Priredila Mila Durić
Gene Hackman rođen je kao Eugene Allen Hackman 30. januara 1930. u San Bernardinu u Kaliforniji. Njegovo rano djetinjstvo obilježeno je čestim selidbama zbog očevog nestabilnog zaposlenja, a porodica se naposljetku nastanila u Danvilleu u Illinoisu, dok je Gene još bio mlad. Odgojen je u radničkoj porodici, a njegovi roditelji Lyda i Eugene Ezra Hackman razveli su se kad je imao 13 godina. Razdvojenost je duboko uticala na njega, posebno jer je otac napustio porodicu bez riječi. Hackman se kasnije prisjećao trenutka kada je gledao oca kako odlazi, i koji se nikad više nije vratio. Taj bolni doživljaj usadio mu je osjećaj emocionalne čvrstoće, koji će kasnije oblikovati mnoge njegove izvedbe.
U Danvilleu je pohađao srednju školu, gdje ga je sport zanimao više od učenja. Njegova visoka građa činila ga je starijim od vršnjaka, što mu je kasnije koristilo u Hollywoodu. Ipak, škola mu nije bila laka – teško se prilagođavao i doživljavao autoritete kao previše restriktivne, što je možda uticalo na njegovu odluku da rano napusti dom.
Odlazak u marince
Sa samo 16 godina, Hackman je čeznuo za bijegom iz porodičnog života te se, iako je bio maloljetan, prijavio u Korpus marinaca SAD-a. Da bi to ostvario, lagao je o svojoj dobi – kasnije je tu odluku opisivao s mješavinom ponosa i žaljenja. Tokom službe bio je stacioniran u Kini, Havajima i Japanu, radeći kao terenski radiooperater u godinama nakon Drugog svjetskog rata.
Gotovo petogodišnja vojna karijera donijela mu je strogu disciplinu, koja se nerijetko sukobljavala s njegovom buntovnom prirodom. Često je dolazio u sukobe s nadređenima, no istovremeno je razvio komunikacijske vještine koje su mu kasnije koristile u glumačkoj karijeri. Po završetku vojnog roka 1951., suočio se s nesigurnošću oko budućnosti, kratko radeći različite poslove prije nego što je odlučio nastaviti obrazovanje.
Borbe na putu do uspjeha
Nakon što je napustio marince, Hackman je upisao Univerzitet Illinois, najprije studirajući novinarstvo i televizijsku produkciju. Ali, ubrzo je izgubio interes za akademski život i odustao. Do sredine svojih dvadesetih shvatio je da želi postati glumac, iako nije imao formalno obrazovanje niti ikakve veze u industriji. To ga nije obeshrabrilo – preselio se u Kaliforniju i upisao uglednu školu glume Pasadena Playhouse, poznatu po tome što je iznjedrila brojne buduće zvijezde.
Međutim, njegov početak bio je sve samo ne obećavajući. Instruktori nisu bili impresionirani njegovim talentom, a čak su ga kolege iz razreda proglasili „najmanje vjerovatnim da će uspjeti“. Umjesto da ga to obeshrabri, dodatno ga je motiviralo da im dokaže suprotno. Hackman je kasnije isticao da je odbijanje koristio kao gorivo za svoju upornost. Ipak, prve godine bile su izuzetno teške – preživljavao je radeći razne poslove, uključujući rad kao vratar u restoranu Howarda Johnsona, selidbu namještaja i čak posluživanje sokova. Uprkos svim izazovima i neprestanim odbijanjima, nije odustajao te je nastavio odlaziti na audicije za televizijske i pozorišne uloge.
Prijateljstvo s Hoffmanom i Duvallom
Nakon neuspjeha u Kaliforniji, Hackman se krajem 1950-ih preselio u New York kako bi se posvetio pozorištu. Tamo je upoznao Dustina Hoffmana i Roberta Duvalla, dvojicu ambicioznih glumaca koji su također pokušavali pronaći svoje mjesto u filmskoj industriji. Brzo su postali bliski prijatelji i u različitim su periodima čak dijelili životni prostor, pružajući si međusobnu podršku u trenucima neuspjeha i nesigurnosti.
