Zdravko Grebo predstavlja jednu od najpoznatijih javnih ličnosti Sarajeva i Bosne i Hercegovine posljednjih decenija 20. i prvih decenija 21. stoljeća. Jedan od najboljih studenata u historiji sarajevskog Pravnog fakulteta ubrzo je postao predavač Sarajevskog univerziteta na čija su predavanja dolazile i studentice drugih fakulteta: naravno, ne zbog interesa za Kelsenovu čistu teoriju prava, što predstavlja oblast najznačajnijeg akademskog istraživanja popularnog profesora. Njegova harizma prelivala se i van granica Bosne i Hercegovine: kada je, upozoravajući u kakvu katastrofu država srlja, podnio ostavku na članstvo u Centralnom komitetu Saveza komunista Jugoslavije, u Crnoj Gori je CeKa održao vanrednu sjednicu na kojoj je usvojen zahtjev da Grebo povuče ostavku. Sredinom 80. godina prošlog stoljeća, kao Fulbrightov stipendista, predavao je na uglednom čikaškom Univerzitetu Loyola. Na kraju školske godine, rektor univerziteta pozvao ga je da mu saopći odluku: smatra važnim da Grebo ostane profesor i nudi mu primamljive uslove kakve može ponuditi samo jedan od najbogatijih američkih univerziteta. No, ponudu kakvu sanjaju desetine hiljada akademaca širom svijeta, sarajevski profesor učtivo odbija. Ne zna se čime je rektor više zbunjen: da li odbijanjem unosne ponude ili obrazloženjem – naime, Grebo mu objašnjava da u Sarajevu ima roditelje o kojima treba brinuti…
Zbog njegovih karakternih osobina, Grebu nije teško voljeti. On je čovjek koji je u stanju pomoći čak i nepoznatom, ne tražeći i ne očekujući ništa zauzvrat; godine ne smanjuju njegovu naviku da u javnim poslovima poturi svoju glavu često tamo gdje racionalni ne bi ni nogu. S druge strane, njegov šarm i altruizam su nerijetko “crvena krpa” za mediokritete, nesretnike i ljubomornike različitih profila. Istovremeno, nije da i sam profesor često ne daje povoda za ljutnju čak i svojim prijateljima – prije svega destruktivnim autocinizmom. A upravo je ta njegova karakterna osobina kriva što njegov ogromni potencijal, u kombinaciji sa tako rijetkim “čistim rukama”, nije realiziran do kraja ni u akademskom, ni u političkom, ni u univerzitetskom angažmanu. A da jeste, moguće je da situacija ni u Veležu ni u Bosni i Hercegovini ne bi bila godinama tako tužna…
O STAROSTI: Kad su akademika Sidrana, mog starog prijatelja, mada smo malo zaratili u zadnje vrijeme, svojevremeno pitali šta misli o deložacijama, odgovorio je: “Šta imam misliti – obuhvaćen sam!” Prema tome, i ja sam obuhvaćen starošću, imam 67 godina i nije mi zbog toga drago. Nije to strah od gubitka energije, motivacije ili smrti, nego je starost da moraš biti svjestan da ne možeš više ono što si mogao. Mogu se ja trsiti, mogu se “tarzanati”, ali više ne mogu – star sam. Moja žena, koja se na svom fakultetu bavi kategorijom stanovanja starijih ljudi, kaže da sam ja u kategoriji starijih osoba, ima još starijih od mene. Ali, i u toj stručnoj terminologiji, jesam star čovjek. Ja vršim ozbiljne pripreme da evo i odavde gdje razgovaramo, sa Pravnog fakulteta, odem a da ne tražim sevape i sažaljenje.
Nemam strah od starosti, mada bih, naravno, volio da sam mlad. Moj rahmetli babo, mada bi se on naljutio da to ovako kažem, Muhamed Hama Grebo, drug Snaga, umro je u 94. godini; mati Zlata ima 92 godine. Mati moje supruge jednako je stara – moja je bolesna, a njena je i nepokretna. Ja, naravno, ne bih volio da dočekam da primam morfijum za ublažavanje bolova, ali bih još manje volio da dočekam da bliski ljudi pate zbog mene. Ima jedan momenat kojeg se pribojavam, a istovremeno mu se i radujem, onaj kad ću reći sebi: “Hej, stani, dobro je, ne laži više ni sebe ni druge, star si, ostavi se toga… Hajde da vidimo šta je sa branjem gljiva! Ideš na more, gledaš čemprese, šetaš unuke po Pionirskoj dolini… Svoje si završio!”
