Napisala Mersiha Drinjaković
Šta je vrijeme? Mjerimo ga često po količini nedostajanja onih koji više nisu s nama. U martu su četiri godine od smrti mog tate. To je puno sati nedostajanja, neutažene želje da mu čujem glas, da mi kaže “Mala” i to stvarno misli čak i ako je “Mala” u svakom smislu prerasla taj naziv.
Skočila sam u hladnu vodu, tata. I plivam. Čak mi nije ni toliko zima i mislim da se dobro snalazim. To bih mu rekla kad bi postojao način da me nazove i pita šta radim. Pročitala sam negdje da s vremenom ne umine bol nedostajanja, već se priviknemo na njegovu oštrinu, umotamo je i ublažimo sjećanjima na sretne dane.
Proces iscjeljenja
Vrijeme (i bol u njemu) mjereno kroz uspomene meni je dragocjeno – kad stavim svoju nutrinu u tu percepciju ispadne da sam stvarno imala sreće. Puno dana, mjeseci i godina sam provela s tatom gradeći uspomene, a njihova je težina u tome što u tim trenucima nisam znala da će mi jednom donijeti utjehu, sam sam uživala jer sam – bila s tatom. Naravno da i danas plačem, prirodan je to proces kojim se iscjeljujem, svaki pomen na njega će mi natjerati suze u oči. I to je sasvim u redu.
I zato ću ponavljati dok god ima neko da me sluša: sve će proći, pa i ovaj sadašnji tren koji nam djeluje kao teško breme o kojem će historija jednom dati svoj sud. Važno je vrijeme koje provedemo s onima koje volimo, neizmjerno je važno da im kažemo koliko ih volimo. Da znaju da nas čine sretnim, da znaju koliko nam znače. Jer sve će proći.
Htjedoh reći i ovo: imam hiljadu mana, a jedna od njih je i percepcija vremena koja me često zavara pa mislim da ću imati nekad trenutke kad ću stići sve, biti na sto mjesta, završiti ovo i ono tamo, da ću podvući crtu i odmoriti jednom znajući da sam SVE uradila. Neću, sad to znam, ali s tim je došla i spoznaja da nam se ponekad samo čini kako je sve utrka s rokovima, a da zapravo postoji vrijeme koje trošimo na ono što je najvažnije – i da onaj slogan koji je Grand kafa skovala sadrži puno istine – “Hajde da imamo vremena”.
Ne treba nam život koji izgleda kao nepregledni niz usputnih susreta i dogovora za kafu koje nikad nećemo ostvariti. Sjetite se koliko uživate u onim momentima kad se napokon sretnete i ispijate tu dugo dogovaranu kafu. I koliko je zapravo neobjašnjivo lako bilo pronaći vrijeme za taj trenutak.
Trenuci sreće
Naravno da nisam pametna onoliko koliko bih željela biti, naravno da ću još puno griješiti u životu, da ću, kao i vi počesto, odabrati da mi je važnije provesti subotu čisteći umjesto družeći se, ali neka ostane zapisano ovdje da i ja ponekad imam trenutke prosvjetljenja kad ostavim po strani sve obaveze i bez ostatka uživam u trenutku. I da će vrijeme mjereno tim trenucima biti jedino važno, kad budete gledali u prošlost – ne miris tek opranih zavjesa, ne savršeno prebrisana prašina, niti tek kupljena nova tašna. Samo trenuci u kojima smo druge činili sretnim, i kad smo to isto dobijali zauzvrat.
Uvijek će biti utrka s rokovima, bit će i lijenosti da nešto uradimo, nemojmo se lagati, pa da onda sve strpamo u jedan dan, u jednu sedmicu, ali to neće ići u ladice sjećanja, to znate i bez da vam ja kažem. Puno je ljepše kad vas do ovakvih zaključaka ne dovede naknadna pamet poznata i kao “svi su komandanti poslije bitke”. Jedina bitka koju trebamo voditi je ona da – nađemo vremena za one koje volimo.
, a od srca nam želim da to bude što kasnije, jedino što će biti važno jesu trenuci u kojima smo jedni druge činili sretnim){kind=link}