Napisala: Vedrana Božinović
Snimio: Jasmin Fazlagić
Ako je kontinentalna bosanska klima šok za nekoga ko dolazi iz Hercegovine, onda je Hamburg definitivno grad kojeg svaki Mostarac treba zaobilaziti u širokom luku. Vjetar, kiša, led i snijeg – sve u isto vrijeme, uz pretpraznično ludilo koje vlada na ulicama, glavna su obilježja decembarskog Hamburga. Hladnoća koja probija kroz jaknu, naprosto tjera čovjeka da se zapita kako li je na ovom vjetru provesti 90 minuta u šorcu i majici, što ne bi niko ni u ludilu. Osim ako mu to nije posao. Kapitenu bh. reprezentacije, omiljenom fudbaleru Hamburger Sport –Vereina i čovjeku zbog kojeg se mrznemo na sjeveru Njemačke, Sergeju Barbarezu, to jeste posao. I što je (ženi) najčudnije – on taj posao voli više nego bilo koji drugi na svijetu.
Ekipa Gracije Sergeja, doduše telefonski, pronalazi u hotelu izvan Hamburga. Njegov tim, naime, igra utakmicu i svi igrači su u strogom karantinu. “Sreća, pa je to kod nas samo jedan dan. Ima klubova čiji treneri insistiraju da igrači u hotelu provedu dva dana”, kaže on. Detalji sutrašnjeg susreta su dogovoreni i Sergej odlazi na spavanje. To je jednostavno pravilo koje – disciplinovan i strog u onome čime se bavi – poštuje uvijek i bez izuzetka.
Nemoguće se nervirati na njemačkom
Ponedjeljak je, jutarnji trening HSV-a je završen, no, Sergej ima posla i u Upravi kluba gdje ovih dana intenzivno pregovara oko svog daljnjeg angažmana. Za nekoliko mjeseci ističe mu sadašnji ugovor, a sam Barbarez misli se aktivno baviti fudbalom još nekoliko godina, pa bi mu ovo mogao biti posljednji ugovor u nogometnoj karijeri i zato ne želi prepustiti slučaju i njemačkim poslodavcima ni najmanju sitnicu.
“Jedina stvar koju želim kad prestanem igrati jeste imati dovoljno vremena za sebe i za porodicu. U principu nisam čovjek koji razmišlja na duge staze. Prije sam to radio, ali su se onda desile neke potpuno nepredviđene stvari i shvatio sam da je to besmisleno. Sada pokušavam uživati u ovome što imam danas, i možda sutra, a o prekosutra ne razmišljam. Trenutno uživam u aktivnom igranju fudbala, a za dalje ćemo vidjeti”, kaže Sergej, koji će u “penziju” sa 37 godina. To su već ozbiljne godine za fudbalera i jako ih je malo koji su u tom godinam aktivni. No, Barbarez ne sumnja da će na neki način ostati u fudbalu, jer je to ono što voli. Za sada zna i to da će ostati u Hamburgu, koji mu je postao drugi dom.
Nisam zvijezda
Razgovor koji se vodi na ulici svako malo prekidaju navijači koji žele pozdraviti Sergeja, dobiti autogram, čak i slikati se s njim. No, skroman kakav jeste, Sergej ne prihvata konstataciju da je očito zvijezda u Njemačkoj. “Za mene su zvijezde nešto mnogo veće. Recimo da jesam poznat, ljudi me znaju, ali ne mislim da sam zvijezda.”
Ljubiteljima najvažnije sporedne stvari na svijetu znan je po srčanosti s kojom igra, ali i mirnoći i staloženosti koja ga krasi van terena. Demonstrira to i sada, strpljivo potpisujući autograme svima koji mu prilaze. Znači li to da je nervozan samo na terenu? “Fudbal je emotivan sport, i ja kažem hvala Bogu da sam tako emotivan. Bez emocije ne bih dogurao tu gdje jesam”, ozbiljno kaže. No, nasmijava ga opaska da mu u trenucima nervoze na terenu svaki Bosanac sa usana može pročitati ovdašnje “riječi”. “A, to! Tokom utakmice mislim na našem jeziku. I reagujem na našem jeziku. I nerviram se na našem jeziku. Pogotovo ako je, ono, malo žešće. Ne može se to na njemačkom.”
