Piše Kristina Ljevak Bajramović
U hotelskoj bašti djevojka je prekrasno svirala na akustičnoj gitari i pjevala. Bilo je to one noći u kojoj je zabilježeno posljednjih trideset i nešto stepeni na kraju septembra, u najtežoj 2024. godini, nadam se posljednjoj takvoj u ovom vlastitom petogodišnjem trvornom ciklusu.
Uz melodije iz međunarodnog pop repertoara gledala sam ljude iz preduzeća, sa kojima sam došla na team building u Beograd, gdje je sjedište naše regionalne agencije za integrisane komunikacije. S ovim ljudima bih mogla do kraja svijeta, pomislila sam. Ne sluteći da ćemo u predstojeća dva dana dostići granice vlastitih „krajeva svjetova“ i ponašati se kao „najgori od sve djece”.
Samo mjesec dana ranije, postala sam dio tima, ja koja deset godina nisam bila u radnom odnosu, ako zanemarimo šestomjesečni menadžerski angažman koji i sama nastojim zaboraviti. Čovjek čijim sam se postovima na društvenim mrežama od srca smijala i kojeg sam rado sretala u gradu, objavio je konkurs za poziciju koja je odgovarala mojim profesionalnim referencama.
Teška kao crkveno zvono i prilagodljiva kao kamen, odlučila sam, zbog njega, da pošaljem aplikaciju.
Bila sam premorena od freelancerskih angažmana koji su samo isključivali profesionalno djelovanje u polju vodovoda i kanalizacije. Bila sam umorna od svega. Trebala mi je profesionalna satisfakcija i struktura.
Na razgovor za posao pojavila sam se sa kolosalnim promašajem u segmentu oblikovanja i kolorizovanja kose, pred njim kao jednim od najvećih esteta koje poznajem. Očigledno je bio spreman zažmiriti na jedno oko, i staviti fokus na moje vrline. Koje i ja s vremenom zaboravljam. Svjesna toga da najčešće, ničemu, nisu koristile.
Kada sam se zaposlila u dvadesetoj godini, imala sam iluziju da ću raditi do tridesete, baš se naraditi, a onda polako. To polako kod mene nikada nije stiglo. Astrolozi kažu da je do pozicije Saturna u mojoj natalnoj karti. Sve mi dolazi sa zakašnjenjem.
I možda mi je moje trenutno preduzeće takođe došlo sa zakašnjenjem, ali meni nekako dođe „taman“.
Stigla sam sa vagonom vlastitih problema. Od njih sam napravila paketiće koje sam podijelila svojim kolegama i kolegicama. I niko se od njih nije požalio na obim tereta koje sam im donijela.
Kada sam direktora informisala o novom nametu koji me je zadesio tokom „udruživanja rada“, rekao mi je: Nadam se da ti je jasno da smo tu da ti pomognemo u svemu.
***
Kada smo se okupili u bašti beogradskog hotela, krenuli smo u noć. Najprije na večeru sa dijelom menadžmenta, a sutradan ćemo, na team building. Četiri i po godine prije toga nigdje nisam otišla sama. Zbog „ranije preuzetih obaveza“ prema majčinstvu, koje će, vrlo brzo, postati samohrano.
Na putu do Beograda, kao jednom od najvažnijih gradova mog formativnog iskustva, listala sam vlastitu memoriju. I sjećala se u kojim sam sve okolnostima, nekada i dva puta mjesečno, odlazila tamo. I svašta se smjestilo u taj spomenar, poput onog vikend-boravka kada smo I. i ja odlučile da provjerimo možemo li tri dana provesti pod vedrim nebom, bez smještaja i budžeta za pristojnu ishranu. I mogle smo. Jer nam je bilo sedamnaest godina.
Danas, kad je skoro trideset više, od života imamo neka ozbiljnija očekivanja. Moje, vezano za posao, premašilo je i mladalačke iluzije. Čime sam zaslužila ljude koji me okružuju?, pitam se svakodnevno, duboko vjerujući da samo dobro može da „izdobri“.
***
Iza mene je najteža godina koju pamtim. U prethodnoj, u kojoj sam izgubila neke važne ljude, mislila sam da je ciklus nevolja završen. Ali nije bio.
Ako mi se i u toj težini dogodilo veliko dobro u vidu zaposlenja tamo gdje istinski pripadam, gdje svakog četvrtka u 16 sati imamo veseli sat, a u svakom danu nađemo povod za veselje, onda vjerujem kako i vi od godine koja dolazi imate pravo očekivati dobro. Ako se meni desilo, nema šanse da vama neće. Samo je važno da pod teretom gubitaka ne izgubimo sebe.
