Razgovarala Mersiha Drinjaković
Snimio Nikola Blagojević
Prvakinja drame Sarajevskog ratnog teatra (SARTR) u jesen 2023. je ušla radno, postavljajući na scenu MESS-a svoj rediteljsko-glumački poduhvat: predstavu Gidionov čvor, rađenu prema tekstu američke dramatičarke Johnne Adams. Predstava se bavi gorućim pitanjima i problemima koji se tiču školskog sistema, slobode izražavanja, vršnjačkog nasilja, kreativne slobode, utjecaja nastavnika, uloge roditelja, odgovornosti i jednih i drugih. Premijerno izveden u maju ove godine u koprodukciji Scene MESS, Pozorišta mladih Sarajevo i Udruženja “Intermezzo”, Gidionov čvor odigran je i na pozorišnim daskama tokom MESS-a, a Zlatni lovorov vijenac u programu Mali MESS je sasvim dovoljna potvrda reakcije koju je izazvao. “Publika je našoj predstavi dala ocjenu 10,0. Ocijenili su nas oni čije nam je mišljenje bilo i najvažnije”, kaže nam rediteljica Gidionovog čvora, glumica Selma Alispahić. Dodaje koliko je zahvalna svim saradnicima, glumici Džani Džanić, dramaturgu Adnanu Lugoniću, kostimografkinji i scenografkinji Edni Slipčević. “I, naravno, velikom Zoranu Predinu, koji nam je ustupio muziku za predstavu želeći upravo da podrži ovu važnu temu.” A važnom temom Selma se bavila i u novoj seriji Znam kako dišeš, nastaloj po ideji rediteljice Jasmile Žbanić, u kojoj utjelovljuje majku tinejdžera koji izvrši samoubistvo, čime i počinje zaplet priče u kojoj je odnos roditelja i djece, svih kompleksnosti današnjeg odrastanja, stavljen pod lupu.
Kakvo iskustvo nosite sa rada na predstavi Gidionov čvor?
– Uradili smo je vrlo mirno, bez obzira što je tema teška i uznemirujuća. Upravo svijest o neophodnosti otvaranja pitanja u ovoj predstavi i traženja mogućih odgovora vodila nas je kroz cijeli proces. Gidionov čvor se dotiče tema vršnjačkog nasilja, slobode izražavanja, školskog sistema, porodice, odgovornosti profesora, ali i roditelja u formiranju mladog čovjeka, predrasuda i etiketiranja, kreativnih sloboda, i otvara još mnogo potpitanja. Ja sam se sa nekim od tih pitanja susrela u odrastanju moje djece i djece mojih prijatelja, i bilo mi je iznimno važno da uradim ovu predstavu. Počeli smo sa probama 5. aprila, skoro mjesec dana prije stravičnog masakra u školi u Beogradu, i, nažalost, nakon toga je potreba za ovom temom bila još urgentnija.
Šta nam donosi Gidionov čvor?
– U predstavi Gidionov čvor na sceni se nalaze majka i profesorica koje pokušavaju da odgonetnu razloge za stravični čin jednog mladog čovjeka koji će im svima promijeniti život. Svi se podjednako pitaju gdje su pogriješili i svi su podjednako krivi. Vrlo sam sretna bila što su moju ideju podržali i uključili se u koprodukciju Internacionalni teatarski festival MESS i Pozorište mladih Sarajevo, uz Udruženje za promociju kulture “Intermezzo”, koje je i nosilac projekta. Svi smo radili maksimalno odgovorno i savjesno tretirajući temu sa puno dostojanstva i svijesti da radimo nešto što nam je svima iznimno važno.
Jedno od pitanja predstave je “Šta znamo i šta mislimo da znamo o našoj djeci?” Stvarno, šta znamo?
– Lično iskustvo me je naučilo sigurno jednoj stvari, a to je da moramo naći način da razgovaramo sa svojom djecom. Vrlo često su sve ove teme koje predstava otvara obavijene velom šutnje. I to je najstrašnije. Da bismo znali nešto ili sve o našoj djeci, prije svega u porodici moramo stvoriti okruženje sigurnosti i povjerenja, da dijete u svakom trenutku zna da je porodica to ostrvo sigurnosti i oaza razumijevanja. Današnji roditelji su previše pritisnuti trkom za novcem, statusom, pozicijom i šta sve ne, vrlo često nemaju vremena ili ne žele da imaju vremena da se posvete djeci. To se pogotovo odnosi na populaciju tinejdžerskog uzrasta: oni kao da su prepušteni sami sebi. Pa i u kulturi, pogledajte samo koliko i da li uopće ima sadržaja za tu starosnu skupinu. Vrlo malo. Skoro nikako. Kao da nas se ne tiču i kao da mislimo da nam nemaju šta reći. I zato šute. I kad im se dešavaju strašne stvari, oni šute. A mi smo odgovorni za to da oni progovore, to je naše polje djelovanja i naša odgovornost. Da ih slušamo, i još važnije, da čujemo šta imaju za reći.
Majka ste jednog 18-godišnjaka, kakvu pouku za njega, ali i za sve nas predstava nosi?