Nova kuća porodice Barbarez
Do doma porodice Barbarez, u koji su se uselili prije godinu dana, stižemo taksijem. Prva smo novinarska ekipa koju je kapiten bh. reprezentacije ugostio u svom domu i to je, mora se priznati, poseban osjećaj. “Iskreno, kada je Ana pristala na vaš dolazak, nisam mogao vjerovati”, kaže Sergej. Supruga Ana, naime, ne voli se pojavljivati u medijima i do sada je ostala nepokolebljiva u svom stavu. No, priznat će kasnije u razgovoru Ana, nije mogla ostati hladna na činjenicu da je u Hamburg, u posjetu njenom mužu, stigla novinarska ekipa iz Bosne i Hercegovine. Ostat će, međutim, dosljedna u tome da fotografiranja nje i sinova Filipa i Serđa, nema.
Taksi se zaustavlja pred velikom bijelom dvokatnicom, koja se savršeno uklapa u sniježni hamburški dekor. U novi komšiluk preselili su se iz predgrađa Hamburga u kojem su proveli četiri i po godine. Živjeli su de facto u nacionalnom parku, te su nerijetko u bašti znali zateći jelene kako mirno pasu travu. No, zbog Filipove škole morali su promijeniti adresu stanovanja i preseliti se bliže gradu. Novi dom, čini se, isijava harmoniju koja vlada u ovoj porodici. Sergej i Ana su zajednički učestvovali u radovima, no, dok je Ana bila zadužena za majstore, Sergej je bavio detaljima, što je, priznat će, lakši dio posla.
Slike štićenika Doma za djecu s posebnim potrebama
Iz hodnika bijele vile ulazi se u veliki dnevni boravak opremljen namještajem crvene boje i u kojem dominira slika Starog mosta. Odmah pored smještena je prelijepo uređena trpezarija u kojoj su svoje mjesto našle slike koje izrađuju štićenici Doma za djecu sa posebnim potrebama iz Mostara, o kojima, njih 124, skrbi Sergej. Čitava kuća uređena je bez pomoći dizajnera i to je činjenica na koju su ponosni. I dok Ana preferira ženski dio kuće, za Sergeja je podrum njegovo carstvo u kojem je mjesta našla i moćna kolekcija vina, među kojima i ono proizvedeno u godini njegovog rođenja, ali i mikseta, te kolekcija CD-ova.
Sigurno je da ništa manje nije ponosan ni na Porsche Cabrio, parkiran ispred kuće. “Čitav život sam želio imati cabrio i onda sam ga sebi kupio. Stara tipa, doduše, pa nije mnogo skup, jer bi mi bilo žao dati toliko novca za automobil”, kaže Sergej u čijem se voznom parku nalazi i Mini Morris te novi Land Rover. No, trenutno je bez vozačke dozvole, tako da sva tri automobila vozi Ana.
Biti supruga fudbalera
Barbaezov mlađi sin Serđo još uvijek ide u obdanište, i dok je Filip izrazio želju da trenira fudbal, njega više zanima tenis. “Činjenica da je njihov otac fudbaler nije presudna ni za jednog od njih. Filip je tek sada, sa 11, rekao kako bi volio trenirati fudbal, i ja izbjegavam i da gledam previše te njegove prve korake, jer želim da stekne neko vlastito samopouzdanje i instinkt”, odgovara Sergej na pitanje kako djeca reaguju na činjenicu da tatu zna svaki stanovnik Hamburga.
Zato je za odlaske na treninge zadužena Ana, sa kojom je Sergej već 16 godina, od čega 11 u braku. Ljubav je počela u Mostaru: živjeli su u istom kvartu, no Ana nije poznavala Sergeja, nego njegovu sestru. “Znala sam da ima neki Sergej”, smije se. Sergej kaže kako mu je Ana bila prva djevojka, a Ana odaje kako je Sergej bio povučen i miran i kako je ona bila ta koja je napravila prvi korak.
