Piše Kristina Ljevak
Na zajedničkom parkingu stanara triju zgrada uočen je neprijateljski auto. Pet dana je tu i ne pripada nikome iz komšiluka. „Da li je ovo neko možda pomislio da je našao besplatnu garažu?“ pita komšija u Viber grupi „parking“, prilažući uz upit i fotografiju. Jer u našim očima, parking kada je uzurpiran dobija razmjere garaže.
Ni završetak školovanja, ni zaposlenje, ni rođenje djece nisu mi stvorili toliki osjećaj odraslosti – a i manjka smisla – kao vlastito virtuelno obitavanje u parking-grupi.
Problem sa kukavičjim jajetom u vidu automobila nedetektovanog vlasnika dodatno se usložnjava zbog činjenice da je nedavno ulaz na parking automatizovan. Niko kapiji ne može pristupiti bez daljinskog upravljača. Jasno je u ovom slučaju da imamo izdajicu u vlastitim redovima. Neko je ustupio svoj daljinski.
Pripreme za automatizaciju pristupa parkingu bile su duge i uzbudljive. Čudi me da firmu koja je kapiju instalirala nismo dočekali sa pićem, mezom i ostalim ponudama, slično kako su dočekivali ekipu Televizije Sarajevo u vrijeme snimanja „Znanja i imanja“, kada se za televizijske potrebe znao asfaltirati put do zabačenog sela domaćina emisije koju je gledala cijela Jugoslavija.
Kapija koja se pomiče pritiskom na dugme unijela je u naš komšiluk novu dinamiku, sličnu onoj kada novorođenče uđe u porodicu. Kapija se mora paziti. Zbog toga je postojala osnovana bojazan da ću je ja povrijediti. Predlagalo se da mi se obezbijedi trajno mjesto iz kojeg se direktno prema kapiji ide. Minimum dostojanstva mi nije dozvolio da pristanem na tu rijetku privilegiju na našem parkingu. Tamo gdje se parking mjesto mora braniti, i životom ako treba.
Nisam čuvarica kapije, kao što ne čuvam ni parking, pa ni automobil – o čemu svjedoče duge, nekima i bolne, ogrebotine na mojoj limariji. Auto nema status „ukućanina“ ili roda najrođenijeg. Mnogo mi se draže baviti stvarnim srodnicima.
Nedavno se moj rođak sjetio našeg ljetošnjeg susreta sa poznanicom kojoj sam ja udijelila niz iskrenih komplimenata. I nisam registrovala šta je bilo poslije. Kaže mi kako se nije ni zahvalila. Nekadašnjoj meni sigurno ne bi promakao izostanak elementarne pristojnosti i vjerovatno bih analizi postupka posvetila nekoliko od dragocjenih minuta vlastitog života. Ova današnja nije trepnula ni kada je na događaj podsjećena. I ne želim reći kako se ljudi mijenjaju, mijenjaju se zapravo okolnosti koje definišu naš odnos prema stvarnosti. Lagala bih kad bih rekla kako ne bih voljela da i meni parking postane prioritet, ali nije bilo suđeno očigledno.
Pokojna baka je uvijek govorila da nas bog treba sačuvati „nevidne bijede“, da nikako „progalna dana“ da dočekamo i počesto da je grom pukao u našu kuću.
Sa gromom, a djelimično i „progalnim“ danom mi je bilo jasno. Sa „nevidnom bijedom“ baš i ne. I bilo bi mnogo lakše da je tako ostalo. Nije lako ni opisati „nevidnu“ bijedu, i zato je najbolje ne doživjeti. Oni koji dožive, samo će im se kazati. I jedan od najdjelotvornijih lijekova u takvim okolnostima su tvoji ljudi. Oni uz koje se svi gromovi i oluje lakše predeveraju. Zahvaljujući kojima lakše preživiš što oni za koje si takođe mislila da su tvoji, u jednom trenutku to prestaju biti. Jer zapravo nikada nisu ni bili. Učitavanje vlastitih želja u neke odnose čini nas nesposobnim da vidimo krhkost temelja na kojima su sazdani.
„Nevidne“ i vidljive bijede mogu imati i iscjeliteljsku moć, mogu te dovesti do zen faze za koju si mislila da postoji samo u literaturi o samopomoći. Različite bijede daju ti novu dioptriju, s kojom je onda lakše početi dubinsko čišćenje.
