Adolescence/Adolescencija – serija koja nas pita kao vrli pitac neki. A pita nas: Ko smo mi kao roditelji u današnjem svijetu?
Ako mislite da ste dobar roditelj jer vam dijete ima sve petice u školi, svi ga smatraju pametnim i većinu vremena provodi u sobi i rijetko izlazi, varate se. Uz seriju ćete naučiti kako morate biti oprezni i naučiti sve tinejdžerske online fraze, emotikone, način njihovog života jer oni više ne zalaze u naš svijet, vi se morate ušunjati u njihov.
Niko nas nije pripremio na ovaj svijet. Niko nije pretpostavio šta će se desiti od 2000 –ih do danas. Informacije nas prestižu. O bilo čemu. Mi prstom osvježavamo ekran na mobitelu i svakih 5 minuta nailazimo na novu vijest, istraživanje, novi video.
Opasno mjesto
Ne može naš mozak pojmiti sve to u kratkom vremenu. Ostavlja nas zbunjenim. Sad pomislite na dječiji mozak koji još nije razvijen, ne posjeduje kritičko razmišljanje. Za njih internet može postati opasno mjesto.
Dječiji svijet nije realni svijet nego svijet poruka, grupa na viberu, Instagrama, influensera, TikToka, Snapchata, lajkova, dijeljenja, komentara – nema tu živog kontakta – sve je to virtuelni svijet.
Današnja djeca nemaju više konverzacija uživo, čak i kod odraslih to sad vidimo kad odu na kafu – svako na svoj mobitel i skrolaju, ne pričaju.
Način na koji mi odrasli stičemo dojam o nekoj osobi je tako što pričamo, pratimo ponašanje uživo, diskutujemo, razmjenjujemo se uživo – djeca ne znaju to raditi.
Mi još uvijek imamo to jer smo rođeni prije interneta. Današnja djeca ne znaju svijet bez interneta i nedostaju im socijalne vještine. Kod njih jedan emotikon započinje odnos ili završava – jedna vatrica koja se pošalje na Instagram može započeti jedan romantični odnos kod odraslih, kamoli kod djece šta jedan drugačiji emotikon može da izazove.
Povezani a sami
Svima nam treba konekcija. Mi bez zdravih odnosa umiremo. Nažalost, paradoksalno je da u današnjem svijetu smo toliko povezani, a opet toliko sami. Taj paradoks nama stvara takvu zbrku u glavi. Kako se toliko družimo, pišemo, zovemo se na videopoziv, a opet imamo osjećaj kao da smo sami na svijetu. To je internet napravio od nas. Lažnu povezanost.
Zato psihoterapija cvjeta jer čovjek shvati da ga niko ne sluša kao psihoterapeut na seansi. Prije su ljudi rješavali probleme s prijateljima, kroz druženja, kroz pričanje o problemu sa pet do deset ljudi, jednom cijelom zajednicom. To je bilo veliko bogatstvo. Toliko različitih perspektiva. Danas ako imate jednog čovjeka koji vas sluša bez osuđivanja, kritike, nametanja vlastitog mišljenja ili iskustva vi ste bogat čovjek.
Ono što mi konzumiramo nas definiše i konzumira nas. Internet treba da mi konzumiramo, a ne internet nas. Ako vi kao roditelj dozvolite da nemate granica, da ne kontrolišete sadržaj koji pratite, kako mislite da će vaše dijete uspjeti?
Čemu su izložena naša djeca?
On ili ona gleda i sluša vas od rođenja, postavljate im standarde filmskog, muzičkog, obrazovnog, vjerskog, kulturnog sadržaja. Pazite na to od samog početka čemu izlažete uši i oči vašeg djeteta. Jer vi stvarate temelje za dalje.
Ako vi u bijesu poludite i izderete se na dijete, partnera ili polomite namještaj ili zalupite vrata ili ignorišete sve u kući dok vas ne prođe bijes, mislite li da to stvarno neće ostaviti posljedice na njegov/njen emotivni razvoj dalje? Ako vi bježite od konflikta, ako hodate po jajima zbog ukućana, kolega, porodice, mislite da vaše dijete neće to kopirati ili tražiti slično u romantičnim odnosima kasnije?
