Razgovarala: Vedrana Božinović
Snimio: Jasmin Fazlagić
Najbolje se, kaže, osjeća u svom podrumu, ne misleći pritom doslovno na podrum, nego podzemlje u kojem je smješten umjetnički projekat Subdokumenta, pokrenut krajem prošle godine na inicijativu konceptualnog umjetnika Jusufa Hadžifejzovića, kada su u napuštenim prodavnicama Privrednog grada Skenderija otvorene svojevrsne mini galerije. Tako je Gordana Anđelić Galić jedna od underground umjetnika koji su, kako u šali kaže, radove izlagali u napuštenim buticima. Iako je završila slikarstvo, te su njene prve izložbe bile upravo slike i crteži, počela se baviti savremenom umjetnošću. I to, kako kaže, iz potrebe da progovori o tome kroz šta prolaze ljudi koji žive pod opsadom: tako je 1993. godine nastao rad Cijeli grad – groblje, kada je u parku pored minhenškog parlamenta pravila groblje s imenima ljudi koji su tih dana ginuli u Sarajevu. Rođena Mostarka, supruga arhitekte Slobodana Anđelića i majka dva tridesetogodišnjaka, ljubiteljica savremene muzike i redovan posjetilac koncerata na kojima neko možda i ne bi očekivao gospođe njenih godina, počela je savremenom umjetnošću da se bavi iz, kako kaže, duboke ljudske potrebe.
Po čemu pamtite djetinjstvo u Mostaru?
– Mnogo volim Mostar. Prilično sam ga kasno zavoljela, ali sada bih se teško mogla odlučiti između Sarajeva u kojem sam provela cijeli život i Mostara. Iz djetinjstva se, valjda kao i svi Mostarci i Mostarke, sjećam branja trešanja, vrućine i mirisa lipa. Taj miris, pošto sam rođena u ulici koja je i aleja lipa, ostao mi je za cijeli život.
Zašto kažete da ste ga kasno zavoljeli?
–Prije rata je postojao taj rivalitet između Mostara i Sarajeva, a pošto sam živjela u Sarajevu i nisam imala familiju u Mostaru, ništa što bi me vuklo, Mostar je za mene bio samo tranzitni grad, kroz koji smo prolazili na putu do mora. Međutim, odmah nakon rata sam tamo izlagala, provela duže vrijeme i upoznala Mostarce. A pošto se gradovi valjda uvijek i jedino zavole preko ljudi, tako sam zavoljela Mostar.
Da li je teško biti umjetnik u BiH?
– Jeste. Valjda je oduvijek bilo teško, ali danas, kada nema nikakvog razumijevanja i kada osjećamo da nismo nikome potrebni, još je teže. Radimo bez potpore; odgovorni ljudi, direktno odgovorni, ne dolaze čak ni na otvaranja izložbi. A mogli bi barem to – da vide čime se mi to bavimo.
Mislite li da umjetnost još može mijenjati svijet?
– Nisam nikada mislila da se umjetnošću mogu vršiti velike planetarne promjene, niti mislim da je to suština. Suština je mijenjati čovjeka. Dovoljno je već i to da se neko počne mijenjati nakon što vidi neki rad. Naravno, ako se mijenjaju pojednici, mijenja se i svijet, ali ne u smislu revolucionarnih promjena ili promjena preko noći. Umjetnost je tihi i spori rad.
Šta je sa ženama? Koliko je njima teže nego muškim kolegama? Postoje li još te predrasude?
– Nekada ih uopće nije ni bilo, pa su postale izuzeci, čak i izlagale pod muškim pseudonimima. Danas se situacija, naravno, mijenja. Umorni smo od riječi globalizacija, ali mislim da je upravo ona doprinijela da umjetnica ima. Možda najviše u istočnoj Evropi ili na Balkanu, ali i u cijelom svijetu, došlo je do promjena koje su razbile konzervativnu porodicu, žena je izašla van, što se odrazilo i na umjetnost. Ako govorimo o globalnim promjenama, činjenica da su žene ušle u umjetnost neminovno se mora odraziti ne samo na umjetnost nego i na život uopće.
Je li to nepostojanje žena u umjetnosti razlog zbog kojeg ste prvo završili Filozofski fakultet, pa tek onda Akademiju?
– Žarko sam željela studirati Likovnu akademiju, ali je u to vrijeme nije bilo u Sarajevu. Kako su ljudi tada bili skromniji, roditelji su na to da idem studirati u Beograd ili Zagreb, a živim u glavnom gradu, gledali kao na hohštapleraj. Druga mogućnost bila je istorija na Filozofskom fakultetu. I, nakon što sam završila fakultet, udala se, rodila djecu, koja su i sama krenula u škole, upisala sam Likovnu akademiju i završila je.
Koliko je hrabro odlučiti se na studij s dvoje djece?
