Piše: Vedrana Božinović
I život se nastavio.
U dvorištu je kao nikada rodila trešnja. Pod kišom koja nikako da stane, plodovi izgledaju kao da su od plastike. Presijavaju se crvenom i blijedoružičastom. Ne čitam vijesti. Preskačem brojeve novozaraženih. Redovan servis za automobil, obavještava me upaljena lampica. Noga je sa broja 33 odjednom narasla na 35. U prodavnici strateški izbjegavam police sa brašnom. Ne zanimaju me vijesti sa pijace u Pekingu. Ne mogu, stvarno ne mogu. Kao dosadnu i neuhvatljivu muhu, od sebe tjeram misao o tome da bih se opet mogla naći zatvorena. Unutar četiri zida države.
Još uvijek dezinfikujem cipele. Neugodno mi je među ljudima. Izbjegavam pozive na kafu. Dok prolazim pored ljudi, zadržavam dah ispod maske. Konačno su očitali struju. Račun je nevjerovatan. Kiša. Pa još malo kiše. I onda još malo. Gledamo seriju na Netflixu, koji sam počela plaćati tokom pandemije. I koji smo počeli gledati tek poslije. Jedemo kokice. Drugo šišanje pod maskom. Druga tura hrane za mačku. Je li to bilo prije ili poslije izolacije? Život se uvijek dijeli na dva dijela, samo zavisi šta je aktuelno. Prije rata, poslije rata; prije razvoda, poslije razvoda; prije izolacije, poslije izolacije; prije kiše, poslije kiše…
Život se sa svim svojim dijelovima nastavio, naravno.
Valjda sam samo ja, glupača, očekivala neku katarzu.
*****
Otkako sam čula da je izvršio samoubistvo, vidjela sam ga barem pet puta. Prošao je pored mene na ulici. Dvaput sam se okrenula za njim. Sjedio je nekoliko stolova dalje u kafeu. Baš sam intenzivno buljila u njegov odraz u izlogu. Očešao se o mene još nekoliko puta. U likovima ljudi koji su meni ličili na ono čega sam se sjećala. Nismo se poznavali. Odnosno, poznavali smo se toliko da se pozdravimo. Nemam nikakvu priču koja uključuje nas dvoje. Nikakvu anegdotu koju bih sada, kada ga nema, mogla prepričavati. Ljudi imaju potrebu da prepričavaju doživljaje sa onima koji su umrli. Tako možda dokazujemo da smo mi još uvijek živi.
Dan nakon što sam čula da se ubio, čitala sam na Twitteru zapitanost nekog čovjeka o tome da li su oni koji se ubiju pizde. Nisam otvorila odgovore, ali sam vidjela da je broj popriličan. Ovdje kosti mrtvih ne ostaju u zemlji. Prekopavaju se i izvlače. Nije to ništa neobično. To je kod nas sport.
Nismo se poznavali, kažem. A ne mogu da prestanem da mislim o njemu i o tome kako nemamo pojma šta se nalazi u drugom čovjeku. I o tome koliko život može da boli.
*****
Kuhar se zvao Domaći kolači. Na sjajnim, smeđim, kartonskim koricama bila je slika zapravo najmanje atraktivnog kolača u cijeloj knjizi: princes krofni. Kroz maglu sam se sjećala da je mama nekada pravila princes krofne. Nisam se sjećala ukusa. Možda nešto pudinkasto? Unutrašnje slike raspoređene su po poglavljima. Zadržavala bih se kod srnećih leđa. Moja baka je u špajzu imala kalup takvog oblika, uvijek bih pomislila dok bih gledala sjajnu čokoladu na sjajnom masnom papiru.
Domaći kolači bili su knjiga koju sam otvorila najviše puta u životu. Otvorila sam je svaki put kada sam tokom rata bila gladna. I gledala slike. Čitala recepte u kojima su bili nemogući sastojci. Puter. Jaja. Šećer. Brašno. Čokolada. Štapić vanile. Bilo me stid priznati da, dok su ljudi čitali poeziju, ja čitam kuharicu. Kao poeziju. Zaklela sam se sebi kako ću jednom, kada se rat završi, napraviti svaki kolač iz te knjige. Svaki.
