Napisao Garth Cartwright
Snimio Almin Zrno
Damir Imamović žudi za karijem. “Nemamo indijskih restorana u Bosni”, objašnjava, “a oduvijek sam želio probati indijsku hranu. Lani sam trebao nastupati u centru Barbican u Londonu, na Brighton Festivalu, bio bi to moj prvi dolazak u Veliku Britaniju, a bila mi je obećana i posjeta tržnici Brick Lane. Toliko sam se radovao tome.”
I onda je svijet završio u lockdownu, a sarajevskom pjevaču i tekstopiscu sevdaha – bosanske narodne muzike, uporedive s portugalskim muzičkim izrazom fado ili francuskom šansonom zbog svog dramatičnog narativa – cijela je godina aktivnosti otkazana. Njegov album Singer of Tales osvojio je odlične kritike, ali pandemija je onemogućila Damiru da dospije do nove publike, kao i do toliko željenog karija. “Biti zatvoren u Sarajevu, posebno kao muzičar koji je navikao stalno putovati, bilo je jako čudno”, kaže i dodaje kako bi ovo sadašnje zatvaranje bilo nepravedno porediti sa Sarajevom koje je u ratu bilo pod opsadom od 1992. do 1995. “Ali jeste djelovalo kao neki kataklizmični déjà vu: prazne ulice, ništa ne radi, svi žive u strahu.”
Stvari su se pogoršale kad je njegov otac Nedžad saznao da ima rak. “Morao sam ga voditi u bolnicu usred pandemije, a onda su on i mama dobili koronu, pa sam se brinuo o njima…”, njegov glas se gubi, a naš razgovor koji vodimo putem Zooma utihne, dok se Imamović malo sabere prije nego što objasni kako njegov otac nije bio u terminalnoj fazi bolesti, ali ga je ubila korona…
Usmena poezija
Mogu osjetiti bol u njegovom glasu, ali on nastavlja bez samosažaljevanja ili ljutnje, čak opisujući sebe “sretnim” što nije zaražen koronom, i što ga je muzika držala okupiranim, kao i šetnje po brdima i planinama oko Sarajeva.
Dodaje kako ima stvari kojima se raduje: Singer of Tales nedavno je objavljen u vinyl izdanju (to je njegov sedmi album, ali prvi koji je zadobio pažnju široke publike i prvi LP), a stiglo je i posebno priznanje: proglašen je najboljim evropskim umjetnikom po izboru britanskog muzičkog magazina Songlines, pobijedivši etablirana imena kao što su Britanac Sam Lee i Portugalka Mariza. “Nisam očekivao pobjedu”, kaže Imamović, “ali tako je lijepo dobiti priznanje”.
Četrdesetdvogodišnji Imamović nije novo ime u svijetu muzike, ali sve dosad nije bio toliko poznat u zemljama izvan bivše Jugoslavije, te bosanske dijaspore. Songlinesova nagrada trebala bi pomoći da se to promijeni, predstaviti sedvah, muziku koja vuče korijene iz doba Osmanlija, koja se široj publici opisuje kao duša Sarajeva. “Sevdah je sprecifičan žanr muzike u južnoslovenskom regionu, uglavnom zastupljen u Bosni, ali izvođen i u Hrvatskoj i Srbiji”, objašnjava Imamović. “Balkan je bio petsto godina pod turskom vladavinom pa to objašnjava turski utjecaj, ali sevdah se nikad nije pjevao na turskom jeziku, već uvijek na ovdašnjim jezicima kao oblik usmene poezije”.
“Mnogi ne shvataju koliko je teško biti primijećen ako dolaziš iz male, siromašne države. Bosanskohercegovački umjetnici se ovdje stvarno pate, jer skoro da i nemaju nikakvu podršku institucija”
Sevdah je tužan, ali lijep – često su ga muzički kritičari nazivali balkanskim bluzom – čije se pjesme fokusiraju na ljubavni nemir, a one starije pričaju priče o životu na rubu, pobunama, porodičnim odnosima i još mnogo toga. Nakon brutalnog raspada Jugoslavije, mladi izvođači podmladili su žanr sevdaha kroz Mostar Sevdah Reunion i Amiru Medunjanin, koji su imali dosta međunarodnog uspjeha.
