Mama, bojiš li se?

Piše: Vedrana Božinović

Prestrašno ličim na moju mamu. Kako godine prolaze, sve više i više. Pritom me njen lik ne gleda iz ogledala kada se pogledam; ona curi iz mene u rečenicama koje govorim, u tišinama koje govore više nego kad govorim, u odlukama zbog kojih ona vrlo često kaže kako više neće govoriti sa mnom. Prestrašno je kako ličim na sve ono što sam stotinu puta rekla da nikada neću biti. Ne zato što mislim da tako ne treba, nego zato što sam gledala koliko to košta. Kako je velika cijena. I što sam bila sigurna da ja tu cijenu neću moći da platim.
Plaćam, mama. I ponekad plačem, jer tako strašno ličimo.
Ali, drugačije ne znam.

*****

Bojiš li se, bojiš li se… mraka?
I onda mi pljesne ispred očiju.
To je igra. Igrali smo se i mi te iste igre kad sam imala godina kao on. Nevjerovatno. Pričali smo iste viceve i igrali se istih igara. Sad se treći put smijem istim vicevima. I igram istih igara. Kod ove igre suština je da ne smiješ trepnuti. Kad pita bojiš li se, uslijedit će pljesak. Direktno ispred očiju. I mrava se možeš bojati ako te iznenadi. Ako trepneš – bojiš se. Bojiš se. To ne valja.
Bojiš li se, bojiš li se…?
Stoički izdržavam. Ne trepćem na zmije, paukove, pacove, vodu, vatru, zombije, vanzemaljce…
Vrlo je sretan na kraju. Gleda me očima koje izgledaju kao dva sjajna klikera.
Mama, ti se ničega ne bojiš.
Ničega?

*****

Okotila ih je sedmero. Šest je preživjelo. Javio si porukom da je počelo. Čekala sam da saznam konačan broj. Danima smo je gledali kako se vuče sve većeg i većeg stomaka po dvorištu. I pogađali koliko ih je unutra. Šest kučića. Jedan manje od Jesenjina. Šta sad da radimo sa njima?, pitao si. Nemam pojma, rekla sam. Zasad žive u predsoblju. Nisam morala ni da pitam da li si pojačao radijator, koji inače stoji gotovo isključen. I nju si doveo sa ulice. Našao si je ispred pozorišta i nisi je mogao ostaviti. Bila je premlada. Pas iz susjednog dvorišta preskočio je ogradu. Toliko znamo. Sad imamo šest kučića.
Ja u priču ulazim nakon dva dana. Dok otključavam vrata diže glavu i gleda me. Kao da odlučuje da li će režati ili me pustiti. Na kraju me pusti. Unosim kofer. Pažljivo. Šest komada spava. Ona leži na rubu korpe, tako da im ostavi što više mjesta. Oni se u snu strateški namještaju kako bi što lakše ustima dohvatili izvor hrane. Bez puno pomjeranja.
Gledam je. Mama.
Odakle uopšte ta samodopadnost da čovjek pomisli kako su neke stvari rezervisane samo za nas?!

*****

Tužan si?, pitam. Nisam, kažeš. Nekoliko je sati do početka sljedeće godine. Sjedimo u kuhinji koja miriše na pečenje koje si napravio i posljednjih sat vremena slušamo tamburaše sa mobitela. Zato što sam rekla kako je meni ova ravnica to – tamburaši. Stol je postavljen za tri osobe. Tako je to u našoj fluidnoj porodici. Broj tanjira za stolom je uvijek promjenjiv. Gotovo nikada ne koristimo komplet. Šuškat će na tebi svila. To sam zaboravila. Ova ravnica je i svila koja šuška, kažem.
Tužan si?, pitam. Pratim ti pogled do praznih mjesta za stolom. U uglu trepće jelka. Prevedi mi ovo, kažem. Pola života hoću da znam šta sad kaže. Prevodiš. Konačno saznam kako se kaže đurđevak. I zaboravim istog trena kad sam saznala.
Tužan si, insistiram. Normalno, kad slušamo ovo već sat vremena, kažeš kroz smijeh na kraju. Nama treba muzika za ples. Mijenjaš muziku. Plešemo.
Sa tri postavljena tanjira za stolom, puši se supa sa knedlama.
Plesat ćemo sve do početka nove godine.
Jelka će treperiti do kraja januara.

