Razgovarala Mersiha Drinjaković
Snimio Jasmin Fazlagić
Dino Merlin je, ako to dopušta ova sredina, zvijezda koja već odavno puni koncertne dvorane širom Evrope i svijeta. Ako tražite riječ koja bi ga opisala na prvu, onda je to perfekcionista. Težiti najboljem mogao bi komotno biti njegov moto: raspravljat će satima o najsitnijim detaljima dok ne nađe pravo rješenje za izgled albuma, zvuk određene dionice u pjesmi ili za bilo šta što zahvata njegovo područje: muziku u najširem smislu. Nakon Bureka, objavljenog 2004., Dino je krajem maja 2008. najavio novi projekat, album Ispočetka, koji je publici predstavio koncertom 19. jula na stadionu Koševo. U dugo planiranom razgovoru za Graciju Dino govori o snovima, uspjehu, o rodnom Sarajevu, ali i gradovima koji su bili i još jesu bitan dio njegovog života.
O uspjehu Ljudi često shvataju uspjeh i definiraju ga tako da je onaj koji je s druge strane ekrana, onaj koji ima slavu, novac i moć, nužno i uspješan. A kako je sve u životu dvosmjerna ulica i sve ima drugu stranu medalje, tako se, ovisno o želji posmatrača, posmatra i uspjeh. Ako posmatrač želi da definira uspjeh kao ovo gore navedeno, glamur, slavu i moć, to može biti valjana definicija. Ali pogled u ogledalo mi kaže da sam vrlo često sam, tužan, pun sumnji i strahova, nesiguran i da bih želio biti daleko. I to je, dakle, tekovina uspjeha. Neki se odupru tome zavlačeći se u svoju tvrđavu zvanu porodica, a neki izgube kontrolu i dožive sudbinu Britney Spears, Elvisa Presleya, Amy Winehouse… Kao što je sve u životu relativno, tako je i relativna priča o uspjehu.
O neostvarenom snu Neostvareni je san notebook u kojem ću isplanirati barem sedmicu svog života, da kažem: “Ujutro u osam pijem kafu, u devet doručkujem, u deset radim to i to…” Sve one male stvari koje ima običan čovjek: nedjelja da je slobodan dan; da kad sam bolestan i imam temperaturu, legnem u krevet i da kao čovjek to odbolujem; da me nije briga šta će drugi pisati i misliti o meni i da mi nije sve u životu “sfumato” i da mogu organski ispraćati život kako prolazi, a ne ovako naći se zatečen bez prelaznog godišnjeg doba. To su neki od mojih neostvarenih snova.
O statusu zvijezde Mogu reći da imam prilično udobnu poziciju po pitanju statusa zvijezde. Štaviše, to je jedna od rijetkih stvari kojima sam zbilja zadovoljan. Ja nisam čovjek zbog kojeg žene padaju u nesvijest na ulici, nema me na televizijama, niti na naslovnim stranama. Mogu prolaziti gradovima poprilično neometan ili ometan u najmanjoj mogućoj mjeri, a istovremeno posao funkcionira besprijekorno – stadioni i dvorane su puni i interes za moje pjesme je sve veći. Kad malo bolje razmislim, to je san svakog umjetnika i poslovnog čovjeka. Tebe nema, a radnja radi.
O Kokuznim vremenima danas U nekom normalnom svijetu postoji uzrečica koja kaže “od hljeba i igara do šampanjca i kavijara”. Ovdje su ljudi ili na početku ili na pola tog puta. Već u drugoj polovini prijeti im neki rat ili neka katastrofa koja će im osujetiti pokušaj da dođu na kraj puta i okuse šampanjac i kavijar. Tako da su ovdje Kokuzna vremena, nažalost, timeless. Ali ne postoji trenutak za predaju. Na vrhu uvijek ima mjesta.
O Unisovoj trećoj smjeni Bilo je ovako: maj, proljeće oblači smoking, ja sjedam u tramvaj kod Vijećnice pa u Kralja Tomislava na trolejbus za Vogošću, pa pješke do fabrike, otvaram limeni ormarić, iz džepova mog radnog odijela koje treba da obučem izlaze bubašvabe, oblačim HTZ opremu i tačno u sedam navečer sam pred peći koja termički obrađuje metal; koncentracija ulja i masnoća u toj hali je nesnosna, tako da moja hemijska ne ostavlja trag na masnom papiru na kojem bi trebalo da ostane zapisano “vremena su kokuzna” ili “ljubav nije paradajz” ili “pile u kandžama jastreba”. Znam da svaka umjetnost nastaje iz velike boli, ili velike radosti.
