Razgovarala Živana Jovančić
Snimio Nikola Blagojević/Spektroom
Od kultne Audicije i filmova Kuduz i Posljednji valcer u Sarajevu, preko poslijeratnih ostvarenja Nafaka i Go West pa do Dnevnika mašinovođe, glumac Haris Burina jedan je od onih koje veoma dugo poznajemo. Član Bosanskog narodnog pozorišta Zenica i član Upravnog odbora matične kuće, Burina posljednjih godina skreće na sebe pažnju publike monodramom Ćorkan, rađenoj prema motivima Andrićeve priče Ćorkan i Švabica, a za koju potpisuje režiju i dramatizaciju, scenografiju, izbor muzike i kostima. Također, aktuelna je i autorska stand-up komedija Tako je govorio Lepi, sa kojom uspijeva razgaliti i nasmijati domaću publiku, a kako se dobar glas daleko čuje, Haris i njegov Lepi započeli su gostovanja u regiji i inostranstvu. O sebi i svom radu pričao nam je na setu TV serije Dobro došli u Orient express, čije snimanje je, nakon pilot epizoda prikazanih lani, krenulo početkom ove godine. Na periferiji grada, na novoj lokaciji, u novom studiju i s novom scenografijom, filmska ekipa radi od jutra do večeri na čelu s rediteljem Jasminom Durakovićem. Razgovar s Harisom Burinom vodimo u hladnjikavom prostoru zajedničkom za filmsku ekipu, gdje nas je dočekao u zvaničnom kostimu: u plavom odijelu, sa šeširom zelene boje, pritom često tapkajući prstima preko svježe zalijepljenih brkova kako mu ne bi spali, jer umišljeni modni kreator kojeg igra, Imšir Šimšir Pašić, drži do svog nivoa i pazi da ne napravi bilo kakav kiks.
U zadnje vrijeme zapaženi ste po monodrami Ćorkan. Šta vas je ponukalo da izaberete taj tragičan i bolan lik?
– Razlozi su brojni. Kao dijete bio sam zaljubljen u taj opsesivni lik Ive Andrića i ta me ljubav držala tokom školovanja. U toku akademije iščitao sam sve što je Andrić napisao o Ćorkanu, čak sam išao i do čuvenih pećina u Višegradu da vidim gdje je obitavao, gledao sam staru mahalu gdje je radio, gdje je bio hamal. Pustio sam da mi se desi ljudska zrelost i da taj lik donesem na scenu. Zašto Ćorkan? To su bili intimni razlozi i umjetnički, ali ono što je najvažnije jeste da je Ćorkan simbol našeg naroda i sve se može objasniti preko Ćorkanovih riječi: “Nije Ćorkan ni pismen, ni bogat, al’ vidi Ćorkan sve i zna Ćorkan sve’. Ali iznad svega, motiv je bio sljedeći: u toku rata sam svojim roditeljima slao novac, hranu, lijekove i sve ostale vragolije. Moj otac je meni, kao izbjeglici, poslao komplet Dostojevskog koji mi je kupio kad sam završio gimnaziju, a na vrhu tog paketa nalazila se jedna žuta sveska na kojoj je pisalo Ćorkan i Švabica. Ujedno, ova monodrama bila je moja zahvala i omaž ocu.
Jeste li sa 155. izvedbom stavili tačku na Ćorkana?
– Nisam stavio tačku, moram malo da se odmorim. Svaka izvedba Ćorkana otkida dobar dio moje duše, tijela i svih mojih osjećanja i svaku predstavu strahovito platim tim unutrašnjim stanjem. To nije jednostavno igrati, a sebi nisam dozvolio da od takve monodrame pravim tezgu. Svaku predstavu igrao sam kao da je prva po radosti, a posljednja po učinku, ali u tom ritmu igranja toliko sam se istrošio da više nisam mogao ni da govorim, ni da dišem, niti da ga igram. Sebi sam napravio kontru da bih se na duhovni način mogao odmoriti, uradio sam (ne)stand-up komediju Tako je govorio Lepi. Glumac sam koji sebi može dozvoliti da u istoj noći odigra dvije oprečne predstave, a to će se desiti u Holandiji, gdje gostujem u aprilu.
Neki kažu da je Ćorkan uloga vaše karijere. Nije li to preuranjen zaključak?
– I ja smatram da je to preuranjen zaključak. S druge strane, posjedujem dvije knjige utisaka u kojima ljudi otvoreno pišu o onom što su doživjeli kao gledaoci tokom predstave, a jednu od najljepših kritika, koja me opravdava i obavezuje, vama ću citirati: “Ovako nešto mogli su napraviti, napisati i odigrati samo Ivo Andrić i Haris Burina.” S druge strane, kad je u pitanju mišljenje kritike, Ćorkan je vrhunac moje karijere.
