Piše: Kristina Ljevak Bajramović
Podsticanje vrlina: Priručnik za borbu protiv nasilja kroz podsticanje vrlina kod učenika objavljen je u izdanju udruženja Srbsko sabranje Baštionik, Banjaluka, 2025. Kao odgovorno lice i uredničko-autorski tim navedeni su Predrag Adamović za izdavača, urednica Nada Ponjević te autori Miroslav Todorović, Jelena Sarafijan, Nada Ponjević i Marijana Ćurić. Priručnik je nastao u okviru projekta Udruženja građana Roditelji ZA prava djece uz odobrenje i finansijsku podršku Ministarstva prosvjete i kulture Republike Srpske. Time tekst postaje više od pedagoškog prijedloga, on je i politički signal šta škola, po autorima, „treba“ da bude.
Antirodni pokreti nisu monolit, ali dijele prepoznatljive obrasce. U javnost ulaze rječnikom brige o porodici i zaštite djece, preuzimaju emancipatorske izraze i vraćaju ih prepakovane tako da prikriju cilj kao što je povlačenje naučnih i pedagoških standarda i vraćanje krutih uloga. Zajednički imenitelj je teza da je „rod“ ideološka izmišljotina koja potkopava tradiciju, vjeru i „naš“ identitet. U praksi, takav okvir proizvodi nepovjerenje prema znanju, sužava prostor u kojem se nasilje može prepoznati i spriječiti i ostavlja one koji odstupaju od kalupa, posebno djevojčice i dječake koji ne pristaju na stereotipe, bez jezika i zaštite. Zato ovaj priručnik treba čitati kao studiju slučaja.
Iako naslov obećava borbu protiv nasilja, vrlo brzo se otvara front prema samim osnovama ravnopravnosti. Umjesto da, na tragu pedagogije i psihologije, mapira uzroke nasilja i predloži djelotvorne školske intervencije, tekst postavlja ideološki okvir u kojem se Istanbulska konvencija markira kao „prevara“, a pojam roda kao instrument „obmane“ javnosti. Već u uvodu se sugeriše da zaštita žena i djevojčica nije krajnji cilj konvencije, pa fokus sklizne s mjerljivog problema na sumnju u motive onih koji nasilje žele smanjiti. Čak i ondje gdje se korektno prenese definicija roda kao društvenog konstrukta promjenjivog kroz vrijeme, ona ne služi objašnjenju kako stereotipi proizvode diskriminaciju, nego uvodi upozorenja da su sadržaji o ravnopravnosti „nedopustivi“ i da „mogu ostaviti trajne psihičke posljedice“. Umjesto empirije dobijamo generalije i pop-kulturološke „dokaze“ koji proizvode uzbunu, a ne razumijevanje.
Svetim Savom protiv Istanbulske konvencije
Taj okvir zatim veže učionicu za vrijednosnu hijerarhiju „našeg“ naspram „zapadnog“. Ravnopravnost se predstavlja kao tuđa „našoj tradiciji i vjeri“ , a poziv je nedvosmislen: „Nazad na svoje, ako hoćeš da se spaseš i živiš“. Evrovizija se naziva „Satanovizijom“, pravoslavlje se postavlja kao antiteza navodnom „satanizmu“, krštenje Novaka Đokovića uvodi kao moralni kontrapunkt pop kulturi. Paralelno se kanonizira nacionalno pamćenje. Sveti Sava kao „utemeljivač naše misli“ i temelja prosvjete, kulture, tradicije i državnosti. Patos porobljenja „srpske zemlje“ i svetitelja na koje treba biti ponosan. Ćirilica kao identitetska matrica i „krsna slava“ jer kako navode „ćirilica ne zavisi od nas, mi zavisimo od nje“. Ne zaobilazi se ni „junački“ narativ od Kosova do današnjih dana. Ne govori se o književnosti i historiji kao otvorenim poljima tumačenja, nego o kanonu koji zaključava značenje i traži lojalnost. Na tom mjestu vrijedi podsjetiti šta škola jeste i šta mora ostati.