Nemojte misliti da, ako imate dvoje ili više djece, da je vaš odgoj isti (kao što se pita otac u posljednjoj epizodi serije). Svako dijete je drugačije, ima svoj temperament i provocira drugačije reakcije kod vas. Možda vi mislite da ste isti roditelj prema svakom djetetu ali niste. Zato brat ili sestra na terapiji kažu da su im djetinjstva i pogled na roditelje potpuno drugačiji, iako su imali iste roditelje!
Dakle, samo dijete izaziva reakcije u vama, a onda izazivaju i faktori poput spola djeteta, da li je najmlađe ili najstarije, vaša dob kao roditelja, vaš odnos sa partnerom se može promijeniti, da li se više volite ili manje.
Budite oprezni. Sve se pika. Štagod kažete, uradite, kakav sadržaj pratite na internetu, na televiziji, o čemu se najviše priča u vašoj kući ili se pak ništa ne priča. Sve se pika. Jer kasnije kad vršnjak dođe i počne uticati na vaše dijete i vaše dijete na tog vršnjaka, bolje je imati dobre temelje za takav zemljotres nego lijepe prozore za sunčane poglede.
Šta je sada djevojčicama bitno?
Djevojčice pomoću društvenih mreža i influenserica se sve više slikaju izazovno, zavode dječake svojom seksualnošću i sve se svodi na to da li će odbiti ili prihvatiti dječaka. Uče se da je golo tijelo ono koje dobija najviše lajkova, dijeljenja, pratitelja, a Onlyfans platforma više nije toliko tabu kao prije. Sada to svako radi. Legalna prodaja tijela putem interneta, a takve influenserice postaju njihov uzor. Stoga, sjetite se temelja.
Šta je sada dječacima bitno?
„Muškarci se najviše plaše da će im se žene smijati, a žene se plaše da će ih muškarac ubiti“ izgovorila je književnica Margaret Atwood i postavila moćno pitanje.
Još uvijek je dječacima bitno da su popularni u društvu, pogotovo kod djevojčica. Bitne su im igrice, muški influenseri, virtuelni svijet gdje mogu biti sve ono što nisu u stvarnosti, a ako se sazna da nisu isti u virtuelnom i stvarnom svijetu, onda se dešava očaj muškog ega. Stoga, sjetite se temelja.
Šta tinejdžere najviše muči?
Njima je najbitnije prihvatanje i odbijanje u toj dobi. Kada djeca napune otprilike 10 godina, u mozgu im se dešava jedna jako bitna promjena koja ih tjera da traže društvene nagrade kao što su pažnja i odobravanje od svojih vršnjaka. I baš u to neko vrijeme mi kao roditelji im dajemo mobitele.
U dobi od 10 – 12 godina, hormoni sreće oksitocin i dopamin se previše luče u dijelu mozga koji se zove striatum i zato su tinejdžeri jako osjetljivi na divljenje i pažnju od drugih. Upravo zbog toga su mobiteli i društvene mreže jako bitne za ovaj period. Ono što nas odrasle čini sigurnijim na društvenim mrežama su dvije stvari:
- Mi već imamo izgrađenu ličnost, odnosno već imamo dovoljno samopouzdanja koje ne ovisi toliko o drugima.
- Mi imamo razvijeniji prefrontalni korteks koji je odgovoran da regulišemo svoje emocije. Mi ako ne dobijemo lajk neće biti kraj svijeta. Pogodit će nas ali nećemo misliti da je sve propalo i da život nema smisla.
Adolescencija je period razvijanja mozga, pogotovo prefrontalnog korteksa, to je prednji dio iza čela i on se razvija najkasnije. Neuroznanstvenici kažu da se razvije potpuno tek negdje oko 25. godine života.
Taj dio mozga je odgovoran za regulaciju emocija (mi odrasli nemamo ispade kad smo bijesni ili tužni, nećemo na poslu rušiti stvari ili ridati u kancelariji, mi odrasli znamo to kontrolisati) planiranje (djeca ne znaju kad mi žurimo, ne znaju koliko je bitno da budemo na vrijeme negdje jer taj dio u mozgu im još nije dovršen), prioritiziranje stvari (djeca ne znaju rasporediti svoje vrijeme na dobar način, njima je svejedno šta će prvo i šta će posljednje uraditi) i donošenje dobrih odluka (djeca su obično impulsivna i afektivna).