– Sudeći po reakcijama publike, i tu mislim na publiku u kojoj su i mladi ljudi, ali i profesori i roditelji, ova predstava je bila prijeko potrebna. Rekli su mi mnogi da su otišli kući i čvrsto zagrlili svoje dijete, da su se zapitali koliko vremena posvećuju svojoj djeci. Prosvjetni radnici su istakli to da predstava govori i o njihovoj strani priče sa dobrom namjerom i da su pitanja i njihove odgovornosti otvorena na pravi način. Predstava ne daje nikakve recepte i odgovore, ali svakako podstiče na preispitivanje odgovornosti. Niko nije otišao ravnodušan, to mi je važno. Bilo je i mnogo suza. Ali najvažnije od svega mi je to što su mladi ljudi rekli da su zahvalni što smo im se obratili, osjećaju predstavu kao platformu da se otvore pitanja koja se njih tiču, a za koje društvo nema vremena.
Koliko su danas izazovi građenja odnosa s djecom višestruko komplikovaniji nego prije?
– Neću reći ništa novo ako kažem da nam je tzv. tranzicija polako počela ubijati porodicu i porodične vrijednosti. Tu prije svega mislim na besmislenu trku za novcem i statusom, roditelji su sluđeni, prosvjetni radnici poniženi, država je cirkus, politička situacija deprimirajuća… I kao da smo kao društvo zaboravili na one koji su jedini vrijedni ulaganja, a to su naša djeca. U takvom haosu djeca se okreću društvenim mrežama koje su leglo pogrešnih vrijednosti, naravno uz sve dobre stvari koje nude. Djeca nam se druže sa telefonima, empatija izumire, svi ideali su srušeni, moral je upitan, mediji uglavnom nude sumnjive vrijednosti. Ubistva, zločin i nesreće su udarne vijesti, kultura je zadnja vijest svugdje, oko nas su samo napumpane usne, silikonske vrijednosti, zlatni lanci i ferrari kao vrh uspjeha u životu.
Gledam neke divne mlade doktorice nauka u ovoj zemlji, ne vidim ih baš na naslovnicama ničega. Pa moramo se zapitati i kakve vrijednosti serviramo mladoj osobi, a onda se svi čudimo kada vidimo da je ta mlada osoba uradila nešto strašno. Stalno se kao pitamo šta se desilo, a nikad se ne upitamo šta smo to mi učinili da se ne desi?!
Serija Znam kako dišeš, u kojoj igrate, bavi se problemom vršnjačkog nasilja, i ova goruća tema vapi za javnim dijalogom, za otvaranjem svih mogućih frontova za rješavanje problema.
“Roditelji su sluđeni, prosvjetni radnici poniženi, država je cirkus, politička situacija deprimirajuća. I kao da smo kao društvo zaboravili na one koji su jedini vrijedni ulaganja, a to su naša djeca”
Možda je i ovo progovaranje kroz televizijsku seriju način da produbimo temu?
– Ma mi o toj temi moramo da govorimo svakodnevno. Ne možemo čekati da se dijete ubije ili da ga ubiju pa da krenemo govoriti o ovome. To koliko smo inertni i nezainteresirani je zastrašujuće. Svaki medij se mora koristiti da se nesreća spriječi, da se nikada ne dogodi. Ja sam davno sebi rekla da ću kao umjetnik učiniti sve što mogu, ili koliko najviše mogu, da govorim o ovoj temi. Jer su posljedice šutnje nenadoknadive i dalekosežne. Za mene je Gidionov čvor odmah pokazao koliko ima smisla kada smo na pretpremijeri imali četrdeset učenika u publici koji su nakon predstave ostali da razgovaraju. Djeca su počela govoriti o svojim iskustvima bez imalo ustezanja i straha. I najljepše mi je bilo što su rekli da se nakon predstave osjećaju sigurno jer im se sa scene obratio neko ko želi da ih sasluša. Predstava je time dobila potpuni smisao. Ako smo učinili da jedno dijete progovori glasno o svojim problemima i da više ne šuti, već smo učinili mnogo.
Kako napraviti mrežu partnera, svih nas koji ćemo na različite načine djelovati da iskorijenimo nasilje?
– Nažalost, mreža ne postoji jer u toj mreži postoje pojedinci koji ne žele da preuzmu odgovornost. Ima ih mnogo koji ne žele da se miješaju u svoj posao; kad bi to mogao neko drugi, bilo bi im najbolje. Roditelji su u toj borbi za svoje dijete vrlo često usamljeni. Djeca ne vjeruju nikome jer vide da odrasli samo prebacuju odgovornost jedni na druge. Svi reaguju iz sujete, a ne iz razumijevanja. Ako nekome nešto kažete, dobijete agresivnu odbranu, jer su svi najpametniji i svi su eksperti. Toliko eksperata, a u društvu sve gore. Sve promjene moraju početi promjenama u individui, moramo početi razgovarati, voditi dijalog, slušati se. Ne pričati sami sebi i sami za sebe.
I, naravno shvatiti da je umjetnost moćno sredstvo kojim se može doći do svijesti i emocija svakog čovjeka i koristiti umjetnost u tu svrhu. Da skrenemo pažnju i da spašavamo našu djecu kako god znamo i umijemo.