Kad biste nekim čudom sreli Andrića, šta biste ga pitali, šta biste mu rekli?
– Rekao bih mu kratko: Hvala vam, ja sam shvatio da ste vi Ćorkan.
Uspjeh postiže i monodrama Tako je govorio Lepi. Čime to osvaja publiku?
– Za mene je najveće zadovoljstvo kad nakon predstave svaki gledalac ima potrebu da mi ispriča neku anegdotu iz svog života. Koncipirao sam predstavu tako da je svako od nas ponaosob imao u datom trenutku svog života nekog Lepog ili neku Lepu koji su mu na neki način odredili život, a ja decidno opisujem svog Lepog iz djetinjstva, iz mladosti.
Lepi simbolizira idola jedne generacije. Ko je bio Lepi vaše mladosti?
– Fuad Kurbegović. On je Zeničanin, komšija. Bio je moler a živio je gospodski. Bio je od pera, od slikarstva. Prvi čovjek kojeg sam vidio u životu u bijelom odijelu bio je Fuad Kurbegović. On je nama, maloj raji, bio idol po svemu: od oblačenja preko djevojaka do života koji je živio. Svog Lepog nosim čitav život u srcu, ali on nije jedini čovjek kome sam se divio i uzimao neko njegovo znanje.
Je li vaš idol Fuad Kurbegović i danas tako ekstravagantan?
– U penziji je sada. Ne postoji sedmica u kojoj ne napiše jednu priču o meni i mojoj supruzi. Zar to nije fantazija!
Da li su te priče negdje objavljene?
– Samo u našem poštanskom sandučetu. Ušao sam u literaturu. (smijeh) Fuad to nigdje nije objavljivao, ali ja priče skupljam, možda ću ih jednom i objaviti.
Kakav humor preferirate?
– Istinski humor počiva uvijek na inteligenciji i razumijevanju stvari. Humor koji preferiram je britak, brz, tačan i podstiče na razmišljanje.
Član ste Upravnog odbora BNP Zenica, a šta je s ulogama u pozorištu?
– Teško mogu sve da stignem. Postoji mali spisak uloga koje igram, ali u ovom trenutku sam najsretniji zarad jedne televizijske emisije koju radim na RTV Zenica, koja se zove I ti i ja smo Zenica. Intervjuišem poznate ličnosti koje su rođene u Zenici, ili su došli u Zenicu i ostali, ili ljude u čijem je životu Zenica odigrala važnu ulogu u datom trenutku. Imam priliku da sa emisijom, kao voditelj, kreator i producent, priredim zadovoljstvo Zeničanima.
Upravni odbor može biti ponosan jer je BNP Zenica osvojilo najviše nagrada u 2017. godini, čak 18. Moguće je biti produktivan i kad je kriza, je li tako?
– Nikad se ne smijete opravdavati za kvalitet parama. Ako nema para to ne znači da nema kreativnosti. Kad krenete raditi iz kreativnosti i ljubavi, nekako vas i te pare stignu.
Da li bi vam danas bilo draže da ste ostali u Francuskoj?
– U trenutku kad sam sve napravio što jedan stranac može napraviti, u trenutku kad sam i tamo bio poznat, imao duhovno i materijalno zadovoljstvo, shvatio sam da je nostalgija neizlječiva bolest. Pritom, moji roditelji, moja zemlja i moj jezik su najvažniji razlozi mog povratka. I dalje vjerujem da glumac treba da igra na svom maternjem jeziku.
Jeste li nešto naučili od svoje profesije?
– Volio bih da ovo stane u jednu rečenicu: Kroz posao sam shvatio šta znači riječ posvećenost, a posao i životno iskustvo su me pitali kako bih samo u tri riječi objasnio život: prva riječ je voljeti, druga – smijati se i treća – oprostiti.
Oprečna su mišljenja o glumačkim brakovima. Vi i vaša supruga i kolegica Uranela Agić Burina mogli biste demantovati skeptike, zar ne?
– Kad sam bio mladi glumac, vjerovao sam da treba da budem sa ženom iz druge branše, a sad mislim drugačije. Nezamislivo mi je da moja supruga nije glumica, ne mogu prežaliti što Uranelu nisam sreo prije. Potpisujem da brak između ljudi iste profesije može biti idealan utoliko što smo jedno drugom bliži po razumijevanju posla, života, umjetnosti i to je neprocjenjiva prednost.