O MOSTARU: Ako ti kažem ono što bih htio, mene će Ognjenka ostaviti. Nju strašno nervira to što ja nikad ne propustim priliku da kažem da sam Mostarac. Rođen sam u Mostaru u Torlinom sokaku, brice Torle, kad kreneš od Musale ka Tepi. Ne znam, možda je Ognjenka u pravu povodom mog naglašavanja mostarstva, navijanja za Velež, boravka tokom rata u Mostaru sa Smailom Klarićem i Safom Oručevićem, ali to meni zaista znači. E, sad, da li ja malo lažem, da li malo kupujem simpatije govoreći da sam Mostarac, zaista ne znam.
Naravno, Mostar mog ranog djetinjstva nije današnji Mostar. Buljuk unuka kod majke Mevlide Grebo, koja nas je trpjela jer su roditelji radili, ručak, pa na Bundur na Neretvu, pa s Neretve nazad kući, pa komad hljeba s bestiljom, pa onda na trening Veleža, ustvari, Lokomotive… Kad kreneš u četiri popodne prema Rondou, ubereš paradajz, kavadu, iz bašči i onda odeš na utakmicu, pa ti Zejnil Selimotić kaže da možeš malo šutnuti loptu…
Nikad nisam uspio skočiti sa Starog mosta, naravno. U Mostaru postoje gradacije, svaka stijena ima svoje ime – Soko, Špic i tako dalje. Ja sam dobacio do Špica, do Starog mosta nikad nisam. To je bio način na koji se gradio mostarski identitet: živiš u mahali, trkaš se u kvartu, uveče prasom udaraš žene po butinama i listovima, kradeš bakar, ideš na utakmice Veleža… To i nije nešto čime se čovjek treba pohvaliti, ali jeste bila moja najranija mladost i drago mi je što je to tako bilo. Ja moj Mostar nosim u genima.
O SARAJEVU: U Sarajevo sam došao 1965. godine. Iz Mostara sam otišao 1956. godine u Beograd. Elem, stari je imao posao ovdje, mati i ja smo živjeli u Beogradu. Moj dolazak iz Beograda, jednog velikog grada, u Sarajevo, u neku nedođiju, izgledao mi je kao da sam došao u Burkinu Faso. Stari je imao toliko malu garsonjeru da sam ja dobio jednu malu sobu u stanu kod njegovog druga Džemala Bijedića. On i Raza su me primili da stanujem kod njih, na Mejtašu. Sad se sa malim sramom sjećam toga, ali tada o Sarajevu jesam mislio da sam došao u neku prašumu, džunglu, jer je Beograd bio “bre, jebote…” Tako sam se i u Prvoj gimnaziji pravio važan i počeo dobijati jedinice, mada sam maturirao s odličnim.
Ja i sa tadašnjim i sa sadašnjim Sarajevom imam prilično ambivalentan odnos. Na početku mi Sarajevo kao grad nije značio puno, mada mi je bilo lijepo. Kako je vrijeme odmicalo, počeo sam da mislim o Sarajevu i da shvatam da ima smisla, šarma, da ima neku ideju, filozofiju… Ali, i neku prevaru, i zato nikad nisam bio fasciniran. Sarajevo nije baš neki iskren grad. Mnogima se neće svidjeti ovo što ću reći, ali ni dan-danas ja Sarajevo, mada ga temeljno poštujem, nisam zavolio. Da ne ponavljam opšta mjesta, ali ima nečeg čudnog u tome da Sarajevo ne poštuje uspjeh, ne voli ljude koji nisu u halki, koji ne sjede na minderu. Ali, ako smijem reći, nakon četrdeset i više godina, ja jesam Sarajlija. Na kraju krajeva, dobitnik sam Šestoaprilske nagrade. Moj problem sa Sarajevom jeste u tome da u javnim oblastima – mediji, kultura, univerzitet, sport – Sarajevo ne trpi nešto što bi se zvalo zajednički cilj i zajednički duh. No, volim Sarajevo i kad god imam priliku da javno zagovaram Sarajevo ja to činim i činit ću. Ali, smijem li reći: da sam ga zavolio – nisam.
O BEOGRADU: Stari je 1965. godine dobio posao i preselili smo iz Mostara u Beograd. Bio sam u trećem razredu osnovne škole i upišu me, naravno, u školu “Aleksa Šantić”. Kao danas se sjećam da me mati odvela u školu, da me prijavi, a bio sam u nekom kaputu od tvida, što mi je tetka Tidža u Mostaru napravila, i sa nekom vunenom kapom, sa šuškama. I kako su me uveli u razred, nastao je opšti smijeh, “vidi kretena” i tako to. I moj život u Beogradu je počeo tako što mi je na prvom odmoru prišao kolega i kaže: “Šta je, seljak?” Naravno, dobio je odmah ono što je zaslužio. A bio je to čovjek koji je kasnije napravio veliku karijeru u Hrvatskoj – Jakov Bienfeld. Bup, bup, bup i tako sam ja počeo život u Beogradu.