Ana Barbarez ne želi da se ona ili njena djeca slikaju za novine. I to najviše zato jer smatra kako činjenica da je supruga fudbalera nije dovoljna da bi se pojavljivala u medijima. “Nije jednostavno biti žena fudbalera. Ani treba dati veliki kompliment. Ali ona uspijeva sve organizovati. Pregurat ćemo još godinu-dvije i onda ćemo probati za nas živjeti”, kaže Sergej.
U Austriju na skijanje
Ana veli da se organizovala tako da joj je neobično kada je Sergej slobodan i nekoliko dana provede kod kuće. Naročito ove sezone, s obzirom da je Hamburg evropski rekorder po broju odigranih utakmica.
Bez obzira na rekord, ekipa ima deset slobodnih dana, i onda sve ponovo. “Planiramo odmah poslije zadnje utakmice otići u Austriju na skijanje, ali ćemo Novu godinu provesti u Hamburgu. Svi skijamo, ali sam ja zadnje dvije godine odustao zbog problema koje imam sa koljenom, tako da ne želim da se izlažem nepotrebnom riziku”, priča Sergej dodajući kako je ljeti pauza duža i kako je obavezno provode na moru. “Meni treba slana voda i sunce da oživi moje stare kosti i da se psihički spremim za sezonu koja slijedi. O fudbalu se ne priča, samo dosada do iznemoglosti i to je to”.
Sergeja posebno raduje mogućnost da sa njima u novogodišnjoj noći bude i njegova mama. Uvijek zabrinuta da sin nije smršao. “Ja mislim da televizija deblja, jer me gleda na prenosima utakmica, a kad dođem u Mostar, prvo mi kaže da sam smršao. I onda ide stotinu jela i ugađanje”, govori Sergej, koji poželi domaću hranu, naročito pitu i ćevape, no u Hamburgu najviše voli otići na sushi. Za aktivnog igrača, dobiti na kilaži predstavlja veliki problem. Između ostalog i zato što se svaki dobijeni kilogram plaća po 1.000 eura!
“Ribanje” nakon poraza
Kuhanje je jedini kućanski posao koji Sergej ne radi. U svemu ostalom se, kaže, trudi biti od pomoći. Čak i kada su u pitanju zadaće. Istina samo one iz matematike, pošto je uvijek bio jako dobar matematičar. Dok pravi kafu, kaže: “Obavezno napišite kako mi je ovo omiljeno mjesto – za kafe aparatom. Volim da pijem kafu, pa je onda i volim praviti. U Njemačkoj se pije filter kafa, ali mi je ne pijemo, pa sam uvijek ponosan ljudima pokazati kako imamo pravi, naš espresso.” Nakon degustacije, sasvim je jasno da je postao pravi stručnjak.
Sjedimo u prelijepoj trpezariji, koju radni dio odvaja od kuhinje. To je mjesto gdje kao porodica provode najviše vremena. Kuhinja i trpezarija povezane su sa dnevnim boravkom i odvojenim prostorom sa velikim TV ekranom.
Nije mi svejedno
“Ja fudbal na televiziji ne gledam. Čovjek se zasiti”, kaže Sergej. Ana domaće utakmice gleda na stadionu, a gostujuće preko televizije. Zanima nas kako joj je gledati utakmicu koju njen muž gubi i znati da će sav ljut doći kući. “Sergejevi tetak i tetka iz Hannovera često dođu da gledaju utakmicu ovdje kod nas i on se uvijek zeza da će, ako Sergej gubi, tu noć spavati u garaži. Ali, stvarno ne dolazi ljut, mislim ne onako kako ljudi zamišljaju. Normalno da nije raspoložen, ali nije ni ljut”, priča Ana i priznaje da fudbal ne bi gledala da nije supruga fudbalera.
