Razgovarao: Eldar Abaz
Iako bi se isprva moglo zaključiti kako su predstave za djecu i mlade – pojavom interneta i velike dostupnosti svega, otišle u drugi plan, jer sve je sada stalo u te “male ekrane”, pozorišta i prodaja karata to itekako demantuju. Pozorište mladih u Sarajevu može da se pohvali rekordnom prodajom karata za predstave za mlade i djecu. Sve veća posjećnost i interes djece za predstavama, pokazuje da internet i telefoni ipak ne mogu zamijeniti ono što pozornica nudi. Mi smo razgovarali sa Damirom Kusturom, glumcem koji je veliki dio svoje energije i posvećenosti poslu usmjerio ka djeci i kreiranju predstava koje će izmamiti osmijeh svakom ko ih pogleda.
Kada ste se prvi put zainteresirali za glumu i što je najviše utjecalo na vašu odluku da postanete glumac?
– Za vrijeme rata, bio sam u izbjeglištvu u Zenici 1993/94. godine. Kao dijete, imao sam priliku gledati predstave u BNP Zenica i tamo sam se zaljubio u teatar. 1994. godine sam došao u Sarajevo i često smo kao srednjoškolci posjećivali sarajevska pozorišta. Po deset i više puta gledao sam neke predstave.
Kako je izgledao vaš put ka upisu na Akademiju scenskih umjetnosti u Sarajevu?
– Česte posjete pozorištima i aktivno sudjelovanje u srednjoškolskim dramskim sekcijama rezultirali su željom za ozbiljnijim angažmanom. Najlogičniji put bio je upis na Akademiju scenskih umjetnosti. Znao sam da su prijemni ispit i studij glume vrlo zahtjevni. Jednom prilikom našao sam se u društvu glumice Jasne Ornele Beri, koja me ohrabrila da izađem na prijemni ispit.
Igrali ste brojne uloge u predstavama za djecu i odrasle. Koja vam je predstava najdraža i zašto?
– Ove godine navršilo se 18 godina mog profesionalnog rada u teatru. Svaka predstava, snimanje, svaki projekt ostavi trag – iskustvo. Predstava Hipermnezija u režiji Selme Spahić sigurno je jedna od najposebnijih predstava koje sam radio. To je dokumentaristički teatar, temeljen na našim stvarnim pričama, i taj proces je bio vrlo poseban. Predstava je igrala na redovnom repertoaru u Beogradu i Sarajevu, a gostovali smo u cijelom regionu, kao i u Švicarskoj, Njemačkoj, Poljskoj…
Energija i ljubav
Koji je najveći izazov, ali i najveće zadovoljstvo u radu s mladima?
– Najveći izazov je uvijek stati pred mlade ljude, pridobiti i zadržati njihovu pažnju. Zaista treba imati mnogo energije i ljubavi prema tome što radite da biste to radili dobro i uspješno. Najveće zadovoljstvo dolazi kada vidim rezultate rada i ono što smo uspjeli napraviti. Divno je pratiti napredak i razvoj mladih ljudi s kojima radim i biti aktivni sudionik toga.
Možete li podijeliti iskustva sa snimanja filmova Heroji ne umiru i Take Me To Somewhere Nice, koji su prikazani u Kanu?
– Prilično je to davno bilo, ali vezano za film Heroji ne umiru imam divna iskustva suradnje s rediteljkom i kolegama iz Francuske. Zaista je bilo ugodno iskustvo. S druge strane, tada sam imao preko 160 kilograma i to je bila najveća smetnja na snimanju. Sjećam se da sam u jednoj sceni vozio motokultivator s prikolicom i da sam vrlo teško upravljao zbog svog ogromnog stomaka. Take Me To Somewhere Nice sam snimao vrlo kratko, bila je to vrlo mala uloga, ali svako snimanje je prilika da se sretnete s kolegama, bolje ih upoznate i razmijenite iskustva. Sjećam se da smo se lijepo družili s kolegom Alijom Aljovićem na tom snimanju u divnom Mostaru.
Još uvijek se najkomotnije osjećam u teatru, tu sam nekako “svoj na svome”
Kako balansirate između glumačkih angažmana na televiziji, filmu i kazalištu? Koji vam medij najviše odgovara?
– Nekada je jako teško uskladiti sve termine; mnogo energije se često troši na usklađivanje termina. Međutim, kada ima volje, sve se nekako uspije ispregovarati i uskladiti. Još uvijek se najkomotnije osjećam u teatru, tu sam nekako “svoj na svome”. Naravno, televizija i film su vrlo izazovni mediji, a još uvijek čekam pravu priliku kada je riječ o televiziji i filmu.
Stvarati i razvijati
Bili ste dio Juventafesta i predsjednik Udruženja Forum. Koliko vam je važan kulturni rad u zajednici?
– Aktivizam mi je vrlo važan, uvijek sam aktivni član nekog projekta, festivala… Veoma je važno stvarati, razvijati i njegovati alternativnu scenu, vaninstitucionalni teatar, neformalne oblike obrazovanja, volonterizam…
S obzirom na to da ste također režirali predstave, kako se osjećate u ulozi redatelja u poređenju s glumom?
– Kao voditelj i predavač na radionicama glume s djecom i mladima bio sam praktično “prinuđen” da se počnem baviti i režijom. U početku sam režirao predstave s djecom i mladima za potrebe radionica glume koje sam vodio, kasnije sam napisao i režirao nekoliko predstava za djecu. Također sam režirao dvije predstave za odrasle – Antigona i svoju monodramu Izbori (se) u Pozorištu mladih Sarajevo. Kroz rad s glumcima na predstavama koje sam režirao, bolje sam razumio reditelje, a to iskustvo sam kasnije primjenjivao u mom glumačkom radu s rediteljima, što je značajno olakšavalo suradnju.
duboko vjerujem da će me sve što treba biti moje, pronaći, i da ono što me zaobiđe, to ni nije trebalo biti moje
Koje su vaše profesionalne ambicije za budućnost i postoji li neka uloga ili projekt koji posebno priželjkujete?
– Ambicije, budućnost… Hah, lijepo je imati želju, cilj, nadu… to čovjeka drži aktivnim, zdravim. Ranije sam rekao da još uvijek čekam “pravu priliku” kada su televizija i film u pitanju. To se desi ili ne desi. Mislim da svaki glumac/glumica poželi ulogu koja je baš njegova/njena – ulogu koja je, zapravo, tvoja lična karta. Mnogo se tu stvari treba “poklopiti”. S druge strane, duboko vjerujem da će me sve što treba biti moje, pronaći, i da ono što me zaobiđe, to ni nije trebalo biti moje. Tako da, ako se ne desi ta uloga o kojoj govorim, neću biti razočaran. Naprotiv, bit ću uvijek zahvalan i sretan s onim što imam.
Koliko je zapravo potrebno predstava za djecu i mlade i je li taj broj opao u odnosu na prethodne godine?
– Mnogo je novih predstava za djecu i mlade. Pozorište mladih Sarajevo, moja matična kuća, i sva ostala sarajevska pozorišta u hiperprodukciji su, rekao bih. Pozorište mladih Sarajevo je u procvatu sa repertoarom za djecu – revolucija se desila, rekao bih, s mjuziklom za djecu Pinokio. Naša sala je prepuna, ne može primiti sve zainteresirane za naše programe. Jako sam zadovoljan trenutnom situacijom, a također volim reći: uvijek može bolje i više. Dati ćemo sve od sebe da bude još i bolje i još više!