– Nije to nikakva hrabrost, volim da idem u školu, a i prirodno mi je da čovjek cijeli život uči. I sada bih mogla da upišem nešto. Nije teško: za one koji u svakom slučaju čitaju, jedina razlika je u tome što nakon čitanja odu na ispit.
SA SINOVIMA NA TECHNO-PARTYJU “Kad bolje razmislim, ne mogu reći čak ni to da smo djecu odgajali, nego smo se družili, i dan-danas je tako. Zajedno idemo na techno-partyje i valjda smo jedini roditelji koji s djecom budu na istom mjestu”
Kako i gdje nastaju Vaši radovi?
– Moji su radovi prilično konceptualni, tako da osnova rada, koncept, može da nastane svuda, i obično nastaje na nekim lijepim i neobaveznim mjestima. Što se same realizacije tiče, to već postaje stvar dovitljivosti, razumijevanja drugih. Imala sam sreću da se u Sarajevu pojavila Dunja Blažević s Centrom za savremenu umjetnost, čime se pokrenula savremena umjetnost, kojom se na ozbiljan način, osim Jusufa Hadžifejzovića, prije rata nije bavio niko. Tek nakon prve izložbe u Ćulhanu 1997. godine, koju je organizovao Centar, promijenila se atmosfera u gradu. Mislim da je upravo to doprinijelo da se mladi zainteresuju za savremenu umjetnost.
Gotovo svi savremeni umjetnici iz BiH bave se, u nekom obliku, pitanjem identiteta. Je li to naš trend?
– Mislim da to nije trend, nego nužnost. Budući da se savremena umjetnost bavi svakodnevnicom, baviti se bilo čime drugim bio bi luksuz. Evidentno, na svim prostorima Balkana postoji problem identiteta i potrage za identitetom, što je i razumljivo. Pa mi ne znamo ni kako nam izgleda država! Recimo, kad god gledam meteorološku prognozu, u zavisnosti od toga na kojem je kanalu, ona uvijek izgleda drugačije.
Da li živimo u lijepom svijetu?
– Rekla bih da živimo u svijetu koji je imao šansu i mogućnost. Sa svim tim tehnologijama i naučnim dostignućima moglo se lijepo i humano živjeti. Ali mi smo takvi da na kraju sve upotrijebimo protiv sebe. Uvijek pređemo mjeru. Brzina e-maila nije nam bila dovoljna, pa smo prešli na Facebook, koji je mogao biti koristan, ali je postao naklapanje i gubljenje vremena. Budući da smo takvi, ne mogu reći da živimo u lijepom svijetu. I pomalo se bojim budućnosti.
Niste ljubitelj elektronike?
– Zapravo, volim elektroniku. I odmah sam sve naučila. To je neminovnost: kada smo jednom prihvatili i ušli u to, sada nemamo kud.
Poznajete li ikoga ko piše pisma rukom?
– Piše moj muž! On je jedina osoba koju poznajem koja piše pismo rukom, onda ga ja skeniram, pošto on ne koristi internet i nikakve tehnologije, pa ga pošaljem. On ne može da razumije da se mogu pisati pisma na kompjuterskoj tastaturi i još se bori protiv toga, ali sam primijetila da se ljudi mnogo više obraduju njegovim nego mojim pismima napisanim na tastaturi.
Kako gledate na nametanje ideala ženske ljepote?
– Na neki način, to je i očekivano. Već u stripovima koje sam čitala kao djevojka počeli su se pojavljivati ženski likovi nerealnih proporcija, tako da je već tada počelo odgajanje žena, koje se nastavilo preko Barbike, koja je postala ideal ljepote. Danas se to njeguje do te mjere da svako ko ima boru mora da se neugodno osjeća. I kao s modernom tehnologijom, u nekoj razumnoj mjeri mogu to da shvatim. Žena je uvijek željela da bude lijepa i izgleda mlađe, što podržavam ukoliko se može postići normalnim sredstvima.
Da li je i plastična hirurgija postala umjetnost?
– Nažalost, jeste. S malo ironije, ona jeste moderno kiparstvo, ali je zanimljiv i odnos prema tome. Danas djevojke sa sedamnaest ili osamnaest godina od mame i tate za rođendan dobijaju nove grudi, a mi nismo dobijali ni maskaru. Estetsku hirurgiju smatram nečim što je usmjereno protiv žene. Koliko će ženama trebati operacija da to shvate, ne znam.
Jeste li Vi potencijalni konzument?
– Dapače, osoba sam koju reklame automatski odbijaju. Mene nisu uspjeli pridobiti, čak ni kada je ideal ljepote u pitanju. Ne bih mogla da se zamislim, i ne razumijem ženu koja čezne za tim da ima blazirani izraz lica i da mimikom ne može iskazati osjećanja. Svako na kraju ostari, ostare i silikoni, pa se moraju mijenjati.
