Napisala Živana Jovančić
Snimci Yasin Emir/Spektroom
Dovoljno je jedno pojavljivanje u TV seriji, u ovom slučaju je to Konak kod Hilmije, pa da prekonoć svi čuju za glumca Igora Skvaricu. Imao je 33 godine kad smo radili ovaj intervju prije šest godina, i igrao jednog od vodećih likova sitkoma koji je pobrao simpatije televizijskog auditorija. Odavno nismo vidjeli da je neko dobio toliko batina kao njegov lik Durmiš, kojeg gazda Hilmija kritikuje i olako udari. Koliko se ljudi sažalilo na Durmiša, najbolje zna Igor Skvarica zahvaljujući porukama koje su mu stizale na Facebook i Instagram: pisali su mu da su pratili svaki Durmišev korak i molili ga da im otkrije da li će izbjeći kaznu strijeljanjem.
Naivan i malerozan, on je naprosto zapadao u nezgodne situacije, a i sam Igor se trudio da njegov glumački lik bude malo iščašen. “Koliko sam mogao, trudio sam se da taj lik branim zbog njegove dobrote i naivnosti u surovom svijetu Drugog svjetskog rata, koji je pojačao i njegov strah i nespretnost u tom zlom vremenu”, govori Igor, priznajući da mu imponuje što mu je ulogu Durmiša dodijelio reditelj Elmir Jukić.
U filmu bivšeg profesora
No, imponuje mu svakako i uloga u filmu Dah, koji je proglašen najboljim kratkim filmom na 24. SFF-u. Debitansko rediteljsko ostvarenje glumca Ermina Brave, Igorovog bivšeg profesora sa studija, Dah je neverbalni film, za naše podneblje rijedak, u kome se govori jedino pogledom, gestom, bezglasnim osmijehom, mimikom, pokretom. Filmski Igor je mladić od 26 godina koji radi na održavanju rehabilitacionog centra u kome se liječi gospođa Edita (71), a ta dva bića će se prepoznati, dvije srodne duše će se zbližiti, promijeniti. Scenario za Dah napisao je upravo Bravo i to namjenski za svog bivšeg studenta na Akademiji scenskih umjetnosti.
“Kad pogledam kakvu mi je ulogu dao, presretan sam i zahvalan. Došla mi je u trenutku kad sam želio da radim. Dah je priča koja je zahtijevala da ne skliznete u nešto banalno, vulgarno, zahtijevala je da dvije usamljenosti razmijene nešto ljudsko, duhovno, emotivno. Ja njegujem i ličnu i profesionalnu sklonost ka tim lijepim i nezaboravnim momentima kad s nekim govorite samo pogledima.” Obradovale su ga i izjave za medije kojima je Bravo nekoliko puta naglasio da je pronašao dvoje glumaca koji imaju puno suptilnosti i dubine. Snažan je utisak na njega ostavila njegova partnerica u filmu Klara Höfels, njemačka glumica bogate karijere, sa kojom se lijepo družio iza kamere. “S Klarom možete podijeliti neke svjetove koji vas obogate. Trenuci koje sam proveo s njom i Erminom uvijek mi potvrde razlog zbog kojeg se bavim ovim poslom.”
Teži ili lakši put
Igor je glumac koji se na pragu karijere opredijelio za status freelancera. Ono što je za neke kolege teži put, za njega je, po ličnom priznanju, lakši put. Nije u pitanju pretencioznost, da ne bi čitatelji pomislili, on želi sve zaslužiti osobnim vrijednostima, glumačkim i ljudskim. Prisjetio se tada i rodne Tuzle, sebe i svog djetinjstva, to su godine koje poentira kao najsretnije životno doba, one su jedine koje romantizira i dan-danas. “Djetinjstvo je najljepši dio mog života. Tada sam želio da studiram medicinu, liječio sam u našem kraju sve mace i pse, liječio sam svoje drugare, bio sam doktor”, govori kroz smijeh. “Generalno, bio sam starmali.” Priča nam kako je odustao od medicinske škole i protutnjao kroz Umjetničku školu u Tuzli u okviru Građevinsko-geodetske škole.
“Promijenio sam se tek na akademiji. U srednjoj školi bio sam neko ko olako dolazi do nekih stvari koristeći sve moguće – šarm, komunikativnost, diplomatski takt. Ja sam i glumu doživljavao olako, mislio sam da je dovoljno izaći na scenu, biti šarmantan i to je to. Srećom, to se promijenilo. Uz disciplinu i odricanja sam shvatio da s ovim poslom rastete i sazrijevate.”
Jasna vizija
Nismo jedini, zapaža Igor, koji su ga zapitali zašto je glumu studirao u Sarajevu a ne u Tuzli. Veoma voli rodni grad, veli on, i za mladića iz radničke porodice činilo se tih godina da mu je i Sarajevo daleko, nestvarno, ali njegova želja da se osamostali bila je jača od svega. “Život me preoblikovao u čovjeka kojeg nije strah nijednog posla, to mi je bilo jedino uporište. Vjerovao sam tada da ću jedino preživjeti u Sarajevu. Moja majka bila bi sretnija da sam izabrao sigurnije zanimanje, ali učinila je sve da mi omogući fakultetski start. Kasnije sam preuzeo svoje troškove, izborio sam se u tome do kraja, uz pomoć brojnih kolega i profesora, ali i onih koji me lično nisu poznavali.”
Naročitu zahvalnost Igor duguje majci, prema kojoj gaji neizmjerno poštovanje i ljubav: “Moja majka je sestri i meni pružila i više nego što je mogla, život je podredila nama. Boli me što skoro nikad nije ništa uradila za sebe. Ona je od onih žena koje su spremne da vole, rade i da se žrtvuju, često ostaju nezapažene u porodici i društvu. Volio bih da svi mi ispravimo tu nepravdu i da cijenimo takve žene.”
Igor Skvarica promišlja o sebi seriozno, analizira sebe i vlastite poteze, u ljudskom i profesionalnom smislu. Neko je ko oprezno trasira glumačku karijeru, ljubomorno čuvajući onu započetu na pozorišnim daskama; nije želio da neki televizijski lik postane njegov zaštitni znak i to je jedini razlog zbog kojeg je dugo zazirao od televizije. Do sada je ubilježio nekoliko premijera, a predstave koje žive su Tramvaj zvani žudnja, Kad bi naglas govorili i Krokodili, koju igra u HNK Varaždin, reditelja Dražena Kresića, inače bivšeg sarajevskog studenta režije. Evidentan glumački napredak donio mu je i unutarnje zadovoljstvo: “Sada sam otvoreniji za kompromis, imam jasniju viziju života i onoga što želim profesionalno. Našao sam svoj mir, a to je nekad presudno za glumca.“
