Razgovarao Senad Pećanin
Snimio Ervin Golubović
Emira Suljagića upoznao sam u redakciji magazina Dani odmah poslije rata. On i rahmetli Irham Čečo, Emirov najbolji prijatelj i kolega sa studija, dugo su skupljali hrabrost da dođu u redakciju i pitaju da li bi mogli pisati za Dane. Prije dolaska, upoznali su kolegu Ozrena Kebu, koji je prepoznao njihov potencijal i sugerirao mi da ih primim na razgovor. Da bi se lakše odlučili na susret sa mnom, ponijeli su na sastanak i flašu pića, koju su mi, valjda od treme, zaboravili uručiti. Nije mi bilo teško složiti se sa Kebinom procjenom i odmah su postali saradnici, a ubrzo i novinari Dana. Nakon kratkog vremena počeli su pružati ogroman doprinos redakciji i izboriti se za važno mjesto u ekipi najboljih autora koja je davala pečat magazinu.
Emir Suljagić je nepresušno vrelo energije, intelektualne znatiželje, entuzijazma, spektra najširih interesa, općeg obrazovanja i kulture, informiranosti, polemičke visprenosti… Istovremeno, u skladu sa svojim temperamentom, tragedijom srebreničkog genocida kojoj je svjedočio kao golobradi mladić, tragičnim gubitkom oca, brigom o majci i sestri, često je, zbog svoje nestrpljivosti, beskompromisnosti, sirovosti, neustrašivosti, stremljenja visokim ciljevima, znao biti i vrlo nekorektan, nemaran i grub ne samo prema zločincima, nacionalistima, kriminalcima na vlasti sa svih strana i političkim konkurentima već i prema prijateljima.
Kašnjenje na intervju
Neskromno moram reći da sam prepoznao njegov iznimni potencijal i zahvaljujući poziciji koju sam imao u Danima gurao sam ga “u vatru”, preskačući pritom uobičajene faze mladog na putu do odličnog novinara. Sjećam se da sam mu rekao da će ići sa mnom na intervju sa tadašnjim zamjenikom visokog predstavnika Jacquesom Kleinom, da vidi kako izgledaju takvi razgovori. Bio je ushićen, ali – na intervju je zakasnio pola sata.
Nakon nekoliko godina rada u Danima, i Suljagića i rahmetli Čeču sam ubijedio da upišu multidisciplinarni evropski postdiplomski studij, koji je vodio pokojni profesor Zdravko Grebo. Magistri su obojica postali sa impresivnim rezultatima. A onda sam donio jednu od najvažnijih odluka u historiji Dana: poslat ćemo Emira Suljagića za stalnog dopisnika na Međunarodni krivični sud u Hagu za ratne zločine počinjene u bivšoj Jugoslaviji.
Dani su tako bili i ostali jedini bh. medij koji je godinama imao sarajevskog novinara kao stalnog dopisnika iz institucije od ključnog značaja i za blisku prošlost i za budućnost Bosne i Hercegovine. Iako je bio mlad i neiskusan, zahvaljujući svojoj energiji, radinosti i odličnim engleskim jezikom, Emir je ispisao jedne od najznačajnijih stranica o radu Tribunala. Njegovi tekstovi su punili ekskluzivne sadržaje Dana, a zahvaljujući njemu, najšira i domaća i svjetska javnost je došla do dvadesetak kilograma isprintanih materijala iz Tužilaštva u Hagu. Ti dokazi, iz kabineta hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana, do tada brižno čuvani i nedostupni javnosti, objavljeni su, u izdanju Dana i Feral Tribunea (pod uredništvom sjajnog, pokojnog Predraga Lucića), u obimnoj dvotomnoj knjizi Stenogrami o podjeli Bosne. Nakon tog izdanja, svi višegodišnji pokušaji skrivanja uloge hrvatskog državnog vrha u zločinu nad Bosnom postali su – bijedni.
