Napisala Živana Jovančić
Snimio Nikola Blagojević/Spektroom
Bajke danskog pisca Hansa Christiana Andersena slavljene su i žive stoljećima, vole ih djeca iz cijelog svijeta, a s mladim pokoljenjima i odrasli. To nam tvrdi i Daniela Gogić, rediteljica pozorišne predstave Princeza na zrnu graška, premijerno izvedene 12. aprila u Pozorištu mladih. Tremu koju je imala uoči premijere sada je zamijenio osjećaj zadovoljstva i neka lagoda u duši, jer se sve odvijalo i odigralo kako se može poželjeti.
Više je razloga zbog kojih razgovor sa rediteljicom vraćamo na početak rađanja predstave. Princeza na zrnu graška našla se na pozorišnim daskama upravo po želji Daniele Gogić. Riječ je o inovativnoj adaptaciji bajke koja na komičan način govori o razmaženosti, ali i kritički progovara. Poznato je da je Princeza najkraća Andersenova bajka, u izvornom obliku imala je samo nekoliko rečenica, što je za rediteljicu ujedno bila i nezahvalna i olakšavajuća okolnost. Time je dobila slobodu da proširi tekst, približi ga djeci i modernom vremenu, percepira odnos roditelja i djece danas te njihov odgoj komparira između onog juče i danas.
Kombinacija različitih medija
“Pretpostavljamo da je i u Andersenovo vrijeme bilo razmažene djece u višim društvenim klasama, međutim, danas su sva naša djeca princeze i prinčevi na zrnu graška. Mi se trudimo da im uklonimo i najmanji kamenčić na putu da slučajno na njega ne bi nagazili, da se ne bi umorili, oznojili; trudimo se da ne budu gladni, žedni, mi za njima nosimo hranu, flašice s vodom, vlažne maramice. Svi će se roditelji prepoznati u ovom što govorim, znam to”, govori rediteljica. “Život traži puno odricanja, strpljenja i rada, traži ličnu odgovornost. Bojim se da naša djeca neće biti spremna da sve te obaveze zadovolje, jer ispunjavanje svake želje neće u djetetu odnjegovati čovjeka spremnog za uspješan život. To je globalan problem, ne samo u našoj zemlji i regiji.” Stoga nije slučajnost što je rediteljica bajkovito kreirane predstave pružila djeci puno smijeha, brzog ritma i vedrine, a roditeljima sugeriše da koriguju sopstveni odgojni pristup.
Radeći na predstavi, Daniela Gogić skladno je kombinovala različite medije – teatar, video, film i muziku, jer su bliski mladima. Dodaje i to da je sa Lenom Samardžić, autoricom scenografije i kostima, tendenciozno kreirala predstavu koja će biti vesela, brzog tempa i ritma, koja vizuelno pršti od jarkih i vatrenih boja. Za uspjeh Princeze na zrnu graška zaslužni su i glumci: Ida Keškić, Mario Drmać, Belma Lizde-Kurt, Mirza Dervišić i Aldin Tucić, te Alma Merunka, Ajla Cabrera, Narda Nikšić Salihbegović i Suada Ahmetašević, koji igraju u filmovanom dijelu, dok audio deskripciju izvodi Elma Ahmetović. Autor muzike je Amir Šehić, dizajner je Bernard Pavlinović, a Adnan Šahbaz fotograf, snimatelj i montažer filmovanog dijela predstave. Za masku i make-up zadužena je jedna od naših najboljih vizažistica Maja Talović, za likovni dio, dekoraciju scene i rekvizita skulptorka Mirjana Čistopoljski, a prilagođavanja za gluhe i nagluhe osobe te slijepa i slabovidna lica vodila je Ivana Golijanin.
Kad sanjaš da radiš
Princeza na zrnu graška označila je i povratak Daniele Gogić umjetničkoj sceni i rediteljskom radu. Za to je najviše zaslužna direktorica Pozorišta mladih dr. Lejla Panjeta, sa kojom je prijateljica iz studentskih dana. Inače, Daniela je već duže vrijeme direktorica marketinga i komunikacija u Securitas AB grupaciji. Također, autorica je studije “Tragovi i odgovori”, koja govori o Williamu Shakespeareu na sceni Narodnog pozorišta Sarajevo od 1921. do 2003. godine (njen magistarski rad), jedine takvog karaktera u bh. teatrologiji. “Moderan čovjek treba da liči na renesansnog čovjeka, mora da se izražava kroz različite profesije, mora raditi više poslova, jer spoj zanimanja je veoma prisutan u ekonomski naprednim zemljama svijeta”, sugeriše Daniela Gogić i to ličnim primjerom dokazuje.
“Poslije prve probe, rekla sam kolegama: ‘Ja dugo nisam radila, ali sam vas sanjala’. Zaista je tako, s vremena na vrijeme sanjate da radite, da ste na setu, u pozorištu, to je ono što me odredilo u mladosti. U meni je ta čežnja uvijek postojala. Različite profesije i moje iskustvo pomažu mi da ponovo radim. Na kraju naše predstave, jedan lik govori princezi i princu: ‘Sve u životu možete uraditi ako radite strpljivo, polako i zajedno’. Tako smo mi radili i stvarali našu predstavu.”
Privatno, Daniela je supruga kriminologa Samira Mehića i majka dvanaestogodišnjeg Romana, učenika sedmog razreda, na kojeg je ponosna jer uči klavir, ima različita interesovanja, a nedavno je zaigrao u kratkom filmu Fuga. Na kraju, zadovoljila je našu znatiželju i otkrila nam zašto u zrelim godinama voli bajke. “Većina bajki su bezvremenske, nose u sebi snažnu poruku, imaju katarzičan efekat za nas, ne samo za tekst. Danas kad smo odrasli, kad smo postali zreliji, sadržaj bajke doživljavamo drugačije, misaono i ljudski dublje, ozbiljnije”, kaže Daniela, koja je u djetinjstvu voljela bajku Šuma Striborova, dok je njenom sinu najdraža bila priča Mačak u čizmama. A mi smo, pak, čitajući razne knjige saznali: kad je Andersen bio mali, najviše je volio priče iz zbirke Hiljadu i jedna noć, koje mu je čitao otac, a izgubio ga je, nažalost, kad je imao samo 11 godina.
