Piše: Kristina Ljevak Bajramović za portal Newipe
Povodom kontinuiranog višegodišnjeg seksualnog uznemiravanja žena, uglavnom mladih glumica, koje je praktikovao hrvatski reditelj i regionalna zvijezda Dalibor Matanić a što je objelodanjeno zahvaljujući novinarki Mileni Zajović i Večernjem listu, naša kolumnistica Kristina Ljevak Bajramović piše o društvenim okolnostima koje pomažu ovakvom ponašanju i činjenici da svi feministički napori nisu uzaludni.
Nismo džaba krečili_e
Često s prijateljicama razgovaram o tome koji je smisao prijavljivanja preživjelog zlostavljanja, bilo koje vrste, ako će stvarnost preživjelih biti nalik paklu koje su već prošle. Institucionalno i medijsko teroriziranje preživjelih često je nalik iskustvu koje su imale u partnerskom odnosu sa zlostavljačem ili bile žrtve različitih oblika nasilja čiji su počinitelji osobe iz njihovog najbližeg okruženja. Jer nasilje se, podsjetiću ko zna koji put, najčešće odvija u prostorima sigurnosti žrtava. Iskakanje iz žbunja ekzibicionista, koji će otkopčati mantil i pokazati spolovilo, procentualno je zanemarljivo u odnosu na zlostavljanje čiji su počinitelji osobe kojima bismo po prirodi stvari trebali_e najviše vjerovati. Bilo da je riječ o partnerima, prijateljima, članovima familije ili ljudima iz naše struke sa kojima smo blisko sarađivali_e.
Uskraćivanje profesionalnih angažmana jednom od najuspješnijih i najtrofejnijih regionalnih reditelja, privilegovanom po svakom osnovu, Daliboru Mataniću, nakon što je u javnost dospjela duboko čuvana tajna o seksualnom uznemiravanju koje je vršio kontinuirano prema brojnim ženama, mahom mladim glumicama, otvara prostor za nadu da sve ovo što radimo godinama, ima nekog smisla. Da nismo džaba krečili_e. O zavjetu šutnje koji takvo ponašanje prati, kasnije ću. Za početak, normaliziranje muške dominacije u bilo kojem obliku, organizovanje festivala sa učesnicima koji su isključivo muškarci, osmišljavanje projekata u kojima će glavnu riječ voditi takođe muškarci te dovođenje žena u poziciju statistica sa zadatkom, u svim životnim sferama a ne samo u domenu izvedbenih umjetnosti, vodi nas upravo glibu u kojem je moguće terorizirati desetine žena jer ti to pozicija moći u muško centričnom svijetu i mizoginoj kulturi dozvoljava.
Zlatni dečko regionalne kinematografije
Matanićev primjer i brojni poput njegovog, najbolja su potvrda činjenice da ne postoji tipični profil nasilnika. Paterni nasilja da, ali nasilnici nemaju rogove na glavi koji će ih izdvojiti iz mase i ukazati da možda nešto s njima nije ok.
Nerijetko su to fini dečki, ljubazni prema svima, s osmijehom i uglađenom biografijom. Oni ljudi koji u javnom prevozu ustupaju mjesto starijim i trudnicama, majkama koje sretnu pomažu da bebe u kolicima prenesu preko prepreka kojih je u našem društvu koliko i nasilnika. Na njegovom i sličnim primjerima ne izostaju ni profesionalne reference te javni istupi koji ih pozicioniraju kao feministe. Ovo otvara još jedan sloj bezdana – kada angažujete bilo koga ko će govoriti protiv nasilja nad ženama, raspitajte se malo. Neovisno o tome da li je riječ o muškarcima ili ženama. Uzimanje stvari zdravo za gotovo vodi nas ka naslovnicama u kojima je Matanić predstavljen kao feminista a osoba koja to zaista jeste bude dovedena u nezavidnu poziciju jer ih je uredništvo glasila spojilo u misiji koja nije, ispostaviće se, zajednička.
S Matanićem sam godinama radila neke “leteće” festivalske intervjue, pod letećim mislim na razgovore koji ne traju sat vremena i koji nastaju u živom televizijskom prijenosu. I godinama je bio rijedak iz filmskog svijeta koji bi se pri narednom susretu srdačno pozdravio, ne pretvarajući se kako mu zvjezdana prašina ne dozvoljava da se sjeti osobe koja ga je intervjuirala.
Da me je neko prije objelodanjivanja njegovih sra*a pitao ko je jedan od najprijatnijih reditelja njegove generacije, bez sumnje bih Dalibora navela među prvima.