Doktorat u Hamburgu
Po povratku iz Haga, Emir je stekao i doktorat na Univerzitetu u Hamburgu. Objavio je i više sjajnih knjiga, akademskih i novinskih tekstova. Osim toga, uspio je da ispadne i politički veoma glup, žestoko braneći, i javno i privatno, neodbranjive kriminalne afere Zlatka Lagumdžije i njegovih najbližih saradnika. “Crveni baron” mu je, kao i mnoštvu iskrenih SDP-ovaca, vratio tako što ga je ostavio bez podrške kada je Suljagić, kao ministar obrazovanja u sarajevskoj kantonalnoj vladi, ušao u oštar sukob sa reisom Islamske zajednice Mustafom Cerićem povodom prethodno nametnute vjeronauke u osnovnim školama. Sa Željkom Komšićem i grupom dotadašnjih SDP-ovaca napušta Lagumdžiju i daje veliki doprinos Komšićevom trijumfu na predsjedničkim izborima. I Komšić mu se zahvalio slično kao Lagumdžija: “demokratski” ga je izbacio iz stranke. No, Emirova vulkanska energija ga je odvela u novi izazov – organizaciju i sprovođenje animiranja birača za lokalne izbore u Srebrenici. Učinak je bio trijumfalan: Srebrenica je prvi put poslije rata dobila gradonačelnika Bošnjaka…
Osim neminovnih razlika izazvanih mjerama zaštite od koronavirusa, po čemu se ovogodišnje obilježavanje godišnjice genocida u Srebrenici razlikovalo od prethodnih?
– Red je, za početak, navesti ogroman angažman Kabineta predsjedavajućeg Predsjedništva gospodina Šefika Džaferovića, kao i nekoliko ljudi iz Organizacionog odbora, jer je neosporan i za rezultat je imao veliki broj govornika visokog profila na glavnom komemorativnom događaju. Međutim, jedna od stvari koja je sa stanovišta sadržaja ove godine bila prisutna, za razliku od ranijih godina, i to se usuđujem reći otvoreno, jeste Memorijalni centar. Mi smo, po prvi put ikad, ove godine imali svoj, vlastiti, program, naravno, napravljen i ostvaren u saradnji sa cijelim nizom ljudi i organizacija, kako u Srebrenici, odnosno Potočarima, tako i u Sarajevu. Naprosto, mislim da smo ove godine prvi put istupili izvan dosad usko definisane uloge institucije koja se brine isključivo o posmrtnim ostacima žrtava genocida i napravili prve korake u transformaciji u pravcu institucije kakvu svi želimo da vidimo u Srebrenici, institucije koja ne samo da komemorira gubitak iz jula 1995. godine nego i predstavlja gravitacioni centar pamćenja i sjećanja na devedesete godine i na taj strašni napad na našu zemlju i jedan njen narod, ali i sve one koji nemaju niti su ikad imali drugu zemlju osim Bosne i Hercegovine.
“Na dan kada sam trebao preuzeti posao direktora Memorijalnog centra, 15. oktobra prošle godine, nakon što sam okončao obaveze na fakultetu, sjeo u automobil i krenuo u Srebrenicu, zazvonio mi je telefon i iz bolnice su mi javili da mi je majka umrla”
Onaj dio bh. javnosti i zainteresiranih stranaca koji nemaju problem nazvati zločin genocidom odavno nije bio jednodušniji u pohvalama obilježavanja genocida. Koje bi ti segmente ovogodišnjeg obilježavanja posebno istakao?
– Nisam siguran da mogu izdvojiti bilo koji segment. Podjednako sam ponosan na konferenciju koju smo organizovali u saradnji sa Fakultetom političkih nauka i Institutom za islamsku tradiciju Bošnjaka, i na to što smo “doveli” Aidu Šehović i njen putujući spomenik “Što te nema”. Ali, isto tako sam duboko zahvalan glumcima iz SARTR-a, ljudima iz MESS-a i Dini Mustafiću za performans koji su izveli i koji je trajao skoro cijeli dan unutar samog Memorijalnog centra i koji je samo na livestreamu vidjelo 24.000 ljudi. Ako, pak, postoji nešto što mi je možda malo bliže srcu od ostalih segmenata komemoracije, onda je to izložba Memento, koju smo radili sa Centrom za postkonfliktna istraživanja iz Sarajeva i koja je započela zajedno sa našim projektom prikupljanja artefakata, odnosno predmeta koji su pripadali žrtvama genocida, a njihove porodice su ih donirale Memorijalnom centru. Ta izložba uključuje i mini usmenu istoriju i uz svaku sliku osobe i predmeta posjetilac može čuti i kratku priču iza svakog pojednačnog predmeta, odnosno sudbine.
