Napisala Kristina Ljevak Bajramović
Snimila Sanela Babić
“Dok sam čekala svoj red za nastup, gledala sam kroz prozor s kojeg se pružao predivan pogled na Pariz. Razmišljala sam o putu koji sam prešla da bih sada bila ovdje. Došao je trenutak kada me je djevojka koja je vodila program najavila: Prvi put u historiji takmičenja koje se održava od 1989. godine imamo kandidatkinju iz Bosne i Hercegovine. Irma Bejdić izvešće Chopinovu ‘Revolucionarnu etidu’ u aranžmanu Godowskog. Krenula sam prema pozornici. Naklonila sam se publici i žiriju. Sjela sam za klavir i počela svirati.”
Autobiografski roman
Ovako se završava autobiografski roman Irma i ja autorice Irme Bejdić, magistrice ekonomije i pijanistice iz Sarajeva.
Deset godina ranije, kada joj se dogodila saobraćajna nesreća koja je ne samo mogla potpuno promijeniti njen život, nego ga i zaustaviti, Irma, kao i većina drugih ljudi, nije imala previše informacija o klavirskim kompozicijama namijenjenim za izvođenje jednom rukom. Nije bilo ni potrebe za tim. Najzahtjevnije, namijenjene tipičnom izvođenju, svirala je od najranijeg djetinjstva. Uz njene uspjehe tokom redovnog i muzičkog obrazovanja, nizali su se i oni u vanškolskim aktivnostima. Njeni hobiji nisu bili tu tek da ispune višak vremena u djetinjstvu i ranoj mladosti. Posvećivala im se, kao i svemu drugome što je radila, s mnogo strasti. Osim što je bila uspješna učenica i kasnije studentica, jednako je bila posvećena tenisu, plivanju, skijanju, amaterskoj glumi, ali najviše od svega muzici i sviranju klavira.
Zbog toga je strah da više nikada neće moći uživati u svojoj najvećoj ljubavi bio dominantan nakon nesreće koju je preživjela.
Mombasa kao trajni toponim u Irminoj ličnoj geografiji
U udaljene i nepoznate dijelove svijeta odlazimo različitim povodima. Obično bez straha od bilo koje vrste neugodnosti, jer nam se, ako racionalno razmišljamo, mogu dogoditi i u vlastitom dvorištu. U Irminom slučaju, odlazak 2011. godine u kenijski Nairobi, bio je rezultat želje za sticanjem novih znanja, vještina i prijatelja, a sve su to podrazumijevala okupljanja pod okriljem najveće studentske organizacije na svijetu – AIESEC-a. Bio je to za nju najznačajniji događaj tog ljeta. Imala je dvadeset dvije godine, i upravo je završila prvu godinu master studija na Ekonomskom fakultetu u Sarajevu. Prethodne tri godine volontirala je u AIESEC-u, bila je na jednoj od potpredsjedničkih pozicija u domaćem ogranku i dobila priliku da bude dijelom Međunarodnog AIESEC kongresa u Nairobiju.
Nakon izuzetno ugodnog iskustva susreta s mladim ljudima iz cijelog svijeta koji dijele jednake svjetonazore, Irma je, kako je planirala i ranije, sa nekoliko svojih prijatelja odlučila kenijski boravak nastaviti na studijskom boravku u Mombasi. Autobus kojim su se od Nairobija vozili ka Mombasi udario je kamion. Jedan od mladih saputnika izgubio je život, za Irmin će se boriti narednih nekoliko dana, nakon čega će uslijediti višegodišnji oporavak. Sve što se kasnije događalo prije je svojstveno filmskom sadržaju nego biografiji jedne djevojke iz Sarajeva, ma koliko u svemu, i prije nesreće, bila natprosječna.
Irma je u nesreći izgubila desnu ruku i imala ozbiljne povrede glave i posjekotine koje su joj uništile pola lica. Vozač autobusa odmah je pobjegao sa mjesta nesreće, ostavljajući mlade ljude iz svih krajeva svijeta da se sami snalaze u kenijskoj noći, u nekoj nedođiji između Nairobija i Mombase.