Posebno su Hackman i Hoffman razvili snažnu vezu. Obojica su smatrani „nekonvencionalnim“ glumcima, s obzirom da nisu odgovarali klasičnom izgledu holivudskih glavnih glumaca onog doba. Često su nailazili na odbijanja, a agenti su ih smatrali tek karakternim glumcima, a ne potencijalnim zvijezdama. Umjesto da ih to obeshrabri, razvili su zajednički smisao za humor o svojim neuspjesima. Međutim, upravo će njih trojica – Hackman, Hoffman i Duvall – postati Oscarom nagrađeni glumci i neki od najcjenjenijih izvođača svoje generacije.
Kasniji uspon u Hollywoodu
Dok su mnogi glumci sticali slavu već u svojim 20-im, Gene Hackman je postao prepoznat tek u srednjim 30-im. Njegov surov, svakodnevni izgled odudarao je od uobičajenih holivudskih standarda, zbog čega su mu glavne uloge često izmicale. Ipak, njegova istrajnost se isplatila 1967. godine, kada mu je sporedna uloga u filmu Bonnie i Clyde donijela prvu nominaciju za Oscara, postavljajući ga konačno u centar pažnje filmske industrije. U 37. godini, od borbe za angažmane došao je do statusa jednog od najtraženijih glumaca svog vremena.
Kasniji početak karijere pokazao se kao prednost. Godine posvećene usavršavanju u pozorištu i na televiziji omogućile su mu da u Hollywood uđe kao formiran glumac, sposoban za autentične, duboko proživljene izvedbe. Za razliku od mladih zvijezda koje su brzo sagorjele, Hackmanova karijera trajala je više od četiri decenije, donoseći mu kultne uloge u najrazličitijim žanrovima.
Oscari i povlačenje iz glume
Jedna od najupečatljivijih uloga Genea Hackmana stigla je 1971. godine, kada je u filmu Francuska veza Williama Friedkina utjelovio neustrašivog i beskompromisnog detektiva Popeyea Doylea. Njegova interpretacija opsesivnog policajca, spremnog da prekrši pravila kako bi ostvario pravdu, donijela mu je prvog Oscara za najboljeg glumca.
Godine 1992. ostvario je još jednu nezaboravnu ulogu u vesternu Unforgiven, gdje je uz Clinta Eastwooda igrao nemilosrdnog šerifa Little Billa Daggeta. Njegova prijeteća, ali kompleksna izvedba donijela mu je drugog Oscara, ovoga puta za najboljeg sporednog glumca.
Uprkos i dalje brojnim ponudama, Hackman se 2004. povukao iz svijeta filma, navodeći godine i zdravstvene razloge. Iako Hollywood nije bio spreman reći mu zbogom, on je bio odlučan – ne želi se dodatno iscrpljivati zahtjevnim snimanjima. Tokom godina suočavao se s problemima sa srcem, uključujući angioplastiku, pa je zaključio da je vrijeme za povlačenje i fokus na vlastito zdravlje.
Nakon napuštanja glume, preselio se u Santa Fe u Novom Meksiku, gdje je pronašao mir i uživao u jednostavnijem načinu života. Umjesto buke i užurbanosti Los Angelesa, odabrao je prirodu, vožnje biciklom i aktivnosti na otvorenom. No, iako se oprostio od glume, nije prestao biti kreativan – okrenuo se pisanju i ostvario dugogodišnju želju da postane autor, napisavši romane: Wake of the Perdido Star (1999.), Justice for None (2004.), Escape from Andersonville (2008.), Payback at Morning Peak (2011.) i Pursuit (2013).
Privatni život i smrt
Godine 1956. Hackman je oženio Faye Maltese, s kojom je imao jednog sina i dvije kćerke. Često je bio odsutan snimajući filmove dok su djeca odrastala. Razveli su se 1986. godine, nakon tri decenije braka.
Godine 1991. oženio se 31-godinu mlađom pijanisticom Betsy Arakawa. Živjeli su u Santa Feu u Novom Meksiku, u kući koju je Architectural Digest objavio 1990. U to je vrijeme kuća bila mješavina jugozapadnog stila i nalazila se na vrhu brda od dvanaest jutara, s pogledom od 360 stupnjeva koji se protezao do planina Jemez, Sangre de Cristo i Sandia.
Ljudi su ostali zatečeni viješću o smrti filmske legende 26. februara 2025. – ne toliko zbog njegovih 95 godina, koliko zbog neobičnih okolnosti koje su pratile njegov odlazak. Policija je u njihovom domu pronašla Hackmana, njegovu suprugu i njihovog psa mrtve. Istraga o tačnom uzroku njihove smrti je u toku.
