Napisala Mersiha Drinjaković
Ovo je sedmi tekst koji u naslovu ima riječi – “žene” ili “ženska”, piše mi Alma, moja kolegica i prijateljica, dok vraća emailom jedan od intervjua s lektorisanja. Razmišljam o toj rečenici i danima kasnije. Pretjerujemo li? Jesmo li dosadni više sa pitanjima i odgovorima o nama, ženama? I još sad i ovdje progovaram o tome, kao da vas ne čekaju desetine stranica, listom o ženama, ili muškarcima – koji pričaju o njima i njihovim pravima.
Znamo to i ponavljamo godinama: mediji imaju (ili bi trebali imati) ključnu ulogu u podizanju svijesti o važnim temama poput rodne ravnopravnosti, političke zastupljenosti žena, nasilja nad ženama. I femicida. Ovo bi nam trebalo biti stalno na umu. Možda ćete reći da je naivno očekivati reakciju. Ali, ako smo dovoljno uporni, stalno povećavamo vidljivost ovih tema, stvaramo i pritisak za promjene u zakonodavstvu i društvenim normama.
Također vjerujem kako medijski narativi koji slave uspješne žene i njihova prava motiviraju nove generacije da formiraju svoje stavove, da se bore za vlastita prava, da poštuju prava žena i da traže ravnopravnost. Želim vjerovati kako priče o uspjesima žena u najrazličitijim sferama, od politike do nauke, od sporta do umjetnosti, pružaju uzore mladim djevojkama.
Znam da je u proizvedenoj kakofoniji svih naših kanala komunikacije u medijima teško pronaći zajednički imenitelj. Znam i da imamo brojne i grozne probleme, neki su kreirani i samo zato da bi nam bacili prašinu u oči, da bismo okrenuli glavu od onih koji su stvarni i trebaju hitna rješenja. Ali, opet ću reći – zagovaranje o važnosti rodne ravnopravnosti, o borbi protiv nasilja nad ženama može i mora stvoriti pritisak na donositelje odluka. I stvaramo stoga, i stvarat ćemo sadržaj s nakanom da on bude u misiji vršenja pritiska na moćnike i institucije – da reagiraju.
Evo smo, u novom izmišljanju sebe, kreirali prilike i za najdirektnije zagovaranje: organizirali smo u septembru dva panela, s političarima i političarkama, s umjetnicima, zakonodavcima, sa članicama nevladinog sektora, sa aktivistkinjama, sa članovima međunarodne zajednice, sa poduzetnicama, lobistima… uspostavili dijalog, tražili da nam postanu partneri u definisanju problema, u kreiranju rješenja. A pitanje je bilo jednostavno “Gdje su žene u bh. društvu?”.
Na tim panelima čula sam najrazličitije priče, najličnija iskustva, o međusobnom podržavanju žena, o solidarnosti, ali i o izdaji, borbi da se iz nekih važnih krugova “istisne” neka koja smeta. Čula sam priče o mamama koje se bore za bolje sutra svojih kćerki i sinova, ili onih koje čuvaju uspomenu na svoju izgubljenu djecu tako što kreiraju to bolje sutra za neke druge sinove i kćerke. O tatama koji uče svoje kćerke kako da se snalaze u svijetu u kojem će ih neko jednom povrijediti, ugroziti im pravo da mogu postati šta god žele.
Pisala sam jednom kako je velika stvar i sreća kad ti zdravorazumske i osnažujuće stavove o svijetu i onome što ti možeš postati u njemu – u odgojne metode ugrade roditelji. Uloga moje mame je bila savjetodavnog karaktera i njen uporni pokušaj da nam usadi osjećaj empatije, da nam je na umu uvijek briga za drugog. Tata je, opet, na vrlo nonšalantan način s mojom sestrom i sa mnom – u ranom dobu prošao lekcije koje su kasnije, u osvještavajućem kontekstu rodne ravnopravnosti, dobile svoj puni smisao. Ovakav odgoj na kraju je postao zbirka identiteta koju sam ovako posložila: Moj identitet je spoj toliko različitih stvari da me se nigdje strpati ne može. Od tradicije do liberalizma, sve je to moje. I dobro se snalazim i svjetski i vjerski. I da, sad i osnažujem žene. Imam i potvrdu.