O Sarajevu Sarajevo je moj rodni grad, velika ljubav i inspiracija. Ali Sarajevo, nažalost, postaje provincija i talac mediokriteta koji ga vode cijelo poslijeraće – talac neodgovornih ljudi na svim nivoima koji nemaju znanja ni hrabrosti da se uhvate u koštac s pravim problemima. Sarajevo nema represivni aparat koji će spriječiti raznorazne monstrume u skrnavljenju grada. Sarajevo je postalo grad neona i najjeftinijeg kiča. Baščaršija – sarajevski Mont Martre, Picadilly ili Piazza di Spagnia – je upropaštena; u ovom gradu ne postoji nijedan reprezentativan kutak, recimo trg, park ili aleja; kao da vlada potpuna anarhija i radi ko šta hoće. Sarajevu treba neposredno izabran gradonačelnik, osoba s karizmom koja zna šta hoće i ima strategiju razvoja grada, kao što je to Valter Veltroni, bivši gradonačelnik Rima, kojeg sam imao priliku osobno upoznati, ili Ken Livingstone, bivši gradonačelnik Londona.
O Zagrebu Skoro tri posljednja mjeseca sam intenzivno proveo u Zagrebu završavajući album Ispočetka. To je bio najduži period u kojem sam kontinuirano boravio u tom gradu. Počeo sam primjećivati stvari koje prije nisam primjećivao, upoznavao sam sve više ljudi i mogu reći da sam se poprilično navikao na taj lijepi srednjoevropski štih. Imam jedan mali stan na Zrinjevcu i svaki put kad izađem dočeka me jedan od najljepših parkova i uvijek iznova uzdahnem: “Bože, zašto Sarajevo nema ovakav park?”
O Beogradu Prijeratni Beograd je bio grad s kojim smo mi Sarajlije bili na “per tu”. I ne mogu reći da mi nije činilo zadovoljstvo provoditi vrijeme u Beogradu. Ali, rat je učinio svoje tako da 17 godina nisam bio u tom gradu i ne mogu reći da ga ne poželim, ali ne znam kad ću i da li ću moći da preskočim taj zid koji nas dijeli.
O vjeri Najplemenitije stanje duše je kad staneš pred Boga sa svim svojim prljavim, malim, ljudskim, svakodnevnim nesavršenostima i kažeš: “Bože, oprosti, neću više to raditi” – i to ne radiš više. To je ono što zovem vertikalom, komunikacijom između Boga i čovjeka, to jest: “Bože, daj mi od svoje milosti, a ne onako kako sam zaslužio” – to je jedan aspekt vjere, a drugi je ono što se zove horizontala, dakle komunikacija između ljudi. Ova horizontala je Bogu važnija, a to je kakvi smo mi jedni prema drugima. Zato na koncu priče ljudi budu pitani: “Hoćemo li mu halaliti?” A Bog kaže: “To vi vidite između sebe, ja nemam ništa s tim.”
O novcu Ne znam šta je gore – kad ga nemaš, kad si kokuz pa bi i vjeru promijenio da uštineš neki dinar, ili kad si Arap pa bi promijenio crvene lale za žute i platio 100.000 eura da ti ih avion dostavi iz Holandije u dubrovačku luku Gruž na tvoju jahtu dugu 100 metara. Znači, “sredinom”.
O filozofiji života u Bosni Mislite na onu filozofiju “nek’ se ima za cekera”, ili “ne može on mene toliko malo platit kol’ko ja mogu ne radit”, ili ona “ma šta će on!”? E, ja vam nisam sljedbenik te filozofije.
O biciklu Kad me već pitate i o biciklu, izvanredno se nastavlja na vaše prethodno pitanje jer su mi nedavno ukrali bicikl koji je koštao 800 KM i tražili za njega otkupninu od 5.000 KM. Ti banditi vjerovatno nikad neće provozati bicikl (mentalitet je to u kojem je vožnja biciklom ispod časti), i to je još jedna naša filozofija: “Samo nek’ komšiji crkne krava.”
O sevdalinci Volim je zato što je ona paradigma Bosne. Ta pjesma nosi u sebi osobine koje su, istovremeno, i znaci raspoznavanja bosanskog mentaliteta: sevdalinka ima izraženu etičku dimenziju. Iako u njoj često preovladavaju bol i tuga, ipak su osjećanja o kojima pjeva i koja proizvodi u suštini topla, pozitivna i neagresivna. Sevdalinka je intimna, kućna, tiha, nije od sjaja i glamura. Sevdalinku, iako svi znamo pjevušiti, malo ko se usudi pjevati; na kraju krajeva – sevdalinka je urbana tradicionalna pjesma koja je u svojoj suštini multikulturna.
