Napisala Mersiha Drinjaković
Ovo nije uvod, već jedna vrlo lična priča o tome kako prije svega treba biti čovjek, pa tek onda sve ono što ti život i vlastiti izbori ponude i donesu. Za koncept Donatorske večeri za žene koje izlaze iz sigurnih kuća jednostavno nam je trebala Amira Medunjanin. Emocija koju Amira “proizvede” svojim glasom i pjesmama vibrirala je na frekvenciji koju smo priželjkivali da će osjetiti svi oni koji se tu noć 27. 12. nađu u Narodnom pozorištu Sarajevo. Ali naše želje su jedno, a rasporedi velikih muzičkih imena u prezauzetom decembru nešto sasvim drugo.
“Tu sam”
I nisam se previše nadala. “Tu sam. Doći ćemo Alma Abdagić i ja, zajedno izvesti ‘Almu'”, glasila je Amirina poruka. I njome me je kupila za cijeli život. Ne trebam joj sigurno za promociju i popularnost, ali, za bilo šta, ako treba istovarati ćumur, Amira – tu sam. Razgovor koji slijedi smo vodile u okolnostima prebrzog ritma, mi završavali novogodišnju, zimsku Graciju, a ona bila na turneji. Novim studijskim albumom Homeland Amira obilježava dvodecenijsku muzičku karijeru, i puni koncertne dvorane širom regije i Evrope. I evo razgovora sa našom interpretatoricom sevdalinki, koja ne samo da je došla na večer koja je nama bila važna nego izvedbom “Alme”, u pratnji jednako emotivne autorice pjesme Alme Abdagić, proizvela toliku silinu osjećaja kod svih prisutnih da ćemo dugo pamtiti tu noć.
U kom životnom poglavlju se desio Homeland I šta on predstavlja lično tebi?
– Prije tačno 21 godinu snimila sam prvi album “Rosa”. Tada, želja mi je bila da snimim nekoliko pjesama koje su puno značile u životu. Nisam imala namjeru biti u muzici, jer sam imala stalni posao u uredu od osam do pet. Potom, u jednom trenutku, srce je prelomilo da se okrenem muzici. I evo, što bi rekli nisam se ni okrenula, a prođe toliko godina. Istina je kada kažu ljudi da život prođe u sekundi. Za novi album sam se odlučila iz razloga što nisam željela izdavati bilo kakve kompilacije za jubilej, jer mi to nije nešto. Na Homelandu je osam pjesama, sedam novih i jedna pjesma sa albuma “Damar” koju sam snimila u novom aranžmanu. Obično kada radim novi album uvijek uvrstim i jednu pjesmu s prethodnog da bi nastavila niz. S druge strane, na albumu sarađujem s muzičarima s kojima nastupam već neko vrijeme, tako da je zvučna slika potpuno drugačija od “Ascending” albuma koji sam snimala sa gudačkim ansamblom “Trondheimsolistene”. I da, svaka pjesma ima određenu vezu s emocijama koje su proizašle na prethodnim albumima. A što se tiče pitanja, moj život je posljednjih desetak godina u koferu. Na putu sam konstantno i vjerujem da će tako biti i u godinama koje dolaze. Praktički, moj svijet je muzika i mislim da je to najbolje mjesto za mene u ovom trenutku.
Emocije sa snimanja
Pjesma Alma nas je osvojila na prvu, a za nju je, iako nisi zagovornica ekranizacija pjesama, snimljen i videospot. Zašto si promijenila mišljenje?
– Do sada sam snimila nekoliko video spotova, koji su doduše dokumentarnog karaktera. Najviše ih ima s koncerata. A odluka za video spot je bila spontana. Mislila sam da bi trebala ovaj put pokušati nešto napraviti po tom pitanju. Koncept video spota je malo neobičan i sniman je iz prve. Važno je bilo zabilježiti emocije aktera tokom snimanja. Režiju potpisuje Enes Zlatar te Ajna Zlatar kao umjetnička direktorica koji su zaista uradili sjajan posao i bez njih bi bilo sve drugačije.
Ko su žene kojima je posvećena ova pjesma?
– Svašta nam se dogodi u životu. I u suštini smo veoma krhka bića i teško nam se nekada nositi s gubitkom voljene osobe. Ali, uvijek postoji neko ili nešto što nam daje podstrek za dalje. I najviše uz podršku ljudi koji su oko nas, koji su s nama u teškim trenucima, i njihove ljubavi sve možemo prevazići i krenuti dalje. Stihovi pjesme koju je Alma napisala je posvećena svim ženama koje su imale priliku iskusiti univerzalnu ljubav.
Jesmo li solidarne jedna prema drugoj? Koliko su žene danas prijateljice jedna drugoj, imamo li vremena za emotivnu, za psihološku podršku?
– Život se drastično promijenio u posljednje dvije decenije. Nekako smo svi uletjeli u novo doba, a da nismo stali i razmislili o svemu. A život se i dalje ubrzava.
A žene u ovom novom svijetu, čini se da nikada nisu imale više obaveza na njihovim leđima. Pravo je pitanje, kada žene imaju vremena da se bave sobom. A solidarnost je prisutna. Ne mogu reći da je nema. Mislim da je više pitanje koliko smo spremne da se otvorimo jedna drugoj i da podijelimo sve što nam je važno u određenom trenutku.
I zaista, voljela bih da svi nekada malo stanemo, što bi rekli, da povučemo ručnu, i da sagledamo sve. Napravimo malu rekapitulaciju, kako bi mogli život nastaviti s manje tereta.
Prijateljice iz oba života
Ko su tvoje prijateljice, ko su žene koje su tvoja oaza?
– Interesantno pitanje. Prijateljice iz oba života. Onog prije i ovog sada. A žene imaju tu moć, što bi rekli šesto čulo, da znaju kad te trebaju nazvati ili doći. Čudo jedno. To sam doživjela nebrojeno puta. Kada ti zaista treba lijepa riječ i kada si na nekoj prekretnici, pa ne možeš razlučiti i odlučiti šta dalje, uvijek su tu da pruže ruku. I ne morate se redovno družiti, sve one znaju kako naš mikro-svemir funkcioniše.
A imati prave prijatelje u ovom trenutku je u suštini nešto najvrijednije i zaslužuju svu pažnju i vrijeme ovog svijeta.
Kako završavaš godinu, puno je događanja, puno koncerata, kad svedeš račune, šta ti je obilježilo 2024?
– Duga je godina, kada pogledaš iz ove perspektive. A opet, brzo prođe i nekada imam osjećaj da traje kao jedan mjesec. Svaku godinu pamtim po mjestima gdje putujem i najviše ljudima koje upoznam na tim putovanjima. I ove godine sam bila u nekim gradovima, gdje prije nisam nastupala. I svaki put je zaista nezaboravno iskustvo. I kada svodim godinu, mislim da je upravo to najznačajnije.
Kako si?
I na kraju, a najvažnije KAKO SI? To najčešće podrazumijevamo a zapravo je esencija našeg života upravo to, kako smo.
– Dobro sam, hvala na pitanju. Kako si ti? J A jeste, sve je tako. I obično kažemo po automatizmu da smo dobro, a možda bi imali dosta toga reći. A nekada ljudi ne žele da opterećuju druge sa svojim životom, mada mislim da je to pogrešno. Da. Važno je to pitanje danas. Imajući na umu koliko ljudi vremena u prosjeku dnevno provedu na mobitelima, prateći društvene mreže i portale na internetu, mimo posla kojim se bave i koliko im ostaje vremena za stvarni život, onda je ovo pitanje zaista ljudski važno. Moramo naći vremena da budemo ljudi.
