Priredila Elma Tahirović
Kada je u pitanju samoodrživost, industrija ljepote već odavno želi dati svoj doprinos. Treba priznati da se mnoge kompanije ljepote trude (vlažne maramice za lice i plastični pamučni štapići bit će zabranjeni od 2020. godine), ali čini se kako nakon svakog koraka naprijed industrija napravi dva koraka nazad. Kao primjer tu su samoodrživa rješenja, koja prave veću štetu nego korist, u vidu biorazgradive plastike korištene kod proizvoda za ljepotu.
Prije nekoliko godina, biorazgradiva plastika bila je sveti gral i odgovor na problem koji planeta ima sa plastikom, ali sada se uviđaju nedostaci takvog rješenja. Po definiciji, biorazgradivi proizvodi trebali bi biti izrađeni od “supstance ili predmeta koji se može raspasti uz pomoć bakterija ili drugih živih organizama, čime bi se izbjegla zagađenost”.
Da li vam to zvuči kao plastika? Baš i ne.
Šta je biorazgradiva plastika?
U suštini, biorazgradiva plastika izrađena je od resursa dobijenog od kukuruza, kojem se potom dodaju hemikalije kako bi se plastika brže razgradila u kontaktu sa sunčevom svjetlošću. Ako je plastici, u prosjeku, potrebno do 1000 godina da se raspadne u prirodi, a da pritom postoji sva do sada napravljena plastika, biorazgradiva plastika je, u teoriji, rješenje.
Biorazgradiva plastika korištena je kod pakiranja proizvoda za njegu kose, tijela i lica kao alternativa uobičajenim materijalima, za koje se zna da su štetni po životnu sredinu.
U čemu je problem?
Teorija koja stoji iza biorazgradive plastike, koja se u vidu reklame često nalazi na pakiranjima, kaže da kada se pakiranje izloži određenim uslovima i visokim temperaturama (poput 50+ stepeni), plastika se počinje raspadati. Ali, koliko često temperatura prirodno dostigne tu visinu? Nadamo se, ne tako često. Zapravo, sve što činimo ima za cilj da do toga ne dođe.
Paula Chin, stručnjakinja za održive materijale u britanskom ogranku WWF-a (World Wildlife Fund) objašnjava kako “ljudi imaju običaj stavljati izraz ‘biorazgradiv’ u istu kategoriju sa ‘razgradiv’, te stoga smatraju da je to pozitivan način plastičnog pakiranja”: “Pa ipak, plastično pakiranje za koje se tvrdi da je biorazgradivo jedino će se razgraditi unutar industrijskih postrojenja, dizajniranih da se nose sa ogromnom količinom organskog otpada u kontroliranim uslovima. Međutim, ovakva postrojenja rijetko će prihvatiti biorazgradivu plastiku, jer se ona ne razgrađuje tako brzo kao hrana, što rezultira kontaminacijom.”
Stoga, proizvodi koje svjesno kupujemo jer su napravljeni od biorazgradive plastike nemaju čak ni šansu da se razgrade.
Razgradnja nije jedini problem. Kao što svi znamo, plastika koju odbacimo odlazi u oceane, a to je ogroman problem. Čak i da se plastika prirodno izloži toploti od preko 50 stepeni, vjerovatno će prije završiti u oceanima nego što i stigne do stadija gdje bi razgradnja bila moguća, usljed čega bi morski život bio ugrožen.
Postoji li isti problem i sa biorazgradivim maramicama za skidanje šminke?
Nakon opšteprihvaćene zabrane proizvodnje vlažnih maramica za lice, brendovi su se pobrinuli da iznađu biorazgradive materijale za skidanje šminke. Pa ipak, i ovo se pokazalo problematičnim.
Ovakav sistem ima smisla ukoliko u toaletu držite dvije korpe za otpatke. Jednu za otpatke koje nije moguće reciklirati, a drugu za one koje je moguće reciklirati. Biorazgradive maramice odlagale bi se u korpu za recikliranje, te bi se potom razgrađivale u dvorištu (ukoliko ga imate). Ukoliko za to nemate uslove, najjednostavnije rješenje bi bilo da promijenite rutinu skidanja šminke, odreknete se maramica u korist dobrog sredstva za skidanje šminke i tkanine koju je moguće više puta koristiti.
Glavni problem sa vlažnim maramicama za skidanje šminke jeste njihovo bacanje u WC šolju. Kompanija Water UK objavila je da one čine čak 93% materijala koji zapušava kanalizaciju u ovoj zemlji.
Koje su alternative?
Paula Chin sugerira da odgovor nije nužno u tome da se proizvodi zamijene alternativnim pakiranjima, jer ona mogu imati ogroman uticaj na životnu sredinu. “Rješenje je u identificiranju proizvoda za ljepotu kod kojih je pakiranje kasnije upotrebljivo za nekoliko punjenja ili neku drugu svrhu, te u podršci inicijativama brenda da se izvrši povrat pakiranja za recikliranje, i da se osigura da tamo gdje je pakiranje neizbježno, ono bude od recikliranih materijala, jer to ukupno može smanjiti uticaj ugljenika.”
Kao primjer služi re-fill usluga njujorške parfemske kuće Le Labo: jednostavno ponesite svoju Le Labo praznu bočicu u jedan od njihovih butika i oni će je napuniti vašim omiljenim mirisom, uz značajan popust. The Body Shop također je na Instagramu podijelio kako njihovi kupci kreativno ponovo upotrebljavaju potrošene proizvode: kao malene posude za cvijeće.
Brend REN Skincare čak sve pomjera korak dalje, sa svojom Loop refill uslugom, lansiranom u Americi. Kako bi smanjili plastični otpad, najprodavaniji proizvodi bit će pakirani u staklenu ambalažu, koju je moguće višestruko puniti. Kada potrošite sredstvo za tuširanje, neko će vam dostaviti novu bočicu, a uzeti staru, očistiti je i ponovo upotrijebiti. Svaka staklena posuda može se upotrijebiti i do 100 puta, što je ogromna razlika u odnosu na plastična pakiranja, koja se koriste samo jednom.