“Da dođem kući nakon poraza i da mi je svejedno, odmah bih završio karijeru”, kaže Sergej, kojem je prvo “ribanje” nakon loše utakmice u svlačionici od trenera. “Ovdje nije poenta u tome da se utakmica izgubila ako se vidi da se dalo sve od sebe. Ali, ako trener misli da se moglo bolje, onda je u svlačionici užas.”. Drugo “ribanje” čeka ga kod kuće. “Moja supruga kaže – e šta si ovo uradio, što nisi ovo”, smije se Sergej, objašnjavajući kako je Ana sada postala toliko upućena da može shvatiti zašto se šta dogodilo. Mada, objašnjava, poslije utakmice bude toliko umoran da ljudi koji ga okružuju to znaju, pa čak i ako se radi o pobjedi, ne razglabaju pretjerano o fudbalu. Posebno zato jer se malo druži sa suigračima iz kluba sa kojima je, kako kaže, toliko na terenu i na putu, da kada bi se i privatno družio sa njima, morao bi prestati igrati fudbal.
Na male – s rajom
“Moji prijatelji su pretežno ljudi sa naših prostora, ali među njima ima i Nijemaca. Jedini trenuci u kojima se govori o fudbalu su nakon naših međusobnih utakmica. To su ljudi koji o fudbalu nemaju pojma, ali imamo termin kada igramo. Oni su tu u dresovima, sa kostobranima, i opet se živi polome. Poslije toga se priča o taktikama, ko je bio bolji, i tako”, objašnjava Sergej i dodaje kako oni jako paze da ga ne povrijede. Ovo je nešto što Barbareza podsjeća na vrijeme kada je trenirao u Veležu, kada mu je draže bilo igrati lopte s rajom – na livadama oko Mostara ili na parkinzima između automobila.
“U nas je fudbal uvijek bio sport broj jedan, zanimanje svih dječaka, pogotovo ovih generacija prije rata. Uvijek sam želio biti fudbaler. Milion puta su me pitali šta bih bio da nisam ovo što jesam i uvijek sam odgovarao ‘fudbaler’”, kaže hercegovački Zidane, koji je u Njemačku došao sa 19 godina, na pauzi koju je imao u Veležu. Tada mu je tetak sredio probni trening za tim koji je tada igrao u Četvrtoj njemačkoj ligi, za koji on nije ni znao i na koji je došao sa sat vremena zakašnjenja i u tenama umjesto kopačkama. Bez obzira na sve, oni su ga uzeli i počinje igrati u Njemačkoj, gdje mu se Ana pridružuje nakon nekoliko mjeseci. Došla je samo u posjetu, sakrivši telefonski račun koji je u Mostaru napravila za vrijeme njegovog boravka u Njemačkoj. Ostali su sve do sada.
Najbolji strijelac
Godine igranja po klubovima isplatile su se nakon što je Sergej proglašen najboljim strijelcem njemačke lige, no do toga nije bilo nimalo lako doći. “Tek sada vidimo da se isplatilo živjeti životom koji smo živjeli prije svega ovoga, kada sam zarađivao toliko malo da nismo imali ništa”, kaže on.
Veliki igrač Sergej Barbarez bio je nevjerovatno ljubazan i strpljiv domaćin sa kojim je bilo uživanje provesti dva dana. Nije pokleknuo čak ni kada mu je bilo postavljeno najgore moguće pitanje.
“Ni jedan igrač moga tima ne smije da bude između golmana i zadnjeg igrača protivničkog tima, ili, ako je golman istrčao, između zadnja dva igrača protivničke ekipe koja se nalaze u polju. A ljudi se nerviraju zato jer se ofsajdom prekida akcija kada je igrač najbliže golu, odnosno situaciji da ugrozi protivnički gol”, objasnio je tako da je bilo sasvim jasno kako pitati šta je ofsajd nije najgora moguća stvar koju jedna žena može pitati jednog muškarca.
Najdraže mjesto u Hamburgu
Za cafe bar Dual, koji drži Barbarezov prijatelj Goran, i u kojem omiljeni bh. fudbaler nerijetko postaje i DJ, Ana u šali kaže da je Sergejeva druga dnevna soba. Goran i Sergej su se upoznali u Hamburgu i sada su dio iste ekipe. “Problem je samo što je Goran jedini ostao neoženjen, tako da mi je glavna zadaća ove godine naći mu neku ženu”, kaže Sergej, kojem je Dual mjesto u koje redovno odlazi nakona svake utakmice. Tu ga ne pitaju ništa – samo mu donesu stolicu.
