PIŠE: Lamija Milišić
Ko ima pravo i ko ima odgovornost govoriti o historijskoj nepravdi i boli jednog naroda? Ovo pitanje se dalo naslutiti na konferenciji za medije povodom najave ovogodišnjeg Internacionalnog teatarskog festivala MESS, a upravo obzirom na predstavu otvaranja „Metro Gaza“, nastalu prema ideji francuskog režisera Hervéa Loichemola da na sceni uprizori instalaciju palestinskog umjetnika Mohameda Abusala. Kako se pokazalo u toku sinoćnjeg otvaranja 64. MESS-a – teatarski jezik je moguće graditi estetskim idejama potaknutim surovom, ratnom stvarnošću, ali tek do tačke kada im ta stvarnost postaje toliko bliskom da kuca na vrata teatra. Od tog časa, ruši se četvrti zid i teatarska iluzija obznanjuje se kao sluga činjenicama.
Predstava „Metro Gaza“ ostvaruje ovakvu viziju teatra motivom sna, istražujući nekoliko njegovih značenja. Likove na početku zatičemo u metrou minimalistički dočaranom u scenografiji, dok u njihovom dijalogu taj tranzitni prostor biva isprva skloništem, no potom limbom u čiju narav nismo posve sigurni. Junakinje Khawla (Nisbat Serhan) i Nada (Yasmin Shalaldeh) tragaju za izvjesnim Jamilom (Adnan Naghnaghiye). Protagonist, vozač metroa Abusal (Ahmed Tobasi) je njihov vodič na naizgled uzaludnom putu. Ta volja potrage za gotovo neznancem, volja da se uslijed općeg nasilja održava nada u suvislost načela potrage za čovjekom, za čovječnošću – izgrađena je uspješno kroz dva različita karaktera, kroz Nadin prkos i Khawlinu suosjećajnost. Njihove glumačke izvedbe su pritom u službi te načelne „potrage za čovjekom“, vođene idejom da se volja za dobro može pronaći koliko u prkosnim idealima, toliko i u ponorima empatije koja bježi od očaja.
Međutim, u času kada otkriju da je metro tek Abusalov san, predstava doživljava preokret. Do tog trenutka, Abusalov ustroj djeluje poput pokušaja / nagona za romantizacijom stvarnosti. San služi kao sklonište, ali taj koncept se lomi pod Abusalovom rečenicom „Ovo je metro od ničeg, koji ne vodi nigdje.“ Vozač metroa izgovara ovu središnju ideju predstave doslovno, čime unekoliko šteti intenzitetu prostora „sanjanog“ na sceni. Taj prostor se ogoljava kao previše apstraktan pa je vrlo moguće da publika tim cinizmom protagoniste pomisli kako i nije bila dovoljno uvučena u taj san, odnosno saživljena s njim. Romantizacija je tek djelomično ostvarena pa rušenje četvrtog zida koje joj je u predstavi uslijedilo ne djeluje u cijelosti motivisanim / željenim od strane likova. Ipak, tada bivaju postavljena neka od ključnih pitanja o teatru – kao prostoru u kom se sanja bez iluzija, ali čiji san zapravo nije nužno inkluzivan za sve.
Tako se motiv sna inventivno tretira u ovom metateatarskom obratu – mada se uporno pitam kako bi se ta ideja razvila da je učinjena implicitnom, a ne eksplicitnom u jeziku predstave. Ovo spominjem budući da ta eksplicitnost dovodi „Metro Gazu“ pred izazov u posljednjoj etapi predstave, koja se odlučuje „ponovno izgraditi“ četvrti zid. Odlučuje se dokazati da je odsanjana potraga za čovječnošću uvjerljiva, opravdana, stvarna. „Metro Gaza“ u tome i uspijeva; izvjestan cinizam načelno impliciran rušenjem četvrtog zida prevazilazi se Abusalovim zaključnim monologom / svjedočanstvom uništenog života koji ga je učinio iluzijom od čovjeka, ali i njegovim idealizmom nađenim u „snu o vojniku koji je odbio pucati“. Među ruševinama njegove kuće u Gazi, među ruševinama četvrtog zida, on nalazi slobodu da sanja.
