Napisala Kristina Ljevak
Snimci Privatni album
Bio je 5. april 1992. godine, 22 sata i 30 minuta, kada je Džehva Šabanović sa sinom Alenom prešla Švicarsku granicu zahvaljujući turističkoj vizi. Sat i po nakon toga, granica se za bosanskohercegovačke državljane zatvorila.
Njen suprug Alija u Švicarsku je otišao 1985. godine. Želio je da kao osnivač jedine kalesijske rock grupe kupi novu gitaru, ali je na nagovor brata produžio boravak zbog mogućnosti bolje zarade.
U Kalesiji im je ostala kompletna porodica i tek kupljena i opremljena kuća za čije podizanje su se zadužili.
Uskoro će se predratni život pretvoriti u ruševine, a odijelce u kojem je Alen napustio domovinu biće jedina uspomena na njihov predratni život. Trideset godina kasnije, 2022. odijelce će biti pohranjeno u Muzej ratnog djetinjstva u Sarajevu, da s ostalim predmetima i ispovijestima djece iz konfliktnih područja cijelog svijeta svjedoči o djetinjstvu obilježenom ratom.
O tome je nastao dokumentarni film Babyblu švicarskog reditelja Lorenza Bohlera i scenaristice Edith Werffeli, koji je prikazan na 28. Sarajevo Film Festivalu. Ali za Džehvinu životnu priču jedan dokumentarni film je malo.
Trajni izbor
I prije početka rata ona je zahvaljujući suprugu boravila u Švicarskoj, ali je Alena odlučila roditi u BiH, planirajući da zemlja rođenja bude i trajni izbor za život. Po napuštanju domovine, u skromnim životnim uslovima rodio se mlađi sin Dino, dok su roditeljski koraci u novoj sredini bili nalik dječijim. “Tada o društvenoj integraciji nismo ni razmišljali. Kretali smo se samo u nekim svojim krugovima. Danas ne razumijem zašto smo to radili, ali se često sjetim kako smo sjedili naveče uz potpuno prigušeno svjetlo i slušali vijesti Radija Slobodna Evropa. Al’ što ugasimo svjetlo, ne znam. Alija, moj muž, užasno je teško prihvatio ostanak, vjerujem da su mu zdravstvene poteškoće koje su došle kasnije posljedica toga. Prije nekoliko godina imao je borbu s karcinomom. U godinama rata stalno je govorio kako svaku noć sanja Bosnu”, sjeća se Džehva Šabanović švicarskih početaka.
Uprkos složenosti životne organizacije i brizi o maloj djeci, Džehva je odlučila da radi. Zaposlila se u jednom hotelu, uz znanje onoliko njemačkih riječi koliko se moglo naučiti uz djecu i njihove slikovnice.
Kako je Džehva postala Barbara
Prvo pitanje kada se zaposlila bilo je da li zna pisati. Ne njemački, već da li je pismena. Kada je odgovorila kako se zove saznala je da joj je ime komplikovano za novu šeficu. “Rekla mi je: ti se zoveš Barbara. I ja prihvatim. Zbog jezičke barijere nisam mogla reći ni da je to pogrešno. I sve vrijeme dok sam radila u tom hotelu bila sam Barbara. Tek danas mi je jasno koliko je u tome bilo diskriminacije”, kaže naša sagovornica, kojoj u početku nisu ni profesionalni zadaci bili najjasniji. Intuitivno je izvršavala obaveze, uradivši obično i onaj dio posla koji joj nije bio namijenjen. Iz straha da ne uradi pogrešno ili nedovoljno, radila je najviše i najbolje. Rado obavljajući i pet poslova istovremeno. S lakoćom.
I napredovala je brzo. Zahvaljujući nužnosti i profesionalnom okruženju u kojem nije bilo žena iz Bosne i Hercegovine, počela je učiti njemački. I u tome je takođe bila uspješna. Uz dolazak novih vlasnika hotela, stiglo je i profesionalno napredovanje.
Kasnije, kada taj angažman Džehva bude zamijenila nekim drugim poslovima, nju će zamijeniti četiri osobe.
U stilu samuraja
Danas radi u svratištu za djecu pri jednoj osnovnoj školi, sa 47 djece od kojih je 37 različitih nacionalnosti, od predškolskog uzrasta do šestog razreda. Riječ je o igraonici i radionici fokusiranoj na dječija prava, otvorenog tipa, u kojoj nisu samo migrantska djeca ili djeca iz određenih socijalnih kategorija. Sa svojim programom postali su svojevrstan brend. Prije nego što se Džehva tamo zaposlila, njeni sinovi pohađali su svratište. Zainteresovana da vidi gdje joj djeca odlaze i ko im to osigurava i besplatnu užinu, zahvaljujući vlastitim socijalnim i drugim vještinama, postepeno je postala dio profesionalnog tima.