Bit će to moja, privatna katarza.
U svoja četiri zida sjede ljudi koje boli život. I kriju se.
A onda nepoznati ljudi raspravljaju o tome da li su oni zapravo pizde
*****
Sreća je apsolutni “must” (što bi rekla moja kćerka, mislim na ovo “must” – mora se, samo valjda bolje zvuči kada se kaže na stranom jeziku).
Nesretni ljudi mogu biti nesretni, ali među svoja četiri zida.
Da ne smetaju.
*****
Na izletu, na mjestu od kojeg zastaje dah, četveročlana porodica izlazi iz auta. Ležimo na travi i slušamo glasove. Sin i kćerka, majka i otac. Opali selfi, pa da idemo naći neku kafanu. Staćeš u kravlje govno. Baš je lijepo. Vidi pogleda. Šta buljiš u telefon! Nemam mrežu u ovoj vukojebini. Pa ne moraš odmah staviti, sad samo opali selfi. De, primakni se ovamo. Da vidim. Ne valja. Nasmij se fino. Hajde opali još jedan. Namjesti te naočale lijepo. Hajde ono, kao mi svi presretni i baš nam lijepo. E, ova je dobra, nju stavi. Ulazite u auto, ko da će kiša.
Ostaje slika sa osmijesima punim zuba.
Nemamo pojma šta je u drugom čovjeku.
Nemamo pojma koliko zubi znaju da ugrizu.
*****
Nikada nisam napravila niti jedan jedini kolač iz kuhara Domaći kolači.
Knjigu imam i dan-danas. Preživjela je sve moje seobe. Nije da nisam pravila kolače u ovih dvadeset i kusur godina, jesam, ali iz te knjige nikada. Nekako mi nije palo na pamet. Priče o knjizi i kolačima sjetila sam se potpuno drugim povodom. Dok sam slušala kako ćemo poslije svega ovoga sigurno postati bolji ljudi. Više misliti. Više osjećati. Više biti. Promijenit ćemo se.
Ispričala sam priču o kuharu.
Da, i?
Nećemo se promijeniti, rekla sam. Ostat ćemo isti. Naše pamćenje je pamćenje zlatnih ribica. Pamćenje traži da djeluješ. Mi ne pamtimo. I ne mijenjamo se. Samo se prilagođavamo. Mutiramo da bismo preživjeli. Baš kao virusi. Imamo mi mnogo više sličnosti sa našim nevidljivim neprijateljem nego što želimo da priznamo.
Ti si cinik, rekli su mi.
I onda dodali kako ću jednom sigurno napraviti neki kolač iz kuharice Domaći kolači.
Da, rekla sam.
Katarza.
*****
Moja prijateljica je u jednoj televizijskoj emisiji pričala o depresiji sa kojom se godinama bori njena mama. Pričala o tome kao o ozbiljnoj bolesti. O užasu koji te izjeda. O tome kako je prepoznati. Kako pomoći. Kako živjeti sa nekim koga toliko boli život.
Razapeli su je. Prijatelji. I neprijatelji. (Mada ti ponekad pored ovih prvih ni ne trebaju ovi drugi.) Je li ona normalna, pitali su je. Da se javno bruka time što objavljuje svijetu kako je neuspješna kćerka koja nije u stanju da usreći svoju majku. O tome se ne govori. Nikako javno. Nikako.
Sreća je apsolutni must.
U svoja četiri zida sjede ljudi koje boli život. I kriju se.
A onda nepoznati ljudi raspravljaju o tome da li su oni zapravo pizde.
*****
Srneća leđa.
Dugo gledam sliku.
Kao kad se nakon djetinjstva vratiš u kuću u kojoj si odrastao pa se iznenadiš koliko je sve malo. Ti se sjećaš većeg. Ja se sjećam da je ta čokolada kojom su prekrivena leđa srne bila nekako… čokoladnija.
Tako mi i treba.
Kad još uvijek vjerujem u katarzu.
*****
I život se nastavio.
Priroda se obnavlja.
U travi, među kišom okupanim šumskim jagodama, leži hirurška maska.