Zamislimo da ovaj razgovor vodimo nakon obilježavanja 30. godišnjice genocida, 2025. godine. Imaš li viziju ili već i konkretne ideje o tome na šta bi bio ponosan kada bi opisivao najvažnija ostvarenja Memorijalnog centra u petogodišnjem periodu?
– Prvo, ono što ćemo dotad imati su sati i sati, stotine ili hiljade sati, usmene istorije, i nastojat ćemo da snimimo svako moguće svjedočenje i svakog svjedoka do kojeg možemo doći. Jedna od manjkavosti dokaza koje trenutno imamo je ta što je mnogo svjedočenja rezultat pravosudnog postupka, koji ima svoju dinamiku, logiku i koji je na kraju bio fokusiran na pet dana jula. Mi ćemo u narednih pet godina učiniti sve da u smislu narativa izađemo iz tog okvira i ispričamo priču o tri i po godine brutalne, srednjovjekovne opsade. U tom smislu moram istaći Hasana Hasanovića, koji je formalno kustos u Memorijalnom centru, ali u suštini je bio na čelu svakog i najmanjeg istraživačkog poduhvata koji smo dosad proveli. Usto, mislim da ćemo iza sebe imati arhiv, koji će biti kombinacija tzv. community archive i dokumentacije koja je dijelom javno dostupna, a dijelom nije. I tu, naročito, zbog njegovog truda na projektu prikupljanja ličnih predmeta, moram istaći i Azira Osmanovića, našeg kustosa, koji je sve ono što ja nisam: tih, nenametljiv, pedantan, i koji je već dosad učinio ogroman posao na tom planu. Naravno, i od njega i od Hasana očekujem još više, ali ne sumnjam ni u njihov entuzijazam ni u volju da uče i rastu u profesionalnom smislu. Ima jedna stvar koju bih također volio da možemo uvrstiti u naša postignuća za pet godina, ali ona nije samo u našim rukama i zato ne mogu obećati: želim da Memorijalni centar bude mjesto gdje ćemo komemorirati žrtve bosanskog genocida u cjelini, gdje će biti mjesta i za komemoriranje žrtava opsade Sarajeva, opsade Bihaća i Mostara, Ahmića i Stupnog Dola, masakra na tuzlanskoj Kapiji… Ali, kao što rekoh, u tom smislu i mi smo u tuđim rukama i možemo se samo uzdati u razumijevanje drugih.
Koliko ti vođenje Memorijalnog centra otežava, a koliko olakšava činjenica da si i najdublje, najintimnije vezan za Srebrenicu i genocid koji si preživio?
– Ne vidim to kao prepreku. Štaviše, mislim da postoji znanje o Srebrenici koje imamo samo mi koji smo preživjeli, a da o posvećenosti poslu pamćenja, jer to je posao, i ne govorim. Na kraju, mislim da ne postoji niko bolje pozicioniran od nas koji smo preživjeli da se time bavi. I holokaust pamtimo po onome što su rekli, napisali ili započeli oni koji su ga preživjeli: Primo Levi, Elie Wiesel, Simon Wiesenthal…
Što više gledam, čitam i slušam o zvjerstvima počinjenim tokom srebreničkog genocida, sve češće sebe hvatam u osjećanju da takva svirepost koju su demonstrirali četnički nalogodavci i izvršioci muti razum i nanosi uvjerenje o “besmislenosti svega, bilo čega”; jednostavno, čini se da čovjeku dokazi o patnjama Srebreničana više ne mogu pod kožu stati. Da li ti imaš takve momente? Kako se protiv njih boriti?
