Piše Mersiha Drinjaković
Čudan je osjećaj probuditi se na Dan nezavisnosti u zemlji koja i dalje opstaje uprkos svim pokušajima da joj se porekne postojanje. Imam 47 godina, više od polovine svog života (prvu polovinu otpisujem na sretno djetinjstvo i mladost-ludost) sam provela svjedočeći nepristojnom, bezobraznom, bezočnom, primitivnom i manipulativnom djelovanju na rastakanju domovine koju zovem svojom.
Ne znači mi puno riječ patriotizam, ne mislim da se domovina voli riječima. Kad ste glasni u ljubavi prema nečemu, nekako banalizirate svoju ljubav. Ne mislim da nekom trebam rječito dokazivati da ga volim – ni zemlji ni osobi. I to, ako me pjesma ponese a zna se i to desiti, mogu samo onda kad sam potpuno sigurna da mi takve riječi nikako i nigdje ne mogu donijeti benefit u materijalnom smislu. Glasnost jeste plemenito djelovanje, ali onda kad odaberemo da glas dižemo i ukazujemo na sve ono što nas i sve oko nas unižava i oduzima dostojanstvo, u uvjerenju i nadi da će taj glas neko čuti.
I evo da otvorim ovdje najličniju dilemu – kako je moguće da 30 godina otkako su utihnule puške ja zovem ljude u čiji sud vjerujem da ih pitam može li i smije li moja mama ići svojoj kući, da ramazanske dane dočeka u džematu u kojem to želi, i da li je izlažem nekoj opasnosti jer se njen dom nalazi u entitetu u kojem je manjina u svakom smislu.
A šta je vama patriotizam?
Šta kaže historija: Dan nezavisnosti Bosne i Hercegovine, 1. mart, simbol je borbe za slobodu, suverenitet i pravo na samostalno odlučivanje o vlastitoj budućnosti. Na ovaj dan 1992. godine, građani BiH su na referendumu jasno iskazali svoju volju za nezavisnu i suverenu državu, čime je postavljen temelj moderne Bosne i Hercegovine.
Moderna Bosna i Hercegovina ima još dug put pred sobom, i ne mislim samo na trenutne političke izazove, koji su jedan tren u civilizacijskom i evolutivnom smislu. Kako da patriotizam učinimo konkretnim a ne deklarativnim izrazom?
Ako već moram da ljubav prema domovini nazovem patriotizmom onda on treba biti vidljiv kroz, evo probat ću zvučati utopijski – uključivanje logike i zdravog razuma, kroz iskrenost. Kad svako od nas pojedinačno pokuša sebi objasniti svu gomilu besmislica i pogrešnih poteza koje je na političkoj sceni vidio, čuo, kojim je svjedočio u proteklim godinama i kad pogleda u vlastiti imovinski karton i ode na bazu CIN-a i provjeri imovinu političara, možda će stvari biti jasnije. Da, bazu Centra za istraživačko novinarstvo čija je ekipa jučer napadnuta u Brčkom, bahato, bezobzirno, jer se nekom nije svidjela ideja da novinarska ekipa NA JAVNOJ POVRŠINI nešto snima. I tamo možda pronađete odgovor, ako ga uopšte želite pronaći, zašto smo i danas ovdje gdje jesmo.
Dan nezavisnosti BiH u zemlji prebogatih političara i presiromašnih građana.
Kako promijeniti status quo?
Možda ne zvuči lijepo, ali možda je i do nas, kad smo u svakoj izbornoj godini odlučili da glas damo nekome ko to ne zaslužuje. Imam previše godina da bih gajila iluzije kako ćemo sutra živjeti u istinski pravednom društvu, da neće biti onih koji se bogate upravo zadržavajući status quo, jer zaboga, ako odemo imalo naprijed, ako insistiramo na kvaliteti života, kompetencijama, transparentnosti, na odgovornosti koju donosi političko djelovanje – takvi političari i njihovi poltroni će postati suvišni, a oni to najbolje znaju. I drže nas ovdje gdje jesmo.
Ovaj dan nije samo podsjetnik na prošlost, već i poziv na odgovornost za budućnost. Ne znam kakve velike riječi u meni, u nama svima, mogu probuditi čovjeka, onog koji nije pomiren sa sudbinom, onog koji zna koliko je važno insistirati na pravu i pravdi, da kad svjedoči povredi ljudskog prava reaguje. Kako da spoznamo da je empatija jedna od najvažnijih vrlina koju je ljudski rod iznjedrio? Zarasla butna kost na našem pretku, kako to kaže američka antropologinja Margaret Mead, označila je početak civilizacije. Kad nisi samo ti važan ili važna, nego i drugo ljudsko biće kojem treba pomoć da bi se oporavio.
Šta nam je zajedničko?
Udrobila sam u ovom pamfletiću svega i svačega, ali se svejednako nadam da ćete pronaći nit koja vam je važna, da ćete iščitati vrijednost koja nam je svima zajednička, da ćete shvatiti kako nam ne trebaju parole o ljubavi da bismo pokazali ljubav. I da nije baš sve besmisleno, da postoje vrijednosti koje trebamo vratiti u naše živote.
I ovaj dan jeste važan i jeste simbol i potreba da pripadamo nečemu većem od nas samih. Ali samo ako u to veće i sami udahnemo vrijednosti koje smo usput zagubili.