Da joj kolege nisu pružile adekvatnu prvu pomoć, vjerovatno bi iskrvarila na mjestu. Uspjeli su zaustaviti neki automobil koji ih je prevezao do najbližeg lječilišta koje je izgledom podsjećao na prizemnu seosku kućicu. Nakon prve liječničke pomoći, prevezena je dalje. Uprkos ogromnom trudu ljekara, Irmino liječenje se nije moglo nastaviti u Mombasi.
Angelina Jolie i Milomir Ninković, ljudi koji popravljaju svijet
Uz interkontinentalnu komunikaciju između ljekara, Irminih prijatelja – saputnika, i porodice u Sarajevu, u filmskim i do suza bolnim obratima, došlo se do odgovora da je najsigurnije mjesto za njen nastavak liječenja, pod uslovom da preživi prva 72 kritična sata, bolnica Bogenhausen u Münchenu i odjel koji vodi doktor Milomir Ninković. Sarajlija, rekonstruktivni i plastični hirurg svjetskog formata.
Trebalo je “samo” Irmu iz Mombase medicinskim avionom prevesti do Münchena. Finansijska i logistička kompleksnost takvog postupka iziskivala je čudo ili deus ex machina rješenje, koje se pojavilo u vidu nesvakidašnje ljudskosti jedne od planetarno najvećih zvijezdi, Angeline Jolie
Ona je Irmi doslovno spasila život. Te je knjiga Irma i ja u znak vječne zahvalnost posvećena ovoj izuzetnoj glumici i osobi, u čijoj pomoći je posredovala Irmina prva rodica, glumica Zana Marjanović, koja je tada završila snimanje filma u Angelininoj režiji U zemlji krvi i meda.
16 mjeseci oporavka
Prva faza oporavka trajala je 16 mjeseci i uključivala Irmin stalni boravak u Münchenu uz povremene odlaske u druge evropske centre, na rehabilitaciju i dodatne medicinske intervencije. Nakon prvih 16 mjeseci vratila se u Sarajevo. U godinama što dolaze, njen život će uključivati stalne višemjesečne boravke u Münchenu zbog dodatnih operacija.
Uz njih i transformacije koje su se dogodile zbog promjene vlastitog tijela te spoznaje da, kako joj se u tom trenutku činilo, više ništa neće biti kao ranije, bilo je najteže podnositi fantomsku bol nakon gubitka ruke, u čijem ublažavanju često nisu pomagali ni najjači medikamenti.
Uprkos tome, kako bi povratila kontrolu nad svojim životom, svjesna da je vrijeme jedan od naših najdragocjenijih resursa, Irma je odlučila da ga ne gubi. Obratila se dekanu svog fakulteta s molbom da ispite druge godine master studija polaže online. I uspjela je u tome. Bez obzira na potpuno izmještene životne okolnosti, ličnu traumu i bol. Položila ih je s najvišim ocjenama, da bi kasnije, po povratku, odbranila master tezu te upisala i novi master studij.
Njen prvi, vjerovatno najvažniji korak u procesu oporavka, uključivao je vježbanje pisanja lijevom rukom. Nakon toga stiglo je učenje i ostvarivanje rezultata na akademskom planu. Kasnije će se, postepeno, vraćati i svojim hobijima. Za Irmin fizički oporavak bila je, bez sumnje, potrebna velika medicinska stručnost. Ali ni čuda često nisu dovoljna ako ljudi u sebi nemaju čudesan potencijal i nesvakidašnju snagu volje, kakvu ova izuzetna žena i autorica knjige Irma i ja posjeduje.
Uz vještačku ruku i čekanje da se jednog dana usavrši bionička, kako bi je i ona mogla dobiti, Irma se vratila plivanju, skijanju i igranju tenisa. Usavršila je i sviranje klavira uz izvođenje kompozicija napisanih za jednu ruku
Sve ovo je postigla uz ukupno 33 operacije, od kojih je 27 uključivalo rekonstruktivne zahvate na licu. Cijeli ovaj put, dug sedam hiljada milja, podrazumijevao je samo rijetke trenutke malodušnosti. Sve ostalo bila je spartanska snaga kao jedna od ključnih osobina Irme Bejdić.