„Antirodni narativi često nameću lažnu dilemu između tradicije ili ravnopravnost. To je pogrešan izbor. Škola ne smije biti poligon kulturnih ratova, nego prostor u kojem se djeca uče dostojanstvu, jednakim šansama i poštovanju razlika. Nije ‘ideološki’ naučiti djecu da stereotipi prave stvarnu štetu, jer guraju djevojčice u pasivne uloge, dječake kažnjavaju kada pokažu emocije i normalizuju hijerarhiju kao ‘prirodni poredak’. Nije ‘nametanje vrijednosti’ ukloniti diskriminatorne poruke iz udžbenika. To je nužnost i zakonski standard, objašnjava Jasmina Čaušević, feministička teoretičarka angažovana u Fondaciji CURE, dodajući kako „škola ne smije glumiti ring, nego biti mjesto učenja jednakih šansi i poštovanja. Uklanjanje stereotipa je minimum obaveza struke, a ne ideološki hir.“
Dragan Sekulovski, izvršni direktor Udruženja novinara Makedonije, nadovezuje se tvrdnjom da „trud civilnog društva, koliko god uporan, nije dovoljan bez sistema. Ravnopravnost mora postati sastavni dio nastavnih planova i programa, a nastavno osoblje dobiti kontinuiranu obuku kako bi ove teme obrađivali profesionalno i stvarali okruženje u kojem učenici uče vrijednosti jednakosti, poštovanja i nediskriminacije“.
Upravo na toj liniji između učionice i publike kojoj se priručnik obraća, Tamara Zablocki, savjetnica u Društvu SOS telefon za žene i djecu – žrtve nasilja u Sloveniji, primjećuje da djeca često prozru retoričke egzibicije i kontradikcije ovakvih materijala. Kaže da ne vjeruje da su učenici spremni bespogovorno prihvatati „gomilu uvreda i gluposti“, podsjeća kako se u istom tekstu, pored „dirljivih opisa srpsko-pravoslavnog čojstva i junaštva“ i mnoštva uzvičnika, pojavljuju i ustaške žrtve iz Drugog svjetskog rata kojima treba „dići spomenik“, te pop-kulturološki „negativci“ poput Celine Dion i Lady Gage, pa čak i Spider-Mana, Batmana, Supermana i Rockyja. Dodaje vlastito iskustvo, iako je išla u katoličku školu, upravo susret s takvim didaktičkim pristupom pridonio je njenom današnjem ateizmu, kao upozorenje autorima da rigidno moraliziranje često proizvede suprotan efekat od željenog.
Da obrazac ne ostaje na papiru, pokazuje Mostar. Kampanja „40 dana za život“ javnosti se nudi jezikom molitve i posta, ali u učinku djeluje kao pritisak na zakonom zagarantovana reproduktivna prava. Vjera i medicina izjednačavaju se u simboličkom repertoaru, ljekari postaju moralni autoriteti, a djeca i bebe dio scenografije. Smjesti li se takav performans pred bolnična vrata, pravo ostaje na papiru, a dostupnost usluge potiskuje ambijent nadzora i stida. Kako će javnost to razumjeti, zavisi od uredničkih odluka. Bez konteksta i glasa struke, ritual izgleda „miroljubivo“, dok se medicinska procedura prekodira u zonu sumnje.
Sličan repertoar vidljiv je u Banjaluci, gdje je organizovano „stručno predavanje“ o izbjegavanju vakcinacije, uz učešće poznatih antivakserskih glasova iz Srbije. Tamo gdje se javnozdravstveni konsenzus svodi na privatni osjećaj i pravni savjet, najveću cijenu plaćaju djeca, posebno u domenu HPV imunizacije. HPV vakcina je efikasna mjera primarne prevencije i preporučena i djevojčicama i dječacima; obeshrabrivanje ove imunizacije izravno se prelama kroz rod, jer djevojčice kasnije snose najveći teret maligniteta. Škola je mjesto gdje se zdravstvena pismenost gradi na vrijeme. Ako učenici umjesto informacije dobiju upute kako da „zaobiđu“ sistem, gube pristup i povjerenje u institucije koje bi ih morale štititi. Ovdje se jasno vidi kako se antivakserske i antirodne matrice preklapaju. Obje prisvajaju rječnik „prava“ i „brige“, izjednačavaju nauku s ideologijom i na kraju uskraćuju djeci znanje, uslugu i sigurnost.