- Da li je škola njima bitna?
Prije su djeca voljela školu, a sad je većini djece škola dosadna, roditelji su dosadni, misle da su pametniji od nas. Jesu u tehnološkom smislu i možda imaju više informacija od nas jer dolaze prebrzo i brže do njih. Sve im je servirano dok smo se mi ranije morali namučiti da dođemo do informacija.
Dijete sada pita Google ili chatGPT za informaciju i dobije je u sekundi ali nema informacija o razvoju emotivnih i socijalnih vještina. Te vještine se samo stiču iskustvom i kopiranjem. Stiču se kroz roditelje, nastavnike, trenere i kroz živi odnos sa prijateljima.
Ako roditelj nema emotivnu regulaciju (kao otac u seriji), dijete će smatrati normalnim da izražava bijes. Ako roditelj nema socijalnih vještina, neće ga ni dijete imati, ako roditelj ne smije pričati svom djetetu o smrti, suicidu, nasilju, seksu, onda će dijete pitati vršnjake ili influensere o tome i onda vi gubite kontrolu. Stoga, sjetite se temelja.
Šta ćemo sad?
Rješenje su zone u kući bez mobitela (npr. trpezarijski sto ili kauč kada gledate skupa film kao porodica), sati bez mobitela (naprimjer kada je u školi, radi školske ili kućne obaveze, na sportskim treninzima), hobiji, vannastavne aktivnosti ili sport kako bi naučili da se dobro osjećaju zbog toga jer su dobri u nečemu, a ne zbog virtuelnih lajkova ili zbog onog što nose na sebi.
Skoro sva djeca će reći poslije serije – ovo je moja stvarnost ili je stvarnost koja je vrlo poznata meni i vršnjacima. Trebate pogledati s djecom i reći: „Ovo ne treba da bude tvoja stvarnost…ti svoju stvarnost možeš kreirati drugačije. Kako ti ja mogu pomoći da ti olakšam život u ovom okrutnom virtuelnom svijetu koji nije realan?“
Agresija u odnosima dolazi iz vlastite nesigurnosti, da smo užasni, glupi, dosadni, nepopularni i onda mi izražavamo bijes i tako se činimo sebi i drugima moćnijim. Bijes je najveća zaštita od najneugodnije emocije – stida.
Dječak u seriji doživljava enormnu količinu stida koju ne zna kako ispoljiti (kao ni njegov otac koji svoj stid izražava ignorisanjem sina nakon loše fudbalske utakmice) već na jedini način koji je zapamtio od oca, a kasnije i od influensera i vršnjaka. Stoga, sjetite se temelja i recite svojoj djeci – PRAVA MOĆ JE REĆI ŠTA MISLIM I ŠTA ŽELIM, đA DA PRITOM NE POVRIJEDIM DRUGOG. Ni verbalno ni fizički.
Vještina pregovaranja
To je prava moć. Međutim, to je riskantno za odrasle (na čemu psihoterapeuti često rade s njima), kamoli za djecu. Upravo ova socijalna vještina pregovaranja je tako bitna kasnije za romantične odnose i odnose sa kolegama i šefovima. Bitno je kako započeti sukob, riješiti ga i dogovoriti se šta dalje. U radu s parovima često kažem „Šta je ono što ti čuješ od nje/njega“ i to se nekad uopće ne poklapa sa izgovorenim. „Nisam tako rekao/la“ je replika koja se također često čuje. Što znači da se ne čujemo kako treba.
U trećoj epizodi sa psihologinjom se očituje ova pogreška kada dječak predviđa i pretpostavlja šta psihologinja njemu govori. A ne čuje je.
Koliko vi čujete svoju djecu? Ne da vi pričate nego oni vama? Ušunjajte se, na prstima, u njihov svijet koji je toliko različit od vašeg i koji nekad vapi da vam se predstavi. Toliko je nekada nemiran taj svijet da ni oni sami ne znaju kako zaustaviti zemljotres. A nekada najmirnija djeca u sebi nose najnemirnije svjetove.