O turbofolku Sve suprotno od sevdalinke. Turbofolk je poput Bollywooda – godišnje se u toj industriji obrne ogroman novac, a zauzvrat industrija izbaci na hiljade pjesama kratkog roka trajanja. Nauštrb sadržaja, tu je šarena i sjajna ambalaža, a hiperprodukcija umanjuje cijenu proizvoda. Proizvod je namijenjen širokoj potrošnji i svi ga mogu lako upotrebljavati (čitaj “pjevati”). Ali treba biti pažljiv pri etiketiranju jer nije sve što neki nazivaju turbofolkom – turbofolk.
O prijateljstvu Kad si na vrhu obično si sam i nema prijatelja.
O modi Moda je imperativ za one koji oskudijevaju stavom. Uvijek sam radije pristalica dobrog stila – tek uz pomoć stila, moda može biti umjetnost.
O simbolici Ispočetka Bilo bi dobro kada bismo nakon teških perioda u životu jednostavno mogli pritisnuli reset i krenuti ponovo. Mnoge greške i gluposti ne bi bile ponovljene. Kada krenemo ispočetka, ono jučer bude škola, a ovo danas dobra prilika. Četverogodišnji ciklusi kojima je obilježena moja karijera tjeraju me da svaki put krenem s iste startne pozicije. Moj izbor je takav, što kaže Bono Vox, komparirajući muziku i film, “kada vaš omiljeni reditelj snimi loš film, vi najnormalnije čekate da snimi drugi film, a kada vaš pjevač snimi lošu ploču, tražite drugog pjevača”. U ovom poslu reference su stare koliko je star posljednji album.
Iza mene je niko, ispred mene velika očekivanja, a ja sam treba da ispunim taj prazni papir. Novi početak značajan je i za društvo u kojem živimo. Nakon sloma, destrukcije, raspada vrijednosti i kriterija, mi moramo početi graditi novi dom za sebe, svoju djecu i unuke. No, nikako nam se ne da. Kao da ljudi ne žele spoznati da nam novi početak daje priliku da ne ponovimo greške iz prošlosti. Hajde da manje kukamo. Hajde da budemo više svoji, a manje dio kolektiva. Hajde da razmišljamo onako kako nam srce i razum kažu, a ne kako nalaže predizborna demagogija. Ovo je velika priča, a svako od nas je važna uloga u njoj.
O Hariju Varešanoviću Znamo se cijeli zivot. Rođeni smo i odrasli u Sarajevu. Sarađivali smo i ranije, napisao sam mu nekoliko pjesama. Hari je jedan od najboljih vokala u regionu i zbilja mi je čast sto se odazvao mom pozivu da gostuje u pjesmi Dabogda. Veliki radnik i veliki profesionalac.
O fotografiji Ovjekovječiti fotografijom izraz je koji najbolje dočarava ono što fotografija jeste – dokument. Ona je medij koji nečiji lik istrgne iz vremena. I mada svi mi, manje-više, škljocamo aparatima, kada fotografiju napravi istinski majstor, onda njena priča ima nekoliko slojeva. To je razlog što posao izrade fotografskih serija koje prate moje albume povjeravam majstorima. Do sada su to bili Lupino, Sandra Vitaljić, Zijo Gafić, Fuad Fočo, a ovaj put je Jasmin Fazlagić. Smatram da i taj aspekt albuma mora biti izvrsno urađen, baš kao i muzički, poetski, izvođački, produkcijski i dizajnerski segment.
O ekipi koja čini novi album I ovog sam puta imao sreću da okupim saradnike sa svih meridijana, čiji su muzički ukusi tako različiti, da sumnjam da bi ikad skupa sjeli i popili kafu, a kamoli šta drugo. Ali eto, našlo se vezivno tkivo, a to su moje pjesme. Ja sam iskreno sretan što ljudi kao Vlado Džihan, Zvonimir Dusper, Tomo in der Mulen, Nikša Bratoš, Baby Duks, Mahir Sarihodžić, Mahir BH, Dino Šukalo, Janez Križaj, Edo i Vilko Zanki, Srđan Kurpjel, Enes Tvrtković, Đani Pervan i Eldin Huseinbegović imaju potrebu da nešto kažu na temu mojih pjesama. Između ostalog, i to ovaj album čini posebnim. Ovim putem im se od srca zahvaljujem.
