Jučer sam zaboravila neki hepek za snimanje (adapter za mikrofone koje prikačimo na telefone za snimanje sugovornika). OK, improvizirali smo nekad se i to mora (kad je puno dešavanja, improvizacija spašava dan).
E sad, kad ja improviziram na snimanju, uglavnom nema neke štete, korigujem se na sljedećem, izvučem maksimalno iz situacije, potrudim se i zbog sugovornika i zbog sebe i zbog medija u kojem radim da to bude najbolje moguće u datim okolnostima. I ovdje baš lijepo leži ona sportska floskula *ostavili su srce na terenu”. Navijači će svom timu oprostiti poraz jer su vidjeli koliko se trude.
Kad forma nadvlada suštinu
Trudbenički život u svijetu medija koji doživljavaju digitalnu transformaciju vrtoglavom brzinom – je zahtjevan. Traži svu tebe, da si uvijek tu, da znaš o čemu se radi, da ako i ne znaš, brzo saznaš, i naravno – potrudiš se da sadržaj bude dobar. U svijetu u kojem počesto forma nadvlada suštinu trud nije uvijek isplativ ali je važan (znam, i mene su učili da se trud uvijek isplati).
I svaki dan je prilika za kritički uklon vlastitog rada, što je dugoprugaška strategija i suočavanje s egom (čak i kad mislite da ga nema) na vrlo iskrenim temeljima. Uz sav haos, sav srklet, sve emocije koje vam jedan dan donese u ovo specifično i ubrzano vrijeme ponekad imam i taj luksuz da se stavim u ulogu posmatrača. I vidim trud, vidim energiju, ali i frustracije kolegica i kolega kada se njihov rad uzima zdravo za gotovo. A to nikako ne zaslužujemo.
Svijet bez Nizame, Nermine, Nadire
I, evo da se sad prebacim na jedan drugi mnogo stvarniji kolosijek od filmske magije – užasno mi je što trud u onom najboljem mogućem smislu ne postoji tamo gdje ga očajnički trebamo. U svijetu koji je ostao bez Nizame, bez Nermine, i evo sad bez Nadire. Pisala sam neki dan kako besmisleno ponekad djelujem i sama sebi upućujući kroz ove redove apele da trebamo TRUD, da mora postojati volja da zaštitimo žene od nasilja, zakonski, praktično, terenski, odgojno, kroz razgovore, terapiju, edukaciju, podršku. Znam i koliko je ovo kompleksan problem. Ali ne vidim one koji se posvećeno trude.
Zašto je važniji “napad” na ministra Nenada Nešića i “duhoviti” odgovor ministra Rame Isaka, od ubijene žene? Ne jedne, nego najnovije žrtve u nepreglednom nizu, u vrtlogu nasilja koje ne prestaje. I zašto se ne potruditi, pa da umjesto ubiranja poena u glasačkom tijelu bez ikakvog smisla za dobrobit društva, dobijemo i funkcionalnog trudbenika i trudbenicu koji čine razliku. Vjerovatno se nikad neću naivno prestati pitati kako je moguće da uvijek i na svakom nivou vlasti ima više onih koji se potrude doći na poziciju i onda baš potrude da ništa dalje ne urade.
Trud kao univerzalna vrijednost
Zašto očekujem trud? Jer je to univerzalna vrijednost koju trebamo ugraditi u sebe, u društvo, u generacijski kod, u djecu koju treba naučiti da ne mogu svi biti reality zvijezde na društvenim mrežama, imati svoju publiku i lagodan život jer neko gleda njihovu svakodnevnicu na mobitelu. Vidim već koliko iz ovih rečenica izvire frustracija životom na koji sam primorana (dobro, i sama sam izabrala da budem ovdje, sve nadajući se nečemu boljem). Kad pišem, a pišem počesto, o tome da ima primjera kako može i drugačije, bolno sam svjesna činjenice da je puno više primjera kako ne može. I tako se vrtimo u krug – pronalazimo i izvlačimo na medijsku čistinu one koji zaslužuju da ih se vidi, pa makar tako činimo život ovdje smislenijim. I lakšim za živjeti.
