A da ne pričam sad o svojoj izdaji, da mi se, kad je prvi užas prošao, kombinacija počela strahobalno sviđati.)
Sve vodi ka priči
Ali nismo u svemu bili gubitnici. Kad su u povijesnom smislu kroz umjetnost protutnjali brojni stilovi, trendovi i mode, kad su se konstrukcija i dekonstrukcija iscrpile u bratoubilačkom ratu, na kraju se ispostavilo da je iz svega toga živa isplivala samo priča. Priča je preživjela sve jer je vječna, a onaj “novi francuski roman”, kao najveći poznati atentator na priču, rahmetlija je već 60 godina, tako spokojno mrtav da ga više nikakav eksperiment ne može oživjeti.
A i mi smo konačno jednom imali ono što svijet hoće i što uvijek i svugdje pali – priču.
U dvi-tri riječi
Pa kad biste mi rekli da vam u dvi-tri rečenice ispričam svoju storiju o opsadi, ja bih to pokušao odmotati oko ovoga: kako sam se morao učiti praštanju i suzbijanju bijesa, jadnosti, žrtvenotvornosti. Ili ću pokopati žrtvu u sebi ili mi nema spasa. Shvatio sam da kuknjava brzo dosadi, niti je poželjna niti relevantna. Kuknjava ne postiže ništa osim što čovjeka prikiva u vječni status žrtve.
Potisnuta trauma
Ali ni priča nije svemoguća. Kod mene više ne postoji organizirano sjećanje na opsadu. Ne može ni postojati kada sam evo skoro tri decenije udarnički radio na potiskivanju. I al’ sam ga potisnuo, svaka mi čast. Generalno govoreći, ne sjećam se više ničega, ali me onda iznutra ošinu kojekakvi bljeskovi, kao da poručuju: mislio si zaboraviti, ali ništa, buraz, od tog nauma…
Bljeskova nikada dosta. Nesposoban da ih sistematiziram na jednom mjestu, konzumiram njihovu kratkotrajnost, pokušavajući odgonetnuti o čemu se zapravo radi. I ništa mi više nije jasno, osim da su nam životi nepovratno uništeni još onda. Možda to i nije loše, većina ljudskih egzistencija na kraju završi kao ruina, a mi bar imamo opravdanje i razlog zašto je to tako. Hoću reći, naše živote su upropastili drugi, a ne mi sami. Ako ništa, možebit je to dobar unutarnji kapital kad dođe Kijametski dan… Ima li išta ljepše nego zbog sopstvenih poraza i promašaja biti opravdano bijesan na druge? Sijecite me gdje sam najdeblji ako ima.
Kaže jedan moj drug: dajem kilo kvalitetne, autentične sreće za gram dobrog, opravdanog bijesa. On misli da je sreća ravna, a samo bijes sadrži adrenalin.
Evo nisam pametan.
Helen Doron
Kad vam unuk zađe duboko u četvrtu godinu, onda to znači da on u letu fata sve skrivene poruke i da u porodičnoj komunikaciji morate preći na engleski jezik kako mali ne bi razumio ono što nije za njegove uši. A kad ga se upiše na Helen Doron, da bi mu se dala šansa kakvu naše generacije nikada tako rano nisu dobile, onda je kraj i domunđavanju na engleskom i mora se preći na više nivoe šifriranja.
Ali dobro to, unuk na jednu stranu, komunikacija s mačkom bitno je kompleksnija. Majstor ima 13 godina i također fata u letu sve što se odnosi na njega. Nicolas Cage je za njega mala maca, sjećate se da je u jednom filmu imao sposobnost da sve što će se desiti predvidi nekoliko sekundi ranije. Ovaj naš mačiji hairlija zna šta car večera, a konverzaciju o njemu i njegovim potrebama predviđa pet minuta ranije. Kad dođe vakat za priču, namjesti se i čeka šta ćemo reći. To jest, koliko ćemo i kakvih konzervi kupiti. I tu već bez ikakvih problema možemo preći na engleski, jer njega nikada nećemo upisati na Helen Doron. Ko se s unukom opekao, i na mačka puše.