Čestitim ljudima se desi loš dan, i ma koliko bili odmjereni u svojim postupcima, ponekad u komunikaciji ne budu najugodniji.
On je to bez izuzetka bio. Ljudi bez oraha u džepovima znaju da imaju pravo na loš dan. Ljudi s orasima u džepovima do poda znaju da uvijek moraju biti prijatni.
Nedavno me je Facebook, čuvar naših uspomena, podsjetio na objavu koju sam napisala povodom odbacivanja tužbe u Tužilaštvu Kantona Sarajeva koju su podnijeli roditelja Mahira Rakovca zbog pretpostavki o vršnjačkom nasilju koje je dijete odvelo u suicid. Tim povodom sam kazala kako su samo neuspješne sociopate u zatvoru. I da su uspješne sociopate na slobodi. Da ih srećemo na šalterima, da nam mogu biti šefovi ili partneri, učitelji našoj djeci… Matanićev primjer to jasno pokazuje.
Zanimljivo je kako većina onih s desnog spektra likuju što je proklizao jedan “ljevičar”. Ideologija, bila samo dio ruha ili ne, ne abolira nas od loših misli i loših djela. To je još jedna zabluda vjerovanja u tipični portret zlostavljača. Čula sam neke od najljudskijih priča vezanih za najokorjelije desničare.
Njegov primjer rasvjetljava još jedno duboko nerazumijevanje problema seksualnog predatorstva i nasilja.
Vjerujem da su se brojni ljudi zapitali zbog čega bi neko ko ima predivnu suprugu zaskakao po inboksima druge žene. Seksualni čin i seksualno nasilje ili uznemiravanje nisu motivisani jednako. Ni najmanje. Želja za tjelesnom bliskošću zdravorazumskih bića rezultat je simpatija, i njena realizacija uključuje međusobno dopadanje oboje učesnika u tom “procesu”. Neovisno o tome da li je riječ o bliskosti koja će biti “jednonoćnog” karaktera ili dio duže veze.
Sve što je rezultat međusobnog pristanka i uvažavanja aktera u tom “procesu” je legitimno.
Seksualno predatorstvo posljedica je potrebe za demonstracijom moći i uspostavljanja kontrole nad žrtvom i njenim ponižavanjem. To što je neko mogao da ima sve po zdravorazumskim kriterijima ne znači da će to “sve” i uvažiti kao privilegiju te u njoj uživati.
On mora sve da proba, to đavo mesto traži
Prema dostupnim informacijama, osim Večernjeg lista i drugi mediji u Hrvatskoj, najmanje su mjesec dana imali uvida u njegove višegodišnje “sklonosti”.
Kolegica Milena Zajović objavila je tekst koji je školski primjer etičnosti prilikom izvještavanja o seksualnom uznemiravanju, štiteći dignitet žena koje su imale iskustvo Matanićevog seksualnog uznemiravanja, ne izlažući ih retraumatizaciji. Nekima je “zafalila” informacija više. Valjda fotografija u što većem formatu jedne od žrtava ili objava poruka koja bi, ponavljam, samo izazvale retraumatizaciju. Pohvale zaslužuje i glavni urednik Večernjeg lista, Dražen Klarić, koji nije kalkulisao sa odobravanjem objavljivanja informacija od interesa za javnost.
Naravno da sam zbog imena autorice teksta pomislila na jednu drugu Milenu, Radulović, čijim se imenom može nazvati revolucija koja se dogodila i koja će bez sumnje pomoći nekim djevojčicama koje sada stasavaju, da žive u svijetu u kojem će Matanića i njemu sličnih, biti sve manje. Ili će kontrolisati svoje sociopatske nagone, ne pokušavajući ih opravdati bolestima ovisnosti.
Svako ko je proveo barem dan u medijskom poslu znaće da je saopštenje, plasirano na Matanićevim nalozima na društvenim mrežama samo čekalo da bude objavljeno kada duboko čuvana tajna o njegovim sklonostima dospije u javnost i da je posljedica instrukcija PR stručnjaka.
Priznati odmah sve je nešto što profesionalci u situacijama kriznog komuniciranja savjetuju. Ali je očigledno “pokajnik” i sam malo intervenisao u tekstu te za sve optužio bolest ovisnosti od koje se liječi.