*****

Imali smo noćne straže. Kao sa svim bebama. Noću bi ispali iz korpe i cvilili. Onda bi jedno od nas moralo sići da vrati psića i smiri nju koja bi se svaki put strašno uspaničila. Psi su bili mokri od njene sline. Pokušavala ih je ustima uhvatiti i vratiti u korpu, ali nije uspijevala. Ili se bojala da ih ne povrijedi? Svake smo noći na smjenu silazili da spašavano pse. Često bih ih našla pružene po korpi na sve strane dok je ona ležala ispod, na pločicama. Istjerana iz vlastitog kreveta. Svaki put kad bismo je pustili vani, prebrojala bi ih nakon što bi se vratila. Jednom se jedan od njih zavukao ispod radijatora. Nije ga vidjela odmah. Panika. Poznata panika. I poznato olakšanje kada ga je konačno izvukla. Prvo je lajala na njega, onda ga je dugo lizala. Hodala je dok su oni doslovno visili sa nje. I cvilila dok sisaju, jer su već imali zube. Lajala je kad bi pretjerali sa klizanjem po pločicama koje smo naizmjenično brisali avaki sat. I režala kada bi se približili da sisaju a nije bilo vrijeme. Čuvala je da ne pojedu njenu hranu, koju nisu smjeli. I nije dala da izlaze vani kad bismo otvorili vrata da ona izađe. Jer je vani hladno. I mrak. I mogli bi se izgubiti. Ili smrznuti. Ili…
Mama, bojiš li se…?
Ničega.

*****

Dok slažem veš iz sušilice, pod ruku mi dolaze njihove stvari. Ne mogu da vjerujem koliko su dugačke njegove farmerke. Nije moguće da je narastao već toliki. Njene majice. U ušima mi zvoni rečenica moje mame: Ili ispred mene, ili iza mene, ali sa mnom takva nećeš! I danas vučem rukave da mi pređu prste. I većina moje odjeće i danas je crna “kao da sam oprala veš časnim sestrama”.
Ja mislim da nisam dobra majka. Bojim se da nisam. Bojim se da režim kad ne trebam, i da lajem kad ne trebam, i da ih ne znam pokupiti ustima i vratiti u korpu. Da ih učim sve pogrešno. Ne znam da im trasiram puteve. Da im otvaram vrata. Da rušim sve prepreke pred njima. Ne znam sa njima da pričam dječijim jezikom. Umjesto toga, pričamo na jeziku odraslih. To sigurno ne valja. Sigurno. O tome mislim dok slažem veš. O tome kako je biti mama. Kako strašno ličim na svoju mamu. Kako strašno sumnjam u sebe kao mamu.
I kako je, uz to što sam mama, tako divno da sam još uvijek nečije dijete.

*****

Bojim se… svega.
Bojim se iznenadnih bolesti, padova, oštrih ćoškova, zlih ljudi, bakterija i virusa, klizavog poda, iznenadnih gluposti, nepoznatih epidemija, glupih preticanja, zaleđenih puteva, stepenica i ravnica, bicikla, rolšua, klizaljki, skija, prolaska kroz crveno, teških riječi, vršnjačkog nasilja, zvuka zvonjave telefona na koju niko ne odgovara, suza i odgovora nije mi ništa kad pitam šta je, bojim se vlastite neadekvatnosti najviše, toga da vas ni od čega od svega toga neću znati zaštititi. Neću moći zaštititi. Da neću znati da vas vratim u korpu kad ispadnete iz nje. I da neću znati da se zadržim da vas ni ne pokušavam vratiti kada već budete morali izaći iz korpe. Svačega se bojim. Svačega.
I zombija.
Ali to je neka druga priča.

Gracija 387, 7.2.2020.