Crnomorska regija Turske je jedna od sedam geografskih regija ove velike zemlje. Omeđena je Marmarom na zapadu, Centralnom Anadolijom na jugu, Istočnom Anadolijom na jugoistoku te Gruzijom na sjeveroistoku i Crnim morem na sjeveru. Na površini od preko 116.000 kvadratnih kilometara živi više od sedam i po miliona stanovnika. Ipak, decenijama je ovo područje bilo zapostavljeno, te neotkriveno za milione turista koji svake godine posjećuju zemlju. A onda je neko pametan shvatio da “savremenim nomadima” Turska može ponuditi pravi užitak ne samo u dobro poznatim turističkim destinacijama (Istanbul, antalijska regija, Izmir, Ankara…) već i u istočnom dijelu Crnomorske regije. Turizam u ovom dijelu zemlje je otkriven i kao rješenje za masovni odliv stanovništva u razvijenije dijelove Turske. Pri tome je strategija razvoja bazirana, između ostalog, na nevjerovatno kreativan način, iz kojeg bi i BiH mogla izvući značajne pouke. Naime, razvoj muzejskog i kulturno-historijskog turizma je postao pokretač razvoja čitave regije, koja je više od dva puta veća od naše zemlje i ima tri puta više stanovnika.
Trabzonska Aja Sofija
I prosječno obrazovani posjetitelji Turske su čuli za istanbulsku Aja Sofiju. No, samo rijetki znaju da u Turskoj postoje čak tri Aja Sofije! Jedna od njih, srednja po veličini, nalazi se u Trabzonu, gradu poznatijem po jednom od najboljih fudbalskih klubova u zemlji. Izgrađena je kao crkva u vrijeme vladavine Manuela I između 1238. i 1263. godine i smatra se draguljem vizantijske arhitekture. Grad se nalazi na obali Crnog mora i kroz historiju je bio mjesto ukrštanja različitih kultura i trgovačkih puteva. O prošlosti svjedoče živopisne kuće u Orta Mahali, koja je impresivna i po nevjerovatno ugodnim mirisima koji zapahnu posjetioce. Priča o džamiji Aja Sofija počinje od vremena kada su Latini okupirali Istanbul, iz kojeg je pobjegao Manuel I i osnovao svoje carstvo u Trabzonu. Naredio je da se izgradi ova crkva i nazvana je Aja Sofija. Bila je crkva sve dok nije pretvorena u džamiju 1584. godine po naredbi sultana. Godine 1610. Trabzonom je vladao rimski vladar Julijan, i džamija je bila zanemarena jako dugo vremena. Obnovljena je nakon što je neko vrijeme korištena kao crkva. U Prvom svjetskom ratu, Rusi, koji su okupirali Trabzon, koristili su je kao skladište i vojnu bolnicu. Nakon rata je jedno vrijeme ostala džamija, a zatim je postala muzej koji svake godine posjećuju hiljade turista. Aja Sofija je bila muzej 52 godine, sve dok nije ponovo otvorena kao džamija 2013. godine. Unutrašnjost je ukrašena raznobojnim freskama, što nije jedina osobenost ove u odnosu na ostale džamije.
Atatürkova kuća
Jedna od nezaobilaznih turističkih tačaka jeste i kuća osnivača moderne Turske Kemala Atatürka. Priča kaže da je ova impresivna građevina pripadala grčkom bogatašu Konstantinu Kabajanidisu, koji je bio bankar iz Trabzona. On je kuću sagradio za potrebe svog ljetnikovca. Prvi put kada je Atatürk došao u Trabzon, obišao je ovu kuću i jako mu se svidjela. Općina i grad koji su kuću posjedovali odlučili su da je poklone Atatürku. Došao je i ostao ovdje samo jednu noć 1930. godine, a zatim ponovo 1937. godine, kada je ostao dvije noći, što je bila i njegova posljednja posjeta Trabzonu. Međutim, unutar ljetnikovca sačuvan je originalni namještaj, obogaćen raritetnim fotografijama. Vrt koji okružuje ljetnikovac ostavlja bez daha sve posjetioce.