Smireno služenje žene kao putokaz za vječno siguran patrijarhat
Na spoju obrazovanja i nasilja nad ženama posljedice su najjasnije. Onog časa kada se „smireno služenje bližnjima“ upiše kao vrlina savremene žene, škola gubi instrumente da razobliči stereotipe i zaštiti ranjive, a u javnosti raste tolerancija na narative koji opravdavaju dominaciju. Tu Zablocki ocjenjuje da konzervativne struje nikada nisu, niti će doprinijeti smanjenju nasilja nad ženama, jer „prosječan počinilac“ nosi „tradicionalne, duboko patrijarhalne stavove“ u kojima su žene „tu da služe; odbiju li poslušnost, zaslužuju kaznu“. Navodi da to potvrđuju istraživanja o psihologiji silovatelja i počinitelja femicida i zaključuje da tekst koji ženama preporučuje da vrijednost traže u „smirenom služenju drugima“ ne djeluje preventivno, nego proizvodi tišinu. Umjesto smanjenja nasilja dobija se smanjenje govora o nasilju.
Najmračniji kraj ove linije već je viđen u Tuzli. U trgovini ljudima i silovanju maloljetnica bez roditeljskog staranja, jasno je pokazano šta dobijamo kada poslušnost normiramo kao vrlinu, a institucije i mediji se naviknu na ritual bez procedure. Djevojčice ostaju bez mogućnosti da imenuju zločin, službe bez volje da ga vide, a javnost bez standarda koji štiti žrtvu. Eufemizmi zamjenjuju preciznost, „ugled“ postaje važniji od djeteta, reakcije dolaze kada je lanac eksploatacije već javna tajna. Tako šutnja iz individualne traume prelazi u rezultat učenja pristajanja.
Kada podignemo pogled iznad lokalnog, slika se ne popravlja. Zablocki primjećuje da današnja popularnost konzervativizma i ultradesnice u Evropi, uključujući i političke korake unazad u odnosu na Istanbulsku konvenciju u dijelu država, neumitno udara po pravima žena i drugih marginaliziranih. Bilo bi naivno očekivati da se taj talas ne obori na politiku prava žena i manjina. BiH, kaže, „nažalost, prati trendove“. U istom registru Sekulovski procjenjuje da se s problemom možemo djelotvorno suočiti samo uz ojačanu institucionalnu podršku, kvalitetno obrazovanje i aktivnu ulogu medija. Bez toga, sav rad civilnog društva ostaje nedostatan. Čaušević pritom podsjeća da ravnopravnost nije identitetski luksuz nego uslov kvalitetnog obrazovanja. Društva koja uče djecu da prepoznaju stereotipe bilježe manje nasilja i bolje obrazovne rezultate. Pokušaji da se pod plaštom „zaštite djece“ potisne nastava zasnovana na dokazima u stvari oduzimaju školi njen najvažniji alat a to je znanje. Sigurna i uspješna škola gradi se izborom naučno utemeljene pedagogije, a ne ideološkim matricama.
Položimo li sve jedno preko drugog, dobijamo istu sliku u različitim scenama. U priručniku, protivljenje ravnopravnosti i kanonizacija poslušnosti. Pred bolnicom, performans koji pritiska medicinsku proceduru. Na tribini, pravna gimnastika koja potkopava javno zdravlje. U krivičnom predmetu, kulminacija kulture šutnje. U svakoj od tih situacija djeca su instrumentalizovana. U školi kao objekti disciplinovanja, u kampanjama kao simboli, u zdravstvu kao publika koju treba odvratiti od usluge, u slučaju nasilja kao tijela bez glasa. Izlaz postoji, ali traži povratak standarda na mjesta s kojih su uklonjeni. U kurikulume koji precizno razlikuju rod i spol i razgrađuju stereotipe. U javnozdravstvene protokole i dostupnost usluga. U uredničke politike koje biraju kontekst i glas struke umjesto ideoloških zloupotreba. Tek tada će se „vrline“ vratiti svom smislu kao što je znanje, kritičko mišljenje, solidarnosti i pravu svake djevojčice i svakog dječaka da progovore i da budu zaštićeni kada to učine.
Tekst je napisan u saradnji sa Helsinškim parlamentom građana u okviru projekta „Našotpor 2.0“, kojeg podržava švedska fondacija Kvinna till Kvinna i UK International Development.