Dok je još radila u hotelu, zbog posvećenosti dobila je ponudu za dodatnu hotelijersku edukaciju, ali količina posla, gubitak oca i drugi problemi vezani za porodicu porijekla doveli su do sagorijevanja, što je odvelo u borbu za zdravlje koja i danas traje, baš u trenutku kada je izgledalo da “sve dolazi na svoje”.
Onda je došao karate, da joj pomogne, kako kaže, da živi kao gusar. “Oni nemaju jednu nogu i nastavljaju borbu. Ostanu bez oka i idu dalje. Nije me fasciniralo ono negativno vezano za gusare, nego njihova odluka da se ne predaju.”
Kada su sinovi krenuli na karate, nakon što su u kući demonstrirali bratske borilačke vještine, krenula je za njima iz straha da će usvojeno primijeniti na ulici.
Ali susret sa otvorenošću i njegovanjem različitosti u školi karatea bio je i povod da i sama postane polaznica. “Dođem i kažem Aliji da sam upisala karate školu. Njemu je još samo to trebalo. Kaže on meni: ti nisi normalna, šta ti je, ženo draga?”.
Karate kao karta za svijet
Ali kako za Džehvu ne postoje prepreke, nego rješenja, na karate je krenuo i suprug Alija. “To je bilo najbolje što nam se desilo. Išli smo na brojne međunarodne susrete i takmičenja. Sa karate školom sam proputovala pola svijeta. Vratila me je u život. Naučila kako da živim sa bolovima, koje stalno imam. Istočnjačka filozofija i filozofija te škole i borilačka umjetnost, što joj je i naziv u našoj školi, a ne vještina, promijenili su mi život.”
Od sto početnika i početnica u zrelim godinama, samo jedan ili jedna dostignu crni pojas. Džehva je odlučila da bude ta. Rekavši joj da je u prošlom životu bila samuraj, njen prvi učitelj karatea dao je najtačniji opis ove nesvakidašnje žene.
Do crnog pojasa prošlo je 16 godina, ali danas je asistentica svome učitelju i prenosi znanja juniorima. Jednaka istrajnost u vlastitoj vjeri pratila je Džehvu Šabanović i u vjeri u karate. Crni pojas donio je novi krug putovanja po egzotičnim dijelovima svijeta, skokove iz aviona s visine od tri i po hiljade metara i slične avanture.
Različitost kao prednost
Još jedno životno iskušenje stiglo je uz Džehvinu odluku da se 2006. godine pokrije nakon što je obavila hadž. Susret s predrasudama koje takva odluka uključuje naučio ju je da su za sve potrebni vrijeme i strpljenje, a drugi su od nje naučili da lična emancipacija nije u koliziji sa prakticiranjem vjere.
Džehvi Šabanović ostvarila se u djetinjstvu zamišljena želja da obiđe cijeli svijet. Svojim primjerom pokazuje da društvena integracija ne mora i ne smije biti asimilacija. Vlastiti identitet poredi sa drvetom kojem korijen pripada Bosni i Hercegovini, a ostatak razgranatog stabla Švicarskoj, u kojoj je, uprkos poteškoćama, otkrila i realizovala brojne afinitete. Nijedna životna situacija od nje nije stvorila ogorčenu osobu niti je navela da prestane u ljudima tražiti isključivo dobro.
Babyblu
Pored onog samurajskog opisa učitelja karatea, dodatno je tačan komentar njenog brata koji u filmu Babyblu kaže kako bi Bosna i Hercegovina prije 20 godina bila u Evropskoj uniji da su nam političari poput Džehve.
A njen odnos prema domovini i doveo je do filma. Nastojeći da Bosnu i Hercegovinu uvijek predstavlja u najboljem svjetlu, učestvovala je na specijalnoj izložbi Istorijskog muzeja grada Zug pod nazivom Anders.Wo. Džehva Šabanović bila je jedna od pet ključnih osoba koje su imale priliku da se predstave na izložbi, od njih ukupno sto koje su učestvovale.
Tako je upoznala Edith Werffeli, zahvaljujući čijoj ideji i scenariju je i nastao Babyblu, film o predmetu koji je jedina uspomena jedne porodice, ali i priča o specifičnostima naših identitetskih razlika koje isključivo treba gledati kao prednost, posebno u kontekstu savremenih migracija i ksenofobije koja je imanentna svim društvima, neovisno o njihovoj razvijenosti.
