Napisala Mersiha Drinjaković
Snimio Irfan Redžović
Mersiha, ja sam u Göteborgu, vraćam se za dva-tri dana, pa ti meni u nedjelju gurni poruku, da se dogovorimo za intervju.” Telefonski poziv iz švedskog grada, gdje je najveći pjevač narodne muzike u regiji, Halid Bešlić (59), imao nastupe, dao nam je nadu da ćemo uspjeti realizirati razgovor koji smo dogovarali već dva mjeseca. I stvarno, nakon što smo gurnuli poruku, Halid nas je već u ponedjeljak čekao na svojoj benzinskoj pumpi u Semizovcu, gdje nam je – i to on lično! – nasuo benzin u rezervoar.
“Bježim iz grada kad god imam priliku”, govori nam dok se vozimo prema Nišićkoj visoravni i prolazimo pored Srednjeg, mjesta u kojem je kao mladić plesao na igrankama u tamošnjem domu kulture. “Ovo je moja emotivna strana priče, ovdje sam odrastao”, govori Halid, rođen u Vrapcima, malom selu nadomak Sokoca, gdje i danas ima porodičnu kuću u koju često navraća.
Na oko pola sata vožnje od Sarajeva, na Nišićkoj visoravni, iskrsavaju ergela i konjički klub Narval, osnovani prije četiri godine, gdje se uzgajaju najbolji trkaći konji u regionu. Vlasnik je Halidov prijatelj Mehmedalija Žmirić, kojeg je konjičkim sportom “zarazio” nekadašnji ambasador Crne Gore u BiH Ramiz Bašić. “Ovdje kod Žmire najčešće dođem kad poželim imati mira od svega”, kaže Halid, inače kum kompleksa na Nišićima. U ovom zelenom raju bogatom raznim ljekovitim biljem, Mehmedalija Žmirić pravi meleme i kreme za kožu na potpuno prirodnoj bazi. “Toliko su zdravi da ih komotno možete jesti”, govori nam Žmiro, ne bez ponosa.
Za sve to vrijeme, Halidov mobitel, jedna pretpotopska nokija, neprestano zvoni. Popularan je, nema šta. I sami se čudimo da je uspio odvojiti nekoliko sati za nas. “Volio bih prošetati Baščaršijom više od ičega, ali ne mogu ja više to: sto puta će me zaustaviti – hajd’ovdje, hajd’ ondje”, žali se. Ako i ne može šetati starom gradskom jezgrom Sarajeva, može bar uživati u miru i na svježem zraku na Nišićima. Red boksova iz kojih izviruju glave punokrvnih trkaćih konja prekrasan je prizor. Tu je i kobila Tera, Halidov trkaći konj, koja osvaja pobjedničke pehare na takmičenjima u regiji. “Jašem rijetko, a i tada samo haflingere – to su austrijski radni konji, jer ovi trkaći ne bi mogli izdržati moju težinu.” A težak je, priznaje, 110 kilograma. Iako je izbacio hljeb iz ishrane, i jede salate i meso, ipak ne može odoljeti pizzama i tjestenini. Prije četiri godine prestao je pušiti, pa je i to razlog što se udebljao. “Trebao bih smršati na 95 kilograma, iako i sa ovom kilažom nemam zdravstvenih problema.”
Dok razgovaramo, dreser konja Hakija priprema haflingera za jahanje. Za Halida, ali i za moju malenkost! Potpisnica ovih redova prvi i posljednji put je jahala u dobi od šest-sedam godina. “Ispravi leđa, čvrsto drži uzde”, govori mi Halid dok se navikavam na haflingera Šturma. Haflinger je prilično čvrst konj, i zapravo se ubraja u kategoriju ponija – visok je između 135 i 148 centimetara. Potpuno je nezamjenjiv s bilo kojom drugom pasminom zbog svoje boje koja je njegovo najspecifičnije obilježje, a može zlatnožuta ili kestenjasta, ali uvijek sa grivom i repom boje lana. Mirni hod mog konja prerasta u kaskanje. Riječju – prekrasno. Hem jašem, hem me pritom savjetuje najveća živuća folk zvijezda.
Koncert života
Ergela Narval broji dvadesetak konja, među kojima su i jedan vatreni vranac Linkoln, kojem se nije svidio blic našeg fotoaparata, zatim Halidova mezimica Penelopa, te osvajačica trofeja Tera. Sve smo ih obišli i nahranili omiljenom poslasticom – mrkvom. Pored ergele je kuća u kojoj se nakon jahanja udobno smjestite uz kamin i opustite uz pucketanje vatre, pijuckajući čaj spravljen od trava s okolnih livada.
LINKOLN, PENELOPA I TERA Ergela Narval broji dvadesetak konja, među kojima su i jedan vatreni vranac Linkoln, kojem se nije svidio blic našeg fotoaparata, zatim Halidova mezimica Penelopa, te osvajačica trofeja Tera. Sve smo ih obišli i nahranili omiljenom poslasticom – mrkvom
Kad nije na putu, Halid u Narval dođe dva-tri puta sedmično. Bude tu i puno stranaca. Mehmedalija Žmirić ima ideju da se naprave 42 kuće različitih država, zapravo onih koje imaju svoja diplomatska predstavništva u BiH, da to bude neko internacionalno etno selo, sa uređenim jezercima. Iako uživa u društvu svoga prijatelja i njihovim pričama, okružen prirodom i plemenitim životinjama, Halidu adrenalin ne da mira: voli da je u pokretu, voli putovati, te mu česte turneje po svim kontinentima ne padaju teško. Raduje se svakom nastupu, a najviše onom koji ga 22. juna čeka na sarajevskom stadionu Koševo, jer će ovaj veliki koncert biti kruna njegove karijere. “Važno je da bude spektakl i da se pamti. Poslije toga ja više nemam kud. To je moj koncert mome gradu, a stadion od 40-50 hiljada ljudi je šlag na tortu.”