– Ne slažem se. Sa stanovišta ubica, sve što su uradili, svaki povez za ruke, svaki povez za oči, radni nalog rovokopačima za obavljanje rada za “posebne namjene”, imalo je duboki smisao. Ja sam imao tu upitnu privilegiju, zahvaljujući tebi lično, da dvije i po godine provedem u Hagu, na tribunalu za bivšu Jugoslaviju, i da sagledam stvari iz te velike, široke perspektive, da vidim veliku sliku, i nemam nijednu dilemu o tome da su kako nalogodavci tako i izvršioci, ali i posmatrači, kojih je nemali broj, dijelili uvjerenje da je to što rade dobro. Imao sam i tu privilegiju, ponovo zahvaljujući Danima i tebi, da kao 22-godišnjak upoznam Daniela Goldhagena i dugo i potpuno privatno razgovaram s njim prije nego što sam napravio intervju. I od njega sam naučio jednu bazičnu stvar, a to je, naime, da ako želiš da razumiješ događaje ovakve vrste, kao što je holokaust, kao što je bosanski genocid, moraš da se fokusiraš na počinitelje. On mi je to, pomalo lakonski, rekao: “That’s where the action is.” Poslušao sam ga, i jako dugo, uključujući i četiri godine rada na svojoj doktorskoj disertaciji, bavio se time i zato nemam tih nedoumica, tih dilema. S tim je teže živjeti, sa saznanjem da je Radovan Karadžić naše ubijanje, opsadu Sarajeva, logore i silovanja uspio dominantnoj većini Srba u BiH prodati kao “javno dobro“. Ali i s tim se mora živjeti.
“Želim da Memorijalni centar bude mjesto gdje ćemo komemorirati žrtve bosanskog genocida u cjelini, gdje će biti mjesta i za komemoriranje žrtava opsade Sarajeva, opsade Bihaća i Mostara, Ahmića i Stupnog Dola, masakra na tuzlanskoj Kapiji…”
Padaju li tebi teško sramna negiranja genocida koja godinama dolaze od najvećeg dijela srpskih političara, intelektualaca, Crkve, medija, akademskih i nevladinih institucija?
– Mi ovdje imamo posla sa kulturom negiranja i to također nije ništa novo, o tome je Stanley Cohen pisao u States of Denial, negiranje ubijanja Bošnjaka je u Srbiji i dijelu BiH već na nivou pop-kulture, dosjetke, vica. Realno, izgledi da će ti neko u kafeu usred Beograda ispričati vic o Srebrenici su pedeset-pedeset u najmanju ruku. Istovremeno, ako je genocid tema na kojoj Srbija i Srbi, odnosno srpske elite biraju da budu na suprotnoj strani od ostatka svijeta – doslovno, jer je i činjenica da je na komemoraciji u Srebrenici ove godine govorilo 48 šefova država, premijera, ministara vanjskih poslova, generalnih sekretara, poruka sama po sebi – onda nemam ništa protiv toga. Negiranje genocida je guranje Srbije i onih dijelova srpskog naroda u bivšoj Jugoslaviji na koje zvanična Srbija i danas ima uticaj još dalje od civilizacije i na tom nivou vjerovatno jedna od mogućih kaznih za zlodjela počinjena u njihovo ime. To istovremeno ne znači da ćemo prestati da pažljivo bilježimo, pratimo i objavljujemo sve što se tiče negiranja genocida, kao što smo to uradili ove godine objavljujući prvi zvanični Izvještaj o negiranju genocida Memorijalnog centra.
Koliki je tim ljudi Memorijalnog centra Srebrenica – Potočari, na čijem čelu se nalaziš? Ko su oni?
– Trenutno nas ima petnaestak, ako ne računam ljude koji se bave održavanjem, košenjem i koji se brinu da Centar kako-tako funkcioniše na dnevnoj osnovi. Kada sam došao, zatekao sam svega sedam stalno zaposlenih ljudi koji su u proteklih 17 godina nosili sve na leđima. Moja je odluka bila, uz punu podršku mog predsjednika Upravnog odbora, Šefketa Hafizovića, kojem i ovim putem želim da se zahvalim na ogromnom entuzijazmu, volji i trudu, jer on za razliku od mene taj posao radi besplatno, da probam uključiti novi i mlađi svijet, koji se vratio i živi u i oko Srebrenice i ta odluka se višestruko isplatila. Spomenuo sam Azira i Hasana već, ali tu je naš Hajrudin Džanić, koji na dnevnoj osnovi čini čuda da nam se sve ne raspadne i da imamo struje i vode, zatim ljudi koji vode instituciju u administrativnom smislu, kao što su Amra Begić, Almedina Pašić, Sulejman Huseinović i Šefika Ademović, koju sam prvi put upoznao 2012. godine kao aktivisticu inicijative „Glasaću za Srebrenicu“. Međutim, tu je i cijeli niz novih ljudi, od kojih posebno hoću da izdvojim Ahmedina Đozića, koji je apsolutni mađioničar sa kamerom i fotoaparatom i njemačkom radnom etikom. Ahmo, Dženana, Edina, Samra i Zenaida su novi ljudi i pred njima su neki veliki i ozbiljni zadaci.
