Nedavno objavljeno

Sjećanje na Susan Sontag – Don’t Cry For Me

Da je živa danas bi imala 92 godine. Njujorška spisateljica Susan Sontag je nažalost preminula prije više od 20 godina, ali ostavila nam je svoje misli, eseje kroz koje je promišljala prošlost, sadašnjost, budućnost. Knjiga "O boli drugih" bila je posljednja koju je objavila i ovdje, sjećajući se Susan, prenosimo nekoliko poglavlja, te vam preporučujemo dokumentarac koji je o Sontag snimio Nihad Kreševljaković

U junu 1938. godine Virginia Woolf objavila je knjigu Three Guineas, svoje hrabre, ali nepoželjne refleksije o korijenima rata. Pisane tokom prethodne dvije godine, dok su ona i većina njenih bliskih prijatelja i kolega pisaca bili zaokupljeni napredujućom fašističkom pobunom u Španiji, ovo djelo je predstavljalo veoma zakašnjeli odgovor na pismo uglednog londonskog advokata, koji je postavio pitanje: „Kako je, prema vašem mišljenju, moguće spriječiti rat?“ Woolf započinje oštrom opaskom da možda nije moguće voditi iskren dijalog između njih.

Dokumentarac “Don’t Cry for Me – Susan Sontag u Sarajevu” Nihada Kreševljakovića, prati priču o njenom dolasku u Sarajevo pod opsadom, gdje je režirala kultnu predstavu “Čekajući Godota”

***

Iako pripadaju istoj klasi, „obrazovanoj klasi,“ ogroman jaz ih dijeli: advokat je muškarac, a ona žena. Muškarci vode ratove. Muškarci (većina njih) vole ratove, jer za muškarce u borbi postoji „neka slava, neka nužnost, neko zadovoljstvo“ koje žene (većina njih) ne osjećaju niti uživaju u tome.
Sontag u Sarajevu 1993. Foto: Annie Leibovitz
***

Ko danas vjeruje da se rat može ukinuti? Niko, čak ni pacifisti. Nadamo se samo (za sada uzalud) zaustaviti genocid, privesti pravdi one koji čine teška kršenja zakona rata.

Djelo Three Guineas, objavljeno pred kraj gotovo dvije decenije intenzivnih osuda rata, ponudilo je originalnost (zbog čega je ovo bilo najmanje dobro prihvaćeno od svih njenih djela) fokusirajući se na ono što se smatralo previše očitim ili neprimjerenim za spomenuti, a kamoli razmatrati: da je rat muška igra – da mašina za ubijanje ima rod, i taj rod je muški.

***

Zamislite niz razbacanih fotografija izvučenih iz omotnice koja je stigla jutarnjom poštom. Prikazuju unakažena tijela odraslih i djece. Prikazuju kako rat raseljava, razbija, rastavlja, ruši izgrađeni svijet. “Bomba je raznijela stranu kuće,” piše Woolf o jednoj od fotografija.

Susan Sontag (1933 – 2004)

Naravno, gradski pejzaž nije od mesa. Ipak, razorene zgrade gotovo su jednako rječite kao tijela na ulici. (Kabul, Sarajevo, Istočni Mostar, Grozni, šesnaest hektara donjeg Manhattana nakon 11. septembra 2001., izbjeglički kamp u Dženinu…). Pogledajte, kažu fotografije, ovako to izgleda. Ovo je ono što rat radi. I to, to je ono što on također radi. Rat kida, para…. Rat razdire… Rat osakaćuje. Rat uništava.

Latest Posts

spot_img

Raport