Napisala: Dženita Vilajet Avdičević
Postoji tišina koja boli više od vriska. Tišina u kojoj se brojimo, a ne živimo. Tišina u kojoj gorimo iznutra dok čekamo da neko, napokon, kaže dosta.
Tuzla ponovo ne diše. Grad koji je navikao na tugu opet je zavijen u crno. Dvanaest izgubljenih života, dvanaest ljudi koji su otišli tiho, iz kreveta koji su plaćali skupo, a u kojima nisu imali dostojanstvo.
To su bili nečije majke i očevi, bake, nane i djedovi, ljudi koji su gradili ovaj svijet prije nas. Umjesto sigurnosti u zasluženoj penziji, dočekala ih je vatra. Umjesto njege – zaborav sistema.
U Domu penzionera, koji je trebao biti sigurno utočište, gorjeli su ljudi koji su nekada gradili ovu zemlju.
Oni koji su zidali fabrike, učili nas prvim slovima, liječili, kopali, borili se. Ljudi koji su cijeli život štedjeli za mirnu starost, a dočekali je u sobama s vlagom, u posteljinama koje su godinama nosile isti miris nemoći.
Iza svakog od tih dvanaest kreveta sada stoji praznina, a iza svake praznine – glas koji ne smijemo zaboraviti. Nikad. Ovaj tekst nije samo o požaru, nego o društvu koje mora odlučiti da li će starost poštovati ili zaboraviti. Ako danas ne tražimo pravdu za njih, sutra neće biti nikoga ko će je tražiti za nas.
Dok je vatra gutala zidove, gorjela je i slika našeg društva, onakva kakva jeste – ponekad gluha, često nijema, prečesto zabavljena sama sobom. Porodice danas ne traže mnogo: samo istinu, odgovornost i dostojanstvo za one koji to više ne mogu sami zatražiti.
Ova tragedija nije samo o propustu sistema. Ona je i o svima nama. O našoj šutnji, o svakom putu kad nismo pitali, kad smo pomislili “nije do mene” i “ne mogu ništa promijeniti”. Ali – šutnjom postajemo saučesnici. Ako ne pitamo – pristajemo bez izgovorene riječi. Ako ne tražimo odgovornost – nestaje povjerenje, a s njim i nada da će biti bolje. Zato ovo nije samo podsjetnik na izgubljene živote, već i poziv na buđenje. Da se sjetimo da svako od nas ima glas – i da ga treba koristiti. Za njih, za nas, za one koji dolaze.
Šutjeli smo.
Jer uvijek šutimo — dok ne izgori neko drugi.
Nad domom koji je trebao biti utočište, a postao simbol nebrige, danas lebdi dim i pitanje koje peče više od plamena: Koliko još puta moramo gorjeti da bi nas neko čuo?
