Iza ostvarenja svakog američkog sna krije se jedna mala američka tragedija, tragedija ljudi preosjetljivih da izdrže i odgovore na svaki poziv uspjeha i slave, koji ih jednog dana uzdiže do božanstava, da bi ih sutradan bacio u ponor svakodnevne mizerije. Michael Jackson, čiji život i smrt predstavljaju najjači izraz dekadencije s kraja dvadesetog vijeka (prije njega je samo Elvis Presley), dekadencije isključivo američke i isključivo pop. Opstanka kao umjetničkog djela. Umjetnost – u Michaelu kao i Elvisu – koja predstavlja, ne slučajno, originalan američki doprinos kulturi dvadesetog vijeka: black music, video, pop-art.
Black music je posebna priča. Ali, ako je bijeli Elvis znao kako da je umekša i u obliku rock’n’rolla ponudi bijeloj publici, još je genijalniji Michael Jackson. Želio je biti bijel, mijenjajući boju svoje kože i još više svoju muziku, tražeći univerzalnu i neopredijeljenu publiku: s njim, tradicionalna black music, od R’n’B i soula do funka, kreće novim putem, postaje drugačija muzika. Ni crna ni bijela, nepripadajuća: kao njen izvođač.
Američko prokletstvo
Zatim, njegov lik: čemu je, ako ne videospotu Thriller bila povjerena besmrtnost – kratka besmrtnost naših poremećenih dana – Michaela Jacksona? Taj mini film Johna Landisa je, više nego pjesme, transformirao diskretnog funk pjevača u globalnu zvijezdu. I značajniji je od svih ostalih. Jacko je postao svugdje prepoznatljiv “znak”, jednako u Londonu i u Kuala Lumpuru, kao Coca-Cola ili Nike. S njim je muzičko tržište postalo planetarno, stvarajući jedan “prosječan ukus” koji ne poznaje ni geografske, ni vjerske, ni ideološke razlike. Postao je ikona svih i na svim meridijanima.
Nadmoć slike nad zvukom – “poruka” preko “poruke” – zauvijek je promijenila konzumiranje muzike i samu muziku, reducirajući je na zvučni zapis, komentar figura u pokretu na ekranu. I to je, sve od Fantazije Walta Disneya 1940., do danas, američko prokletstvo.
Njegovo tijelo izmučeno operacijama i lijekovima je najčistiji body art. Njegova koncepcija – pojaviti se ne postojeći, postojati ne pojavljujući se, istovremeno neuhvatljivi duh i stalno medijski prisutan – od njega su stvorili ekstremno remek-djelo kakvo ni Andy Warhol ne bi znao smisliti
Ali, veličina Michaela Jacksona nije u njegovoj muzici, fatalno povezanoj s modom i današnjim vremenom kada sve brzo pada u zaborav. Kada je Michael, uopće, zadnji put imao neki hit? Jacko treba ostati u sjećanju kao istaknuti primjer pop-arta i, u tom smislu, jedan od najboljih umjetnika prošlog vijeka. Njegovo tijelo izmučeno operacijama i lijekovima je najčistiji body art. Njegova koncepcija – pojaviti se ne postojeći, postojati ne pojavljujući se, istovremeno neuhvatljivi duh i stalno medijski prisutan – od njega su stvorili ekstremno remek-djelo kakvo ni Andy Warhol ne bi znao smisliti.
Njegove perverzije: san o vječnoj mladosti, opsesija čistoćom, koketiranje s nerealnim, sa svijetom iz bajke, čak i bolesna ljubav prema djeci – perverzije su jednog vremena, bolesnog i površnog, jedne nesigurne i mučne sadašnjosti.
Jacko is not dead
Neverland je, kao i Elvisov Graceland, izuzetan primjer pop-arta, ali i ideološki zbir, trijumf nove američke dekadencije. U tim kućama, i u njihovim tijelima, uništenim zloupotrebljavanjem blagostanja, deformisanim i oskvrnutim zbog različitih pretjerivanja, tijelima žrtvovanim na oltarima samoće i izgleda, u tim prerano ostarjelim tijelima onih koju su jurili vječnu mladost – ogleda se tragedija. Tragedija jedne Amerike i jednog Zapada koji o tijelima znaju sve i – ne mogu ih spasiti. Kao što ne mogu spasiti dušu o kojoj ne znaju ništa. Jacko, poslije Elvisa, predstavlja našu slabost. I kao ni slabost – ne može niti nestati.
Ima onih koji kažu da Michael Jackson nije mrtav. Ne bi nas mnogo iznenadilo da ga za jednom neko prepozna na benzinskoj pumpi u Memphisu, zajedno s bivšim puncem Elvisom, još jednom mitom, koji kao ni Janis Joplin, Jim Morrison, Jimi Hendrix ili John Lennon, nikada neće umrijeti u mislima svojih fanova.