Terapeutska pećina
Sljedeća nezaobilazna destinacija za sve upućenije turiste je manastir Sumela. Ljubitelji šetnje kroz netaknutu prirodu posebno uživaju u posjeti ovom manastiru. Naime, prirodno okruženje u kojem se Sumela nalazi je jedno od čari ovog manastira, koji je jedna od najposjećenijih atrakcija u regionu. Smatra se da je crkva sagrađena između 365-395 godine. O transformaciji crkve u manastir ne zna se puno. Prema legendi ispričanoj među Grcima Crnog mora, dva atinska monaha, Barnaba i Sofronije, sanjala su isti san. U svojim snovima vidjeli su lokaciju Sümela kao mjesto gdje se nalazi jedna od tri ikone Panagije – ikona Marije koja je u naručju držala dijete Isusa. Potom su, nesvjesni jedni drugih, morem došli u Trabzon, ispričali jedni drugima o snovima koje su tamo zatekli i postavili temelje prve crkve. Smatra se da je Aleksije (1349. –1390.) pravi osnivač samostana. Prva faza restauratorskih radova u manastiru Sümela završena je 29. maja 2019. Drugom fazom okončanom 28. jula 2020. dovršeno je 65 posto ukupnih obnova manastira Sümela. Posebni dragocjenost ovog manastira predstavljaju izvrsno očuvane fascinantne freske.
Turisti putovanje obično nastavljaju obilaskom pećine Karaca, koja se nalazi u blizini grada Torul u provinciji Gümüşhane. Ono što zadivljuje u ovoj pećini su stalaktiti, dugački stalagmiti te sama njena veličina. Karaca je otkrivena 1960. i otvorena za turiste 1996. godine. U pećini nema protoka vazduha, ali je velika vlaga zbog curenja vode sa njenog krova, tako da je ljeti hladna, a zimi topla. U pećinu se ulazi bez saginjanja u prostor veličine 1.500 kvadratnih metara. Ulaz počinje u ljudskoj visini i postepeno se širi kako ulazite. Pećina nudi “terapeutske usluge” za pacijente sa astmom i to zbog hladnog, vlažnog okruženja bez alergena.
Put svile
Ljubitelji muzeja i u ovoj turskoj regiji dolaze “na svoje”. Jedan od nezaobilaznih je muzej-dvorac Bayburt, koji je bio važno središte drevnog Puta svile. Posjetili su ga i o njemu pisali i Marko Polo i Evlija Čelebija. Izgrađen je u 9. vijeku za vrijeme jermenske dinastije Bagratuni. Dvorcem su vladali Rimljani, Bizantinci i Arapi, prije nego što su ga zauzeli Turci. Karakterističan je po seldžučkim ukrasnim pločicama u tirkiznoj, ljubičastoj, nebeskoplavoj i zelenoj boji. Čelebija je posjetio dvorac 1647. godine i zapisao da se u njemu nalazi kvart od 300 kuća i džamija. U njegovim zidovima nalaze se ploče koje su služile da zaslijepe neprijatelje odbijajući svjetlost. Dvorac se nalazi na vrhu stijene sa koje se vidi čitav grad.
U blizini Bayburta nalazi se i muzej Baksi, koji je 2014. godine osvoji nagradu Savjeta Evrope za najbolji muzej. Nalazi se u selu nekadašnjeg naziva Barjaktar, što na kirgiškom turskom znači šaman, iscjelitelj ili zaštitnik. Ipak, muzej predstavlja nevjerovatnu kombinaciju arhitektonske tradicije i futurističke avangarde. Ovaj muzej je i jedan od primjera kako je savršeno kreirana turistička ponuda sa kulturnim i prirodnim dragocjenostima koje privlače posjetioce. Naime, hotelsko-ugostiteljski dio muzeja gostima nudi nezaboravan boravak – kako zbog nevjerovatnog pogleda sa visine od 180 metara na “posljednju tursku divlju rijeku” Čoruk, tako i zbog tišine koju remeti jedino huk vjetra i cvrkut ptica.
Posljednja noć u sklopu petodnevnog nezaboravnog putovanja ostavila je na mene najjači utisak. Vezan je za posjetu Muzeju Kenana Yavuza, u sklopu kojeg se nalazi i etno-selo sa predivnim kućicama, u kojima smo spavali. Prošle godine dobio je nagradu “Silleto 2021” za najbolji muzej, koji dodjeljuje Forum evropskih muzeja. Sastoji se od otvorenog dijela i paviljona, te tradicionalnih kuća i restorana, kina, biblioteke… Imali smo sreću da smo u muzeju mogli gledati i savremenu tursku operu i slušati jednu od najboljih turskih pijanistica Gulsin Onay.
Prelijepi su i atraktivni i Istanbul i Izmir i Antalija i Alanja i Česme, ali se odlučite posjetiti istočni dio Crnomorske regije Turske – nećete se pokajati! Turska gostoljubivost je slična u svim krajevima, baš kao fenomenalna jela: dolme, japraci, baklave, kadaif. Ali, samo ovdje ćete naći originalne vegetarijanske sarme punjene sirom te nenadmašnu baklavu sa pistacijama. Osim toga, noći uz vatru sa fantastičnim čajevima u neopisivoj prirodi možete najbolje doživjeti upravo u ovom regionu.