Završio sam Treću beogradsku gimnaziju, nisu me primili u Petu, koja je bila elitna. Bojim se da ovo ne ode previše u razotkrivanje, ali ja jesam bio baraba: krao sam penkala od svojih kolega, njihove moher šalove i džempere sam prodavao u komisionima, počeo sam da pijem i pušim. Zanimljivo je da su me svi zvali Turčine, valjda kao Muhamedovog sina, ali sam bio među prvih pet baja u gimnaziji. Dakle, ako je penal u finalu – zna se da ću ja pucati. Bile su to meni dobre godine, dobro sam bio pozicioniran što se tiče i djevojaka i fudbala. Išao sam i na Oktobarski salon i na Kolarac, i te kasne šezdesete u Beogradu su mi mnogo značile.
Naravno, rat je promijenio moj odnos prema Beogradu. Ovdje se još nije bio završio kad sam otišao tamo. Razlog je bio meni važan, mada za ratno vrijeme banalan: moja prijateljica Jasminka Hasanbegović, danas poznata profesorica tamošnjeg Pravnog fakulteta, branila je doktorsku disertaciju i ja sam bio u komisiji zajedno sa Žarkom Puhovskim, Kostom Čavoškim, Danilom Bastom i Stevanom Vračarom. Beograd više nije grad koji sam volio. Tamo ima sve manje ljudi do kojih mi je stalo, ali, s druge strane, ima mali broj ljudi kojima nikad dok sam živ neću zaboraviti odnos prema meni – to su ljudi iz Beogradskog kruga: Borka Pavićević, Nataša Kandić, Sonja Biserko… Moje razočarenje Beogradom nije malo. Ne velim da tamo nema ljudi koji su možda razočarani mnome, misle da sam neka Al-Kaida, ISIS, šta li… Nekad sam ga volio, ali više ne. Jednostavno, otpao mi od srca.
O POROCIMA: Mislim da pojava postoji i tu je kraj mog odgovora. Šta me gledaš, čuo sam o porocima da postoje, ha, ha, ha… Ja mislim da, generalno, čovjek ponekad treba udovoljiti svojim porocima. Ima kultna rečenica Arsena Dedića, a volio bih da je moja: “Ja sam učinio protiv sebe sve što je bilo u mojoj moći.” Dakle, od četrnaeste godine cigare nisam ostavljao, od dolaska u Sarajevo kafana je bila nezaobilazna… Droge nikad nisam probao, čak ni na Mljetu: dolazili su Beograđani, Boris Tadić i ekipa, i oni su bili narkosi, mi smo bili alkosi. Jednom jesam u Sarajevu popušio džoint, dao mi jedan od naših zajedničkih prijatelja, ali to me nije nimalo fasciniralo. Ja jesam svoju mladost proveo u kafani, što će reći, da ne krijem, alkohol. Meka rakija, napolica, bila je tada sredstvo socijalizacije. U Sarajevo sam ušao kroz kafanu. Cijeli taj folklor Fisa, Beneta, Keme na Kovačima, Šedrvana… značio je obilježje života autentičnog Sarajeva. To je mene kupilo. Ali, nije me omelo da u junu 1970, u roku, završim Pravni fakultet s prosjekom 9,72. Toga više nema, jer je pola moje raje na Barama, a pola na Kovačima (sarajevska groblja, op. S.P.) Ako bih trebao da savjetujem omladini, rekao bih da ne piju, osim kad moraju.
O PRIJATELJIMA: Teška je to stvar. Naravno, svi mi znamo šta bi to trebalo da budu prijatelji. I imao sam i nisam imao prijatelja. Kao “mudrac” koji se približava kraju i razmišlja o smislu života, mislim da je najgore saznanje gubitka prijatelja. Prijateljima, mojim drugovima, dobro sam popunio i Bare i Vlakovo, a ima ih koji su poumirali i po dijaspori. Prijateljstvo je meni bezrezervna podrška bilo čemu što ti u životu dođe, veselo ili teško… Džaba navaljuješ, ne želim, neću da pričam o gubitku živih prijatelja. Dobro, o imenima neću, ali da probam objasniti situaciju. Evo, na Pravnom fakultetu, gdje brojim posljednje dane, imaš situaciju kada trebamo raspraviti mučna, ali važna pitanja. I ti to kažeš, a onda vidiš da kolege, među kojima je bilo i prijatelja, šute, izbjegavaju pogled, gledaju u pod ili zijevaju u plafon. Razumijem ja, postoje sinekure, nepotizmi, briga o karijeri… Sve to razumijem, ali gdje su ti prijatelji?! Ostaviti jarana na ledini, da ga temeljno gaze, nije baš lijepo. Što se tiče današnjih prijateljstava, osim stvarno nekoliko, ja prijatelja nemam. Ne znam, ako mi se nekad stisne, gdje ću otići, kome ću reći: “Stani iza mene!”
