Napisala Mersiha Drinjaković
Snimio Nikola Blagojević / Spektroom
Prije tačno tri godine smo objavili priču o žrtvi porodičnog nasilja, sa eksplicitnim i uznemirujućim opisima tortura svake vrste: fizičke, psihičke, seksualne. Dvanaest godina je trpjela nezamislive muke, prijavljivala supruga nasilnika policiji, odlazila u sigurnu kuću, i opet mu se vraćala…“Povređivao me je strujom: istrgnuo bi kabl iz usisivača, uključio utikač i onda me žicom u kojoj je bila struja udarao… Silovao me je kad bi bio pijan, a znao je dovoditi i druge muškarce da me siluju – za litar rakije. Kazao bi mi poslije kako uživa u tome da vidi nekog na meni.”
Kad slušate ovakve riječi iz usta jedne žene ne možete a da ne pomislite – a šta da sam to bila ja? Prelomni trenutak za našu sagovornicu desio se kad joj je suprug nasilnik rekao: “Toliko ću te patiti da ćeš poželjeti da samu sebe ubiješ”. Smogla je snage da ponovo pronađe utočište u sigurnoj kući i da tamo ovaj put i ostane, prikupljajući razasute komadiće svog identiteta, osobe koja je bila prije negoli je postala žrtva nasilja.
Rekla nam je tada nešto za šta se nadamo da će pomoći i drugim ženama u sličnim situacijama: “Tek sad vidim koliko su mi svi željeli pomoći, ali ja nisam sebi znala pomoći, a to sam trebala uraditi… Žene koje prolaze ovakve stvari trebaju to odmah prijaviti policiji i ustrajati u toj odluci da napuste nasilnika. Sigurna kuća je utočište koje je meni puno pomoglo, kao i svi ljudi ovdje. Trebala mi je stručna pomoć i ovdje sam je dobila.”
Prilika za djelovanje
Možda ponajviše o svakodnevnici povezanoj s nasiljem govori i sljedeća činjenica: kad u Google na bosanskom jeziku ukucate riječ “ubio”, prvi rezultat koji vam ponudi ova tražilica glasi: “ubio suprugu pa sebe”. Upravo takav tragični rezultat desio se u Bihaću 11. oktobra kada je 31-godišnju Edinu Odobašić ubio suprug, koji je dva dana kasnije izvršio samoubistvo. Iza njih je ostalo malodobno dijete…
Ovo ubistvo, još jedno svjedočanstvo nasilju u porodici i femicidu, bilo je alarm, poziv da se nešto učini. Spontano, žene iz svih dijelova BiH su se organizirale i 14. oktobra izašle na proteste u 19 gradova i mjesta tražeći sljedeće: uvođenje femicida kao krivičnog djela u sve zakonske i podzakonske akte, hitno usklađivanje krivičnih zakona s Istanbulskom konvencijom (Konvencija Vijeća Evrope o sprečavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u porodici) te osiguravanje prevencije i zaštite od nasilja nad ženama kroz nadležne institucije.
Znamo da jedinstvena statistika o broju počinjenih ubistava i nasilju nad ženama u BiH ne postoji, ali evo nekih brojki koje su, same po sebi, dovoljno strašne: prema informacijama Agencije za ravnopravnost spolova BiH, koja je podatke skupljala od pravosudnih institucija i nevladinih organizacija, od 2015. do danas ubijeno je više od 60 žena!
Šta nam je činiti dok čekamo na konkretne institucionalne poteze? Autorici ovog teksta ukazala se prilika za djelovanje. Naime, modna dizajnerica Emina Hodžić-Adilović, s kojom smo bili na oktobarskim protestima u Sarajevu, pitala nas je da li bi Gracija podržala njenu ideju da poruke borbe protiv nasilja nad ženama osvanu i tamo gdje je najviše muške publike: na stadionima. I to na stadionima fudbalskih klubova “Sarajevo” i “Željezničar”. Naravno da ćemo podržati, priča o ženama nam je uvijek važna; a žene su na čelu oba kluba. U ovoj priči podršku su nam pružile kolegice i kolege s televizije N1, te smo imali priliku približiti svoje medijsko djelovanje o ovoj važnoj temi i širem auditoriju:
Amira Bajrović-Uzunović, direktorica FK “Željezničar” od februara, i Ajla Alimanović, direktorica FK “Sarajevo” od aprila ove godine, odmah su pristale biti dio ove priče te su uz snimanje naslovnice, za Graciju snimile i kratki video podrške našem angažiranom djelovanju na frontu borbe protiv nasilja nad ženama.
“Naši igrači će podržati ideju, a sigurni smo da će i navijači biti spremni da te poruke prihvate i usvoje na najbolji mogući način. Prevencija nasilja, zaustavljanje nasilnika, sprečavanje femicida, sve te poruke želimo i same poslati, a posebno sa ovog mjesta na kojem smo sada, u klubovima na čije utakmice dolaze prvenstveno muškarci”, govore uglas Amira i Ajla.