Radno mjesto fudbalera
Zahvaljujući Sergeju Barbarezu, u prilici smo bili obići i AOL Arenu, stadion HSV-a, čiji je kapacitet 55.500 natkrivenih mjesta. Na sam teren ulazimo kroz pasaž kojim na utakmice ulaze igrači. I mada ekipa poslijepodne putuje za München, gdje igra vrlo važnu utakmicu protiv Bayerna, a ujutro ima trening, Sergej je odvojio vrijeme za Graciju i kratku školu fudbala.
Prije svega – trening. Šta to tačno znači i šta se tamo radi? “U pripremnom periodu, to je šest sedmica ljeti, iz kuće izađem u osam sati, treniramo tri puta i u kući sam ponovo oko šest. Poslije toga ne znam ni gdje je lijevo, ni gdje je desno, ni gdje mi je put za kuću, ni kako se zovem. To ti je trening”, počinje Barbarez predavanje o fudbalu. Zvuči mnogo teže nego što smo mislili.
Po pet sati na terenu
Neto vrijeme treninga je sat i po, no na terenu se provodi i po pet sati. Pa dobro, šta radite sve to vrijeme? “Trčimo, skačemo, sa ovim trenerom radimo i dosta taktičkih stvari. Šta radimo – dodajemo loptu. To izgleda dosta banalno, ali su to osnovne stvari koje se moraju stalno ponavljati jer su jako važne u ovom poslu”, kaže Barbarez.
Zanima nas i da li postoji neki poseban ritual prije izlaska na teren. “Sada više nemam rituala. Prije je bilo – obuci ovu kopačku, stavi ovaj kostobran, imaš svoje mjesto, moraš tu sjediti, moraš tad i tad izaći iz autobusa. Ja sad samo izlazim zadnji na teren. To sam uvijek radio u klubu i pri tome je ostalo. Mi smo jako sujevjerni. Sjećam se prije: da ti neko nešto – narukvicu, lančić, nešto, i onda ti to, kao, donosi sreću. I jednom sam ja sve to imao na sebi i opet smo izgubili! Od tada ne nosim ništa.”
Velika obaveza
Ovog nogometaša navijači ni na treningu ne ostavljaju na miru. Slikaju ga mobitelima, potpisuje im se na papiriće – sve jednako strpljivo kao što pozira za naš magazin. “To što se dešava oko mene je nešto što sam ja do sada gledao samo u filmovima – da ljudi tako nekoga dižu. Ja bih volio da to opravdam. Naročito u Bosni. To je velika obaveza, dati tim ljudima koji me vole razlog ta to tako bude i ostane.”
Pitamo koja je razlika igrati za HSV i za reprezentaciju BiH. “Razlika je velika. U igri, u emocijama. Ne radi se o novcima, sa jedne strane, a sa druge strane se dosta toga vrti oko novca, oko ljubavi, oko pitanja da li je to posao ili zadovoljstvo”, odgovara Sergej, a na komentar kako su se ljudi živi pojeli nakon posljednjeg poraza, kaže: “Ja sam se najviše nasekirao, vjerujte mi.”
Najljepši osjećaj
David Beckham, vjerovatno najpoželjniji fudbaler na svijetu, jednom je rekao da je osjećaj koji ima nakon postignutog gola bolji od orgazma. Da se s fudbalerima zaista dešava nešto čudno nakon postizanja pogotka, može primijetiti svako ko odgleda barem jednu utakmicu – pod uslovom da ne završi rezultatom nula : nula. I našeg kapitena smo pitali zašto se nakon gola sumanuto trči, ljube suigrači i baca po terenu.
“Mi treniramo sedam dana radi devedeset minuta. Sedam dana trčanja, znojenja i svega što uz to ide…! Ako je još situacija u klubu loša, pritisak medija i navijača je ogroman. Čovjek sve radi zbog tih sat i po, i kad ne uspije, onda misli da je sve bilo uzalud. Zato je dati gol nevjerovatan osjećaj! Olakšanje i zbog sebe i zbog onih 50 hiljada ljudi na stadionu i miliona ispred ekrana.”