O RATU: Dabogda se nikom ne ponovio, ha, ha, ha… Ako me pitaš ima li šta dobro u ratu, moj odgovor je: sve je dobro u ratu, gluho bilo! Ja preuzimam svjesno rizik da neće svi razumjeti na šta mislim kada ovo kažem, probat ću da objasnim. Rat je dobar za razbijanje iluzija: recimo, da živimo u bratstvu i jedinstvu, društvu socijalne pravde i tako dalje. Dođe rat i otkrijem da je komšija sa devetog sprata zadužio sanduk bombi i dva kalašnjikova, a samo nas je zid dijelio. Moje iskustvo iz rata, mada to zvuči kao najjeftinija floskula, jeste da u tim ekstremnim situacijama dobri ljudi postaju bolji, loši ljudi postaju još gori.
Ja sam iz centra Sarajeva otišao na Dobrinju, pa u Mostar, i meni je bilo lijepo. Dakle, granate, smrti, krv, nema struje, nema vode, nema hrane, nema grijanja, ali je meni bilo lijepo. I sad, kad rezimiram, podvučem crtu, ne znam smijem li to reći, ali: rat je bio najbolji period mog života. Svašta sam radio, pokrenuo i radiostanicu, izdavačku kuću, a danas ne bih imao ni gram snage i volje od tadašnjih tona koje sam imao.
O STRAHU: Ako normalan i pametan čovjek u određenim okolnostima osjeća strah, ja sam vjerovatno budala. Vjeruj mi da nikad nisam osjetio strah u klasičnom smislu, recimo da siđem u podrum dok traje granatiranje. Nikada, ali baš nikada! Čak sam znao Dževada Sabljakovića i Gorana Milića izvlačiti iz podruma na ulice. Ja sam od Skenderije tadašnjom Đure Đakovića znao ići namjerno sredinom jer sam znao da me ovaj s Trebevića gleda. A strah je u Bosni važna kategorija, ima to odlično opisano i kod Andrića i kod Meše. Zahvaljujući strahu, mi živimo u političkoj stvarnosti kakva jeste. Nikad mi neće biti jasno kako je bošnjačkom radniku koji jedva sastavlja kraj s krajem bliži bošnjački tajkun od srpskog proletera iz Bileće, i obrnuto, naravno.
O SMRTI: Citirat ću velikog srpskog pjesnika Branu Petrovića, koji je za druga Tita rekao: “Znao je da će umrijeti, ali nije vjerovao.“ Isti sam ti takav.
O BOGU: Inshallah! Znao bih se ja vaditi na tvoje pitanje vjerujem li u boga… Kad sam bio mlad, kao čovjeku i kao komunisti, to mi je bila skoro odiozna ideja. Ni nena, ni majka nisu smjele javno klanjati, krile su se. Kakav bog! Sada da kažem ateista, to mi je malo preagresivno. Prihvatljivo mi je ovo vađenje Ive Josipovića koji kaže da je agnostik. Biva, možda ga ima, a možda ga i nema. Bojim se da će ispasti jeftino, ali: volio bih da vjerujem, ali ne vjerujem.
O RAZOČARENJIMA: Imao sam puno razočarenja u životu. Ja sam neka plačipička i svako me razočarenje baci i po sedam dana ne znam šta bih sa sobom. Jedan moj prijatelj, koji je bio najduhovitiji među nama, govorio je da mu život nije ispunio očekivanja. Razočarenja mogu biti i ljekovita. Recimo, stavio sam se poslije rata na izborima na Združenu listu, sa Bogićem, Vikićem i drugima, pa sam na sljedećim izborima bio nezavisni kandidat. Naravno, oba puta sam se strovalio. Koji je poučak? Teško da kažem nešto što neće biti u korist moje štete, ali mogao bi glasiti: ne pačaj se u ono što ne možeš iznijeti.
O BRAKU: Iz jednog braka imam dvojicu sinova i iz te veze sam izišao sretno razveden prije rata. To je bila dugogodišnja veza, prestala je i vjerovatno je tako moralo biti. Taj prekid je strašna trauma i ne znam je li to iz petparačke literature, ali vjerujem da je nakon smrti u porodici razvod braka najteža trauma. Sada ne živim u braku, ali živim sa osobom do koje mi je mnogo stalo. Ja bih da se ženim, ona neće. Brak je bitna institucija. Ja ne bih umio živjeti sam. Hoće li taj zajednički život biti formalizovan ili ne, manje je bitno.