Zanima me kakve si dileme imao kad si odlučivao da li da se uhvatiš u koštac sa svim problemima koje nosi odgovornost direktora Memorijalnog centra?
– Da budem baš ličan: najveći problem mi je bio što sam u njenim posljednjim danima i satima morao da krijem od svoje majke da sam odlučio da prihvatim ovaj posao. Ona je bila protiv toga, iz svojih razloga, koje sam duboko razumio: ona je u istočnoj Bosni i Srebrenici izgubila jednog čovjeka u svom životu, mog oca; po prvi put u jako dugo vremena sam joj stalno bio na očima, viđao je skoro svaki dan jer je živjela na Ilidži, gdje sam ja radio, i bila je zadovoljna time što smo ovako ili onako svi ponovo na okupu. I da stvar bude čudnija, na dan kada sam trebao preuzeti posao direktora Memorijalnog centra, 15. oktobra prošle godine, nakon što sam okončao obaveze na fakultetu, sjeo u automobil i krenuo u Srebrenicu, zazvonio mi je telefon i iz bolnice su mi javili da mi je majka umrla. Sve ostale dileme, svi ostali izazovi su blijedi u usporedbi s tim, premda ti moram reći, a neka se nađe uvrijeđen svako koliko god hoće, ništa me nije moglo pripremiti za zapuštenost na koju sam naišao kada sam prvi put došao u Potočare. Neću sebi da pripisujem zasluge koje nemam – i moram podvući da imam jednu ogromnu stvar na svojoj strani, a to je Upravni odbor u kojem prvi put većinu čine ljudi koji su ili preživjeli Srebrenicu ili nekoga izgubili u Srebrenici ili indirektno i dugo vezani za nju – ali, to je bila institucija na ivici atrofije.
Koliko bi dugo želio ostati na čelu Memorijalnog centra? Imaš li dugoročne ili srednjoročne životne planove?
– Aida i ja poslije osam godina čekamo bebu i trenutno samo želim, nadam se i molim da porođaj prođe kako treba i da beba bude zdrava i živa. I jedini srednjoročni i dugoročni plan mi je da budem dobar otac. Profesionalno, želim završiti ovaj mandat kao direktor Memorijalnog centra, a za poslije ćemo vidjeti. Realno, ako ovaj posao čovjek radi onako kako to zahtijeva nekakav unutarnji moralni imperativ, onda nema toga ko poslije četiri godine neće biti istrošen. U idealnom svijetu, volio bih da poslije toga predajem i znam da bi me i da će me na mom International University of Sarajevo dočekati raširenih ruku, ali negdje u primozgu uvijek žalim što ono što znam ne mogu podijeliti sa našim studentima. Ali, sa nekim rijetkim izuzecima, Univerzitet u Sarajevu će uvijek ostati nedostupan ljudima poput mene i meni neće biti problem da predajem i pričam onima koji će me slušati. Volio bih da imam malo više vremena za pisanje, imam još nešto u pripremi, ti to znaš jer si uglavnom svjedok, interni ako tako mogu reći, svih mojih pisanija. E sad, šta će od toga biti moguće ovdje, a šta ne, šta će biti moguće negdje drugdje, to ne znam ni ja. Prije 25 godina na današnji dan sam bio potpuno siguran da neću preživjeti. Danas sam direktor Memorijalnog centra. Život je odveć maštovit za bilo kakva predviđanja.