Trijumf volje
Osim što nas knjiga Irma i ja uči o mogućnosti potpunog trijumfa volje i pored objektivnih otežavajućih okolnosti, ona je i svjedočanstvo o važnosti ljubavi i podrške.
Od one koja joj je spasila život zahvaljujući ljudskosti osobe koju u životu nije srela, do profesionalnosti i posvećenosti ljekara, ali prije svega prisutnosti i podrške njene porodice, prijatelja, ali i najšire zajednice uz angažman cijele mreže AIESEC međunarodnih kolega i kolegica, koji su na različite načine, od finansijske do ljudske pomoći, učestvovali u Irminom oporavku.
U vremenu koje nas primorava da sve više preispitujemo vrijednosti i sumnjamo, onda kada se profesionalne reference i ulaganje u znanje stavlja pod tepih, a ljudskost isključuje, postojanje ove knjige je istovremeno i svjedočenje o jednom drugačijem pristupu koji ohrabruje i donosi utješnu spoznaju da nije sve na prodaju.
“Troškovi mog liječenja u Njemačkoj su bili veoma visoki. Kao strani pacijent morala sam platiti sve medicinske usluge. Pored svih donacija prikupljenih za moje liječenje, finansijske pomoći prijatelja, porodice i mojih roditelja, liječenje u Münchenu ne bih mogla priuštiti da nije bilo doktora Ninkovića.
Nije prihvatao honorare za operacije koje je obavio na mom licu i tijelu, odrekao ih se, a bilo ih je ukupno dvadeset i sedam koje je izveo”, piše Irma pred kraj knjige koja se doslovno čita u dahu i koja je, i pored iskustava koja nisu slična ovom s doktorom Ninkovićem, rasterećena gorčine.
Iluzija inkluzije i percepcija invaliditeta po aršinima drugih
Naime, bosanskohercegovačka osiguravajuća kuća kod koje je Irma imala plaćeno putničko zdravstveno osiguranje odbila je bilo koju vrstu podrške u Irminoj evakuaciji iz Mombase i daljem liječenju. AIESEC International nije kontaktirao njene roditelje nakon nesreće niti ponudio bilo koju vrstu pomoći. Jednako su se ponašale i multinacionalne kompanije koje su bile u Nairobiju i koje su AIESEC-ovi partneri.
Sve ovo nije uticalo na njenu ljubav prema AIESEC-u, njegovim članovima i članicama te misiji koju podrazumijeva. Jednako kao što joj vlastito traumatično iskustvo i odsustvo podrške nekih ljudi nije izmijenilo odnos prema životu i ljudima.
Iako je Irma uspjela izbjeći gorčinu u životu i u pisanju, dijelovi pročitanog ipak pokazuju koliko je razloga za gorčinu bilo. A to je nedovoljno opisana i u literaturi i u usmenoj praksi pozicija žena s invaliditetom. Problemi koji je prate su višeslojni i s jedne strane posljedica su patrijarhata i mizogine kulture koju živimo. S druge strane su posljedica specifične čovjekove prirode i naših očekivanja od osoba sa invaliditetom. Dok su u procesu oporavka, oni_e su osobe koje podržavamo. Zbog slabosti koju pretpostavljamo da osjećaju. Kada se taj proces privede kraju ili okonča, a krenu novi, kao što su u Irminom slučaju povratci starim navikama i usavršavanje sa smanjenim mogućnostima nekadašnjih vještina, onda se i ljudi mijenjaju. Kada se premaše njihove ljestvice “odobrenih očekivanja”, onda dolaze i razočarenja. Očigledno obostrana.
Neki ljudi naprosto nemaju kapaciteta da prihvate sreću i uspjeh drugih, osoba koje ostvaruju rezultate sa invaliditetom još manje. Sa iskustvom kakvo je imala Irma Bejdić, a koje ju je dovelo na ivicu smrti, vjerovatno je lakše i živjeti u površnom svijetu. Sa njenom snagom, možda je i na planu društvenih korekcija moguće očekivati iskorake. Bilo bi najbolje kada bi prva lekcija o njima započela čitanjem knjige Irma i ja.
