Piše: Vedrana Božinović
Sanjam mrtve. Posjećuju me noćima.
Dok sjedimo i pijemo kafu u nekoj nepostojećoj trpezariji za prevelikim i pretamnim stolom, razmišljam o tome koliko ličim ma moju baku. Smijem se naglas. Pita me zašto. Pričam joj kako sam se nedavno vozila sa mamom u autu i kako smo pričale o tome na koga ličimo, mi njena djeca. I kako mi je nakon kratke tišine rekla da je nevjerovatno kako ti Bog vrati. Pa do kraja života moraš da gledaš i voliš u liku svoje kćerke onoga koga nikada nisi volio. Smijemo se zajedno. Mrtva joj ne zamjera. Spušta ruku na moju, i ruka je topla i meka i živa. I za trenutak pomišljam da je pitam kako je to biti mrtav, ali odustajem.
Još dugo toga dana osjećam njenu ruku na svojoj.
*****
Srela sam M. ispred zgrade u kojoj sam odrasla.
Jednom smo stajali na tom istom mjestu. Nakon što smo šetali po gradu i možda, toga se ne sjećam, negdje popili kafu. Šetali smo, to je sigurno. I nismo se držali za ruke, već hodali jedno pored drugog. I pričali. Pokušavam se sjetiti kako je došlo do toga da me pozove da izađemo. Pokušavam se sjetiti da li sam se dugo spremala, šta sam obukla… Ne sjećam se. Znam samo kojim smo ulicama stigli pred zgradu. Stali ispred ulaza. Mogu li te poljubiti?, pitao me je. Morat ćeš, rekla sam samouvjereno. A sigurno su mi se noge tresle, ali se ni toga ne sjećam. Samo tog – morat ćeš. Toga se sjećam. I one radoznalosti koju sam zadržala do dana današnjeg, one radoznalosti da znam kako se neko ljubi… Poljubio me, i toga se sjećam, a ja sam dobro pazila da me ne vidi teta Z., koja je, vrlo praktično, stanovala na prvom spratu sa direktnim pogledom na ulazna vrata.
Starija sam od svoga oca. Više od deset godina je mlađi od mene. I na sebi ima krem odijelo. I jako se bojim da me neće prepoznati
Sada se ljubimo u obraz. Kao poznanici. Kako si? Dobro sam. Šta ima, dugo te nisam vidio? Nema ništa, sve OK. Radiš još uvijek tamo? Da, da, tamo sam. Sve je isto. Da. Sve. Isto. Drago mi je da sam te srela. I meni je. Pa vidimo se. Da, da, vidimo se…
Dok ulazim u zgradu u kojoj sam odrasla, gledam red poštanskih sandučića. Promijenili su ih poslije rata. Poslije M. Poslije svih suza koje je moj brat prolio jer sam ostavila M. (da budem sa nekim drugim, koga sam kasnije opet ostavila).
M. je u sandučić sa prezimenom koje odnedavno opet nosim jednom ostavio kutiju Eurokrema. Usred rata. To mu moj brat nije zaboravio do današnjeg dana.
*****
Posvađali smo se ispred aerodromske zgrade. Prije toga sam petnaest minuta u aerodromskom WC-u pokušavala da namjestim kosu i popravim pogužvanu majicu. Stavila sam dezodorans, krišom, u kabini, jer me stid da me ljudi gledaju. I parfem, koji nosim u maloj bočici. I pojela mentol bombonu, jer sam zapalila cigaretu čim sam izašla. Prije nego što smo se posvađali u trenutku kad smo konačno ugledali jedno drugo. Lutaš po parkinzima aerodroma. Nisam dobro objasnila. Stojim na kiši i čekam. Nisi dobro shvatio. Imaš li telefon? Ne radi mi telefon. Pitaš me za šta služe telefoni. Kažem da nisam našla mrežu. Pričaš. Režim. Pa onda šutim. Nismo se vidjeli više od dvije sedmice. Sad sam preletjela dvije države. Sad si vozio kroz dvije države. Da bismo se uspješno posvađali ispred aerodromske zgrade. Indijke u sarijima koje izgledaju nadrealno na ovoj hladnoći, kao neke živopisne ptice uhvaćene u kaveze, gledaju prema nama. Koji se svađamo dok u gepek ubacujemo moj prtljag. Opet sam se neuspješno spakovala. O tome mislim. Za koji sam klinac ponijela one čizme na visoku petu koje nikada ne nosim ni kući?! Zbog tebe. Gluposti. Ja zbog tebe nosim glupe čizme u koferu preko pola Evrope. Dobro, nije baš pola. Preko Balkana. O tome mislim, o geografiji, dok ti objašnjavaš nešto. Pa se ljutiš jer ja ne slušam, nego gledam kroz prozor pored kojeg promiču napušteni salaši. Pojačam radio. Pijem kafu koju si mi donio. Pušiš i voziš.
Freddie Mercury kaže da je ubio čovjeka.
*****
Sanjam mrtve.
Čitala sam tu knjigu. Fenomenalnu knjigu. O tijelu. O ženi koja ima rak. I koja se bori sa rakom, sa sopstvenim tijelom, sa malignim ćelijama društva, sa sjenkom oca i snagom majke. Ženi koja noću legne i zagrli svoga sina. I kćerka joj ima godina skoro kao moja. I plakala sam. I prečesto pipala vlastite grudi. Koje nikada nisam voljela. I dugo mislila o tome šta te čini ženom. I kad shvatiš i osvijestiš da si žena. I kada žena prestaneš biti. Ako prestaneš.
Od tada sanjam mrtve. Od knjige.
Starija sam od svoga oca. Više od deset godina je mlađi od mene. I na sebi ima krem odijelo. I jako se bojim da me neće prepoznati. Želim da mu pričam o knjizi i o ocu iz knjige i o sebi. Njemu želim da objasnim zašto sam uradila neke stvari koje sam uradila i koje nisam imala potrebe da objašnjavam. Želim da ga zagrlim, što mi se čini potpuno neprilično jer sam toliko starija od njega. Od njega, zaleđenog u prostoru mog sjećanja. Na njega koji je, zapravo, samo mala slika za ličnu kartu. Lice. Glava. I osmijeh. A sve ostalo je dodato. Nacrtano. Ne sjećam se tvojih nogu, tata. To ne mogu da kažem. Ništa ne mogu da kažem. Ne mogu da kažem i danas mi nedostaješ.
Umjesto svega toga, pitam ga da li je gladan.
On odmahne glavom. I nastavi da me gleda.
Zašto ni jedno od nas, tvoje djece, nema tu boju očiju, želim da pitam. Umjesto svega, nastavimo da šutimo. Sve dok se ne probudim.
*****
Pogledaj, kažeš mi.
Tišina se prekida. Pogledamo se. Udahnem i počnem. Nismo se vidjeli petnaest dana i ti… Prekineš me. Volim te, kažeš. I ja opet šutim. Ali je to druga vrsta tišine. I ja tebe, kažem.
Pogledaj, kažeš opet.
Na autoputu pljušti kiša. Brisači koji rade na maksimalnoj brzini tek na trenutak izoštre sliku svijeta i sa šoferšajbe obrišu impresionističku sliku. Spuštaš mi ruku na koljeno. Iznad naših glava u obliku slova V lete divlje guske. Jata divljih guski.
Vozimo se. I opet je sve u redu. I drago mi je da u retrovizoru krišom vidim da mi je kosa OK. I opet pričamo. O imenima koja nećemo dati djeci koju nikada nećemo imati.
Freddie Mercury kaže da se mora osloboditi.