Postojale su u Sarajevu neke kultne kafane kojih više nema i u koje zvanično nikada nije ušao ni jedan trijezan muškarac. Kada bi poneka žena zalutala na ta mjesta, obično bi bila dočekivana kao kraljica. Šta više, utrkivali bi se ko bi joj se s više pažnje obratio, primakao stolicu, zapalio cigaretu… Kafana je institucija. Na Balkanu posebno. U kafani se, ako je kafana prava, žena poštuje. Na takvim mjestima okupljali su se ljudi sa svih tački društvene ljestvice. Od potpune margine do najviših stupnjeva društvene moći. Jer brojnim ljudima na kraju dana dobro dođe poneko piće. I nikome od čestitih ljudi to ne služi za izgovor. Kao što reče jedan moj drug povodom Matanićevog pokajništva – pijan ili drogiran uglavnom glasno pričaš ili se smiješ.
Pronalaziti izgovor za nešto što je kazneno djelo u porocima jednako je kao femicid opravdati PTSP-om, koji je, kao i bolesti ovisnosti, bolest, zbog kojih većina oboljelih ne ponižava ili zlostavlja žene. Time dodatno stigmatiziramo oboljele, one koji sigurno nemaju privilegije liječenja kakvo će Matanić imati, ako se uistinu liječi. Vjerovatno o trošku poreskih obveznika Hrvatske.
Pozivanje na uvažavanje porodice u njegovoj “đavo drema” isprici licemjerje je par ekselans. Naravno da djeca trebaju biti pošteđena trnjenja zubi zbog kiselog grožđa koje su jeli očevi, što bi rekli stari Grci, ali kako mu porodica ne bi na pameti kada je radio sra*a.
Omerta na naš način
Brojni komentari tiču se višegodišnje šutnje i činjenice da su mnogi ljudi znali za Matanićeve sklonosti. Zašto nisu progovorili vrišti iz dosta komentara koji se mogu pročitati na društvenim mrežama.
Često zaboravljamo socijalni kapital zlostavljača. I potpunu deprivilegovanost žrtava i onih koji su imali informacije o viber onaniranju reditelja.
Da budem potpuno jasna, ilustrovaću vlastitim primjerom.
Zahvaljujući onome što pišem i govorim, stekla sam (i hvala im na tome) povjerenje brojnih preživjelih. Mogla bih objaviti registar zlostavljača različitih vrsta u Bosni i Hercegovini.
Nikada ni jednu ženu, koja mi se tim povodom samoinicijativno obratila, nisam pitala da li bi o tome javno govorila. Naprotiv, svakoj ženi kada mi se ukaže prilika kažem kako treba dobro razmisliti da li će sa iskustvom vlastite traume izaći u javnost.
Nedavno je jedna prijateljica završila na neuropsihijatrijskoj hospitalizaciji nakon što je objelodanila segmente iz zlostavljanja koja je preživjela.
Vjerujem s razlogom da sam dosta hrabra osoba. Bez problema bih objavila bilo šta što se tiče zloupotreba položaja nekoga na državnom vrhu ili zlostavljača koji su istaknuti u svojim profesijama. Ali znam jednog koji je istodobno i tipičan primjerak podguzne muhe. Onoga koji se uvijek negdje nađe a da ne znamo razlog tome. Dovoljno je netalentovan da nikoga ne može ugroziti, a tamo gdje živi pripada manjinskom narodu pa pomoći mu može pomagaocu valjati. Zlostavljao je djevojke sa kojima je bio u vezi. Jedna je o tome progovorila u većem društvu. Informacija je stigla do drugih preživjelih. Počele su joj se javljati sa vlastitim iskustvima. A onda su stigle i njegove prijetnje.
Ista osoba mi je svojevremeno poslala poruku, njen sadržaj nije bio seksualne nego mrzilačke prirode. Tada nisam znala za njegove zlostavljačke prakse i pomislila sam kako je gnjev “samo” posljedica manjka talenta koji je lakše preživjeti ako mržnjom zaspeš osobu koja je mjerodavna da o tom talentu prosuđuje.
Iskreno bi me bilo strah o tome pisati, čak i kada bi preživjele bile spremne govoriti. Ne zbog sebe, pri susretu jedan na jedan sa takvima stvari bih rješavala jednakom metodom kao što sam u osnovnoj školi, kada bi nasilnici završavali na bolničkom tretmanu. Bilo bi me strah zbog malodobnih članica moje porodice, zbog činjenice da se za najgore oblike nasilja nad ženama dobijaju najblaže kazne, ako uopšte i one. Zbog stava, glede Matanića da je to “naš Dado”. Zbog “rubnog humora” kojim se uz drogu i alkohol pokušava opravdati. Zbog interalizovane mizoginije zahvaljujući kojoj su se radala srculenca i riječi podrške nakon njegovog “pokajanja”.
(Newipe)