Damirovi otac i djed bili su poznati interpretatori sevdaha, ali je Damir odrastajući u Sarajevu pod opsadom želio svirati sve osim sevdaha. Kao student filozofije počeo je stvarati intelektualne veze s muzikom, razvijajući se u izvođača, ali i historičara. Njegova knjiga Sevdah objavljena je i na engleskom i jako je čitljivo štivo. U svojoj šesnaest godina dugoj karijeri Damir izvodi sevdah, ali i piše novi, njegov izvrsni tenor osigurava slušateljima, koji ne poznaju južnoslavenske jezike, da se povežu s muzikom koju izvodi. “Sevdah je oblikovan kulturnim mješavinama. Kao i bilo koja živa muzika, i sevdah postoji u promjeni”, kaže Imamović. “Neki izvođači su ga pretvorili u balkansku zabavnu muziku – tako je Goran Bregović osvojio brojnu publiku.” Bregović, bosanskohercegovački roker čiji je soundtrack za filmove Emira Kusturice (Dom za vešanje, Podzemlje) balkanska romska muzika prepakovana u pjesme koje se pjevaju na pijankama, zadobio je pažnju široke panevropske publike. “To nije moja interpretacija sevdaha. Sebe vidim u tradiciji pjevanja usmene historije, muzike za publiku koja će sjediti i slušati. Što nije lako prodati kao ovo Bregovićevo sranje u stilu ‘dajte cigane, napijmo se’.”
Njegovo insistiranje da je sevdah oblik evropske umjetničke muzike držalo ga je daleko od onih koji su zaljubljeni u Kusturičine impulsivno ekscentrične filmove, ali je osvojilo uši poznatih muzičkih producenata Joea Boyda i Andree Goertler, koji su koproducirali Singer of Tales. Boydova produkcija uključuje saradnju s velikanima kao što su Pink Floyd, Sandy Denny i Nick Drake, kao i poznatim kubanskim, afričkim, bugarskim i albanskim muzičarima.
Boyd i Goertler upoznali su Damira 2015. “Oduševili su nas njegov glas i kultura sevdaha – oboje smo osjećali da Damir posjeduje nešto jedinstveno što bi ljudi trebali čuti”, kaže Boyd.
Imamović je jednako impresioniran svojim producentima: “Kao izvođač možeš se izgubiti u muzici, a oni su izazivali moju interpretaciju sevdaha – zašto ovaj ritam, ova melodija, šta želiš izraziti ovim…”.
Uz muzičku pratnju violinistice Ivane Đurić, kontrabasiste Grega Cohena, te Derya Türkana, turskog majstora kemenčea, gudačkog žičanog instrumenta popularnog u istočnoj regiji Mediterana, Imamović smatra njihovu muziku “sevdahom koji gleda prema vani i ne skriva se u tradiciji”.
Strah me populista
Imamović se navikao na to da ga se smatra nekom vrstom glasnogovornika svoje zemlje. “Mnogi ne shvataju koliko je teško biti primijećen ako dolaziš iz male, siromašne države. Bosanskohercegovački umjetnici se ovdje stvarno pate, jer skoro da i nemaju nikakvu podršku institucija.”
Zauzvrat, Damir je oštar kad govori o Zapadu i njegovom nedostatku energije, zamoru. “Neko me je jednom pitao: ‘Jesi li mudriji nakon što si preživio rat?’ I morao sam sjesti i razmisliti: šta smo naučili? To je ovo: rat, genocid, strašna situacija – može se desiti bilo gdje. Odrastajući u Jugoslaviji mislili smo kako imamo najbolje od oba svijeta: istočnog i zapadnog – i vidi kako smo završili! Ako ne vodimo računa, ne borimo se za dobre stvari, onda će loše stvari prevladati. Svijet je predugo ignorisao patnju Bosne u rukama ekstremnih nacionalista, i danas, kad pogledam američke i evropske populiste kako su često ukorijenjeni u starim fašističkim partijama, bude me strah”.
Pitam se da li je ovogodišnja nominacija za Oscara filma Quo vadis, Aida?, hvaljenog ostvarenja Jasmile Žbanić o srebreničkom genocidu, nekako nadoknadila štetu koju je nanio Nobelov komitet nagradivši Petera Handkea Nobelovom nagradom za književnost 2019. Handke je austrijski pisac koji je bio najglasniji zagovornik Slobodana Miloševića devedesetih i koji i danas odbija priznati genocid u Srebrenici. “Jasmilin film je odličan i tjera ljude da pričaju o Srebrenici, ali davanje Nobelove nagrade Handkeu pokazuje koliko slijepa zapadna Evropa može biti. On sada obilazi Srbiju gdje mu ukazuju različite vrste počasti”, kaže Imamović. “Ovako se uzdiže fašizam.”
S pozitivne strane, uprkos svim svojim nevoljama, Damir kaže kako se Bosna i Hercegovina kreće naprijed. “Kada je riječ o kulturi, Sarajevo je živ grad, postoji stvarno jaka kreativna energija, odlični filmski, pozorišni i džez festivali, a 2019. je održana i prva Parada ponosa”. Na tom je skupu Imamović izvodio sevdalinke, ali i talijansku buntovničku partizansku himnu Bella Ciao. “Sevdah sam pjevao jer snažno vjerujem da njegova tradicija ima jak emancipatorski glas, a Bella Ciao jer je neizmjerno važno reći ‘Ne!’ svim mrziteljima, fašistima i homofobima na svijetu.”