Njih dvije su, uprkos brojnim obavezama koje od njih iziskuju svakodnevni zadaci, pristale da u bojama svojih klubova, sa šalovima “Želje” i “Sarajeva”, i same postanu, kroz našu naslovnicu, simbol otpora prema nasilju, uz poruku da dugogodišnji sportski rivalitet klubova koje predstavljaju može postati velika snaga kad se ujedine protiv pošasti koja uzima živote u našoj zemlji.
Koja zakonska rješenja mogu popraviti situaciju?
A institucionalno se stvari mijenjaju, neke poboljšavaju, ali, nažalost, sporo. Dr. Majda Halilović, voditeljica Odjela za istraživanja u Altantskoj inicijativi, godinama je posvećena pitanjima nasilja nad ženama. Za Graciju kaže kako se već 20 godina institucije u Bosni i Hercegovini i civilno društvo intenzivno bave pitanjima ravnopravnosti spolova u nastojanjima da uprkos društveno-političkim izazovima i ograničenim resursima približe našu zemlju modernim društvima u kojima se ravnopravnost spolova mnogo duže tretira. “Značajan, i za to vrijeme inovativan, zakonodavni pomak napravljen je 2003. usvajanjem Zakona o ravnopravnosti spolova koji tretira niz oblasti, kao što su: nasilje nad ženama, zastupljenost žena na svim nivoima vlasti, seksualno uznemiravanje, diskriminacija, obrazovanje, zdravstvena zaštita i druge oblasti u kojima je važno osigurati ravnopravnosti.
Naša sugovornica je svoja akademska znanja stavila u funkciju rješavanja ovog gorućeg problema. Magistrirala je na Univerzitetu Cambridge, a doktorirala sociologiju i socijalnu politiku na Open Universityju u Velikoj Britaniji. I danas je aktivna u istraživanjima različitih aspekata roda i sigurnosti, o čemu je objavila i niz publikacija. I bila nam je prirodan izbor za ovu temu kad je riječ o zakonskim rješenjima koja će popraviti situaciju. “Zakoni o zaštiti od nasilja u porodici su doneseni u FBiH i RS-u prije više od desetak godina kao posebno zakonodavstvo koje se bavi isključivo i na sveobuhvatan način zaštitom žrtava od nasilja u porodici. Napravljene su izmjene i u krivičnom zakonodavstvu u cilju da se pokaže da nasilje u porodici predstavlja ozbiljnu društvenu opasnost. Kontinuirano se rade edukacije za policiju, centre za socijalni rad i za pravosuđe u cilju osiguravanja hitnije zaštite kao i adekvatnijeg sankcioniranja počinilaca. Institucionalni mehanizmi za ostvarivanje ravnopravnosti spolova su Agencija za ravnopravnost spolova BiH i entitetski gender centri.”
Civilno društvo i organizacije koje rade na unapređenju ravnopravnosti spolova su s vremenom ojačali i možemo se, kaže Majda Halilović, pohvaliti da u BiH imamo razvijeno partnerstvo između institucija i nevladinih organizacija. Sigurne kuće za zaštitu žrtava nasilja u porodici su se vremenom razvijale i jačale, i sada su prepoznate kao jedan o ključnih resursa zaštite, iako i dalje nedovoljno finansijski podržane. “Bosna i Hercegovina je u novembru 2013. ratifikovala Istanbulsku konvenciju, kao šesta država članica Vijeća Evrope, obavezujući se da će u zakonodavstvo ugraditi veliki broj alata preporučenih Konvencijom, u cilju uspostavljanja efikasnijeg sistema za sprečavanje i borbu protiv nasilja nad ženama, nasilja u porodici i seksualnog nasilja. Do sada zakonodavstvo nije sasvim usklađeno i društvo predugo čeka na promjene koje bi mogle značiti i brzu i efikasniju zaštitu.”
Agencija za ravnopravnost spolova Bosne i Hercegovine redovno izvještava GREVIO (Specijalno neovisno tijelo, ekspertna grupa za djelovanje protiv nasilja nad ženama i nasilja u porodici, zadužena za monitoring provedbe ratifikacije Istanbulske konvencije) o pravnim i praktičnim koracima poduzetim kako bi se osiguralo puno poštivanje Konvencije od strane BiH. “Ipak, i pored svih pomaka koji su napravljeni, još uvijek imamo visoku stopu nasilja nad ženama, nerijetko smo i svjedoci femicida, a sudska zaštita za žrtve silovanja i seksualnog uznemiravanja je često izložena kritici zbog nepovjerenja društva i blagih kazni za počinioce.”
