Karijeru je započela u Mostaru. Studentica treće godine Akademije scenskih umjetnosti dobila je s još sedam kolega priliku da se zaposli u Narodnom pozorištu i odlučila kako je to mnogo bolje – ići i ozbiljno raditi nego čekati da je u Sarajevu “pogodi prilika koja lansira u zvijezde”. Za dvije godine boravka u Mostaru imala je šest premijera, završila diplomski ispit i u Sarajevo došla na Bajram. Na dan kada je eksplodirala bomba u sjevernom logoru.
U vrijeme kad smo radili intervju s Jasnom ovako je glasio opis njezinog karijernog puta: radi na Akademiji scenskih umjetnosti kao profesor na predmetu Pokret, snima barem jedan film godišnje i igra kućnu pomoćnicu Šefiku u seriji Lud, zbunjen, normalan. Što je, kako kaže, taman ono što je željela: imati posao koji ispunjava i snimati filmove.
Glumica koja stalno traži razlog da se smije, najduhovitijim smatra iskrenost. “Volim duhovite ljude i volim način na koji ljudi, kada su iskreni, bivaju duhoviti sami po sebi. Činjenica jeste da je sve više smijeha na prvu. Zato što se vrlo malo ko danas bavi suštinom bilo čega.”
Prvi SFF
Možete li s nama podijeliti sjećanje na svoj prvi SFF?
– Rasla sam uz SFF i kao osoba i kao glumica. Pamtim i onaj prvi “Poslije kraja svijeta” u opkoljenom Sarajevu 1993. godine. O tom entuzijazmu i iskonskoj potrebi za umjetničkim sadržajima još nisu ispričane sve priče. Za vrijeme prvog zvaničnog SFF-a, u oktobru 1995., ležala sam u bolnici u pokušaju da sačuvam trudnoću i mislila kako ću znati da je došao mir kada sa svojim sinom odem na Metalac gledati film… Kao što obično biva, nakon mnogo vremena, ostanu sjećanja ne na same događaje, nego na to kako ste se osjećali. A Sarajevo Film Festival je od samih dramatičnih početaka pa sve do danas uvijek budio osjećanje pripadnosti filmu, gradu, svijetu… Postavljao nam je mjeru stvari i svake godine bio dokaz da smo dobri, svježi i novi. Budio u nama svečano ushićenje, ponos i davao smisao svemu što radimo…
Što se mene tiče, kao i davne 1995., projekcije filmova na Metalcu sa tri hiljade ljudi, kao i širom Sarajeva, bit će znak da se može i mora živjeti drugačije i bolje.