Niste još postali baka, utičete li na sinove u tom smislu?
– Ne još. Moja su djeca vrlo slobodna, odgajana su bez ikakvih opterećenja i velikih obaveza, izuzev kućnih, koje smo morali svi da dijelimo. Nikada nisam nametala tu vrstu presije. Ako bude – bude, ako ne – opet će biti dobro. Nije to nešto što se baš mora.
ESTETSKA HIRURGIJA “Danas djevojke sa sedamnaest ili osamnaest godina od mame i tate za rođendan dobijaju nove grudi, a mi nismo dobijali ni maskaru. Estetsku hirurgiju smatram nečim što je usmjereno protiv žene. Koliko će ženama trebati operacija da to shvate, ne znam”
Kako izgleda život s tri muškarca? Kako se odgajaju?
– Odgajaju se na razne načine. To vidim prema prijateljima i poznanicima koji imaju različita iskustva. Moje iskustvo je da sam vrlo lagano odgojila svoje muškarce i valjda sam najrazmaženija žena koja živi s tri muškarca. Budući da smo suprug i ja od prvog trenutka zajedničkog života dijelili sve poslove, tako smo odgajali i sinove: oni sami kuhaju, peglaju, peru, pa ne mogu da kažem da sam se namučila oko njih. Valjda zato jer smo ih ispravno odgajali prvih sedam godina. Nakon sedme godine je kasno.
Jesu li sinovi mamina djeca?
– Ne znam da li su samo mamina, možda su malo vezanija u svakodnevnom komuniciranju, ali smo nas četvero, ta naša mala četa, uvijek bili jako otvoreni jedni prema drugima. Kad bolje razmislim, ne mogu reći čak ni to da smo djecu odgajali, nego smo se družili i dan-danas je tako. Zajedno idemo na techno-partyje i valjda smo jedini roditelji koji s djecom budu na istom mjestu. Cijeli život mi je prošao u druženju, ne u odgajanju. Uvijek gledam kao na grešku roditelja kad kažu da im je bilo teško s djetetom. To je sigurno greška u koracima kad su mali i kada se formiraju.
Gdje se odmarate?
– U Zaostrogu, u roditeljskoj kući. Otkako znam za sebe, stalno idem tamo i ne osjećam potrebu da negdje drugo idem. Naravno da putujem i obilazim, ali jedini pravi odmor je taj.
Šta Vam je važno tokom odmora?
– More, bašta, cvijeće, rad. Nisam od onih koji mogu ljetovati, čak ni kada se radi o samo sedam dana, tako da prostrem peškir i ležim. Moram nešto da radim. Manje umjetnost, ali ne mogu odvojiti ni to. Iz toga može proizaći neki rad.
Imate li problem s nedostatkom vremena?
– U dnevnom smislu ne, mislim da se za dvadeset i četiri sata može svašta napraviti. Imam u smislu trajanja života. Na tom makro planu imam problem nedostatka vremena, zato jer mislim da je ljudski vijek isuviše kratak za sve ono što bih željela napraviti. U tom smislu to je jedini strah.
Imate strah od smrti?
– Nemam od smrti, nego od kratkoće života. Strah od slabosti, od toga da ću doći u godine kada neću moći da pravim rad od pet metara jer neću biti u stanju popeti se na merdevine. Grozim se pomisli da u nekim godinama fizički neću moći uraditi nešto.
Nespavanje je moj jedini pravi ritual
Pratite li popularnu kulturu?
– Usput, kao i sve ostalo, i ne samo da pratim nego i konzumiram. Od onih sam koji vole savremenu muziku, kao što volim i savremenu umjetnost. Mislim da je sve to povezano i bilo bi suludo da se bavim savremenom umjetnošću i slušam Balaševića.
Koju muziku slušate?
– Od naših grupa jako volim Dubiozu kolektiv, a inače slušam Massive Attack, The Cure, Nicka Cavea, ACDC…
Idete li na koncerte?
– Idem kad god mogu, što isključivo zavisi od finansijskih sredstava. Ne mogu onoliko koliko bih htjela, jer mi ne dozvoljava društvo, mada mi je žao, jer sam propustila neke stvari, tipa Massive Attack ili Boba Dylana.
Koji Vam je sljedeći plan kada su koncerti u pitanju?
– Da odem na Exit, što bih strašno željela. Uvijek se desi da ne mogu iz nekih razloga. Ili izlažem, ili idu djeca, pa ne možemo svi.
Imate li dnevne rituale?
– Mimo umjetnosti, nemam. Cijeli život vezana sam za umjetnost. Čak su mi i djeca, pa i muž, koji je arhitekta, vezani za umjetnost. Možda jedino imam vrijeme koje je određeno za čitanje, ili realizaciju radova. Sigurno je da mi je jedini pravi ritual nespavanje.
