Piše Kristina Ljevak
Ne znam više o čemu da pišem”, kažem jednom od mojih najboljih prijatelja. “Piši o meni”, odgovara on. I dok se smijemo, shvatam da je u pravu. Svaki moj prijatelj i prijateljica zaslužuju barem jednu priču. Ali ovaj put neću o njemu koji mi je dao ideju.
Nego o jednom drugom.
Upoznali smo se zahvaljujući mom radu u izdavaštvu. Takvi susreti istovremeno su davali jedini smisao tom poslu.
Uz prvu kafu istresli smo, jedno pred drugo, kompletan život, smijući se kao blesavi i nevoljama i ozbiljnim tragedijama koje su nas zadesile. Nismo iz iste države.
Vratio se kući i napisao priču o našem susretu. Bio je to jedan od najljepših poklona koje sam u životu dobila.
Nastavili smo redovno da se čujemo i viđamo, da jedno drugo “ubacujemo” u poslovne ponude koje bi ono drugo dobijalo, nastojeći da naše skromne budžete rasteretimo troškova susreta.
Smiješna činjenica iz naše zajedničke istorije podrazumijeva i to da sam mu, u sedam ujutro, prvom javila da je test na trudnoću pozitivan. Vidjela sam da je moj prijatelj na mreži i shvatila da je to najbolji izbor za javljanje takve vijesti.
Prije nego što će se pozitivan test pretvoriti u bebu, bili smo zajedno na moru, povodom književne nagrade.
Na isto mjesto stigli su i neki drugi, meni tada beskrajno važni ljudi, zbog čega sam vjerovala da će naše književno ljetovanje biti prava ekskurzija.
Nije bila. Zbog toga ću kasnije, po povratku u Sarajevo, imati najstrašniji napad panike. Kada je prošao, dala sam sebi zadatak da otkrijem šta je uzrok. I shvatila da je iznevjereno očekivanje.
Za razliku od njih, moj prijatelj je uvijek bio na visini svakog zadatka.
Na tom književnom ljetovanju, prvi susret s njim je bio na obali na kojoj sam ga čekala, dok je sa ostrva, na kojem je bio smješten, dolazio brodom.
Bio je suton, ulični svirač saksofona svirao je neku prekrasnu melodiju. Dok je trajala, brod je pristajao. Trčao mi je u zagrljaj. Dugo smo se grlili, znajući da nam ego nikada neće biti ispred nas, da ćemo jedno drugom biti jednako važni, šta god dobro i loše da se desi.
Na književnom ljetovanju dobio je nagradu. Značajnu i simbolički i finansijski. Nakon čega smo jednoglasno pitali direkciju kako je moguće izbjeći plaćanje poreza. Nije bilo. Potom sam mu, kada je novac uplaćen, tražila posudbu. Finansijske transakcije između ljudi koji nemaju, a vole se, zaslužuju roman, a ne priču.
Bio je prvi čovjek kojeg sam pozvala u svoj prvi stan. Iako nisam imala dovoljno smještajnih preduslova. Neorganizovana kakva jesam, kauč na kom će spavati, kupila sam veče prije njegovog dolaska.
Kriteriji su bili da se cijena uklapa u tradicionalno skromni budžet i da dostava može biti odmah.
Sada imamo ruglo u kući histerično roze boje, kog se nikada neću odreći. Podsjećaće me uvijek na manjak organizacijskih sposobnosti, vitešku neurednost i što je najvažnije, na njega.
Moj prijatelj je, ako nije bilo jasno iz uvoda, pisac. Upoznala sam mnoge iz tog svijeta. Neki su to, zahvaljujući meni, i postali. Kad je bilo najteže, imali su ranije preuzetih obaveza. Moj prijatelj je uvijek bio tu, kao i onog jutra, u sedam, kada je Lina samo bila pozitivni test na trudnoću.
Danas mu je rođendan. Ponovo sam pročitala priču koju mi je poslao nakon prvog susreta.
I pitala ga, da li zaista misliš da imam sive oči ili je to bilo zgodno za tekst.
Moji prijatelji su jedini ljudi pred kojima pokazujem vlastitu infantilnost. Zauvijek zahvalna što postoje.
