Razgovarala Vedrana Božinović
Snimio Jasmin Fazlagić
Kada je početkom osamdesetih donesen konsenzus da se jedan srednjoškolski bend nazove Letu štuke, Dino Šaran uopće nije bio tu. Naime, željan sviranja na električnim instrumentima umjesto na akustičnim gitarama, napustio je svoju raju iz benda u korist pojačala. Ljuti na njega, najprije su prestali razgovarati sa njim, a onda dali ime grupi u koju se Dino pokajnički vratio. Ime koje je replika na grupu U2, kao na tip aviona, opstalo je do danas. Jednako kako je opstala i činjenica da je Dino Šaran, stariji brat Adnana Šarana, vođe grupe Skroz, zadužen za sve kompozicije koje se pojave na albumu.
Zagreb i Pariz
Od originalne postave benda, do one koja je 2005. izdala izuzetno uspješan prvi album, ostali su samo Dino Šaran i Đani Pervan, koji je Dinin prijatelj iz djetinjstva. Bistričke komšije, koji su se tokom rata razišli na sve strane, završili su jedan u zagrebačkim kafanama, što je i Šaranov jedini period dužeg boravka van grada, a drugi u Parizu, u kojem je postao pravi majstor produkcije, što se najbolje vidi i na albumu Letu štuke.
Okosnica benda
Đani i Dino su okosnica benda, koji je prvi album snimio u jednoj postavci, no zbog zauzetosti muzičara koji su ga radili, poslije su ga, pored ove dvojice, činili gitarista Dino Vatrenjak, basista Dejan Ostojić i klavijaturista Boban Ćosić. Tri Davorina, drugo mjesto na listi najboljih albuma hrvatskog Jutarnjeg lista za 2005. godinu, izuzetne recenzije i u Srbiji i u Hrvatskoj, ali i velika popularnost benda rezultat su izuzetnog prvog albuma, kojem su zamjerane žanrovske neujednačenosti, no ispostavit će se kako će upravo to biti ono što će mu otvoriti sva vrata.
U svim recenzijama albuma Letu štuke koje su objavljene na internetu piše kako je Dino Šaran “najoriginalniji lik bh. muzičke scene”. Šta te čini tako originalnim?
– Iskreno, ja ne surfam po internetu, i po tome sam pravo originalan, što sam informatički nepismen – ne znam ni upaliti kompjuter. Dakle, ako sam po nečemu originalan, po tome sam, tako da ne znam za tu informaciju. Kod nas uvijek postoji malo pretencioznosti u trendovskim stvarima. Mislim da smo mi sada u trendu. Vrijeme će pokazati šta će ljudi o tome pisati po blogovima za pola godine. Meni je najvažnije da ostanu pjesme.
Prvi album, Letu štuke, objavljen je relativno davno, no opstaje – ljudi pričaju o njemu, slušaju ga i pjesme su vrlo prihvaćene među najrazličitijim ljudima. Da li je to zbog toga što album nema neku žanrovsku odrednicu?
– Dok smo snimali, trudili smo se da album iskomunicira sa publikom. Željeli smo da to ne bude neki eksplicitni underground, ali ni komercijala u nekom estradnom smislu. Pjesme su pisane prilično dugo, nastajale su u periodu od petnaestak godina, ali smo imali koncept kako da dođu do ljudi. U današnje vrijeme, kada imamo gomilu nekih općih ideja, mislim da smo uspjeli u tome da ovaj album bude priča individualca. On ne govori grupno i ne dohvaća se općih mjesta. Cijelu priču kao da priča jedan čovjek, iz svoje vizure, i emotivne i socijalne. Mislim da su se ljudi zato pronašli u tome. Ovo je jednostavan album.
Klimoglav
No, on baš i nije jednostavan. Može se reći da je produkcijski jedan od najboljih koji je izdat kod nas, a u isto vrijeme i tematski govori o stvarima koje su neka socijalna realnost, no na neki vrlo suptilan način. Ljudi koji ga slušaju imaju taj neki klimoglav – slažu se s tobom. Jesi li očekivao tako dobre reakcije?
– To jeste bila furka – da se stvori neka furka. Ono što muči naše društvo, a govorim o društvu i u BiH i u ex-Jugoslaviji, jeste da nema nikakve furke. Turbofolk nije furka. To je inercija, kultura koja je prihvaćena inercijom i iza koje ne stoji ništa. Danas nema onoga što je postojalo prije, tipa novi val ili new primitivs. Mi smo pokušali stvoriti nešto što je furka. Letu štuke su furka. U isto vrijeme, mislim da je glupo bježati od nekih uticaja. Ja od toga nisam bježao i na ovom albumu ima i nečega što je retro i nečega što donosi recentna muzika koja dolazi sa Zapada. Kada su reakcije u pitanju, bilo bi neiskreno kada bih rekao da smo iznenađeni. Mi jesmo očekivali sve to što nam se desilo, ali ne u tolikoj mjeri. Ali, iskreno, od svega ponuđenog što dolazi iz bivše Jugoslavije kada je ta urbana scena u pitanju, ima jako malo onoga što je kvalitetno.
Meni je drago, a i nadam se da je tako, da smo se mi našli u tom kvalitetnom dijelu scene. Ono što mi je bilo najvažnije jeste da nema nikakve pretenzije, da ne pripadamo nikakvom kvaziundergroundu, ili nečemu. Samo da ne bude to “kvazi”, da nas ne prihvate pogrešni ljudi. Bilo mi je drago što su pozitivne reakcije imale širok spektar – od male djece do ljudi koji su generacija naših roditelja. Takvih pojava više nema, a bilo ih je prije rata. Ja sam slušao Johnnyja i Azru, a slušao je i moj stari. Danas je sve podijeljeno, sve se stavlja u ladice. Mora se znati koji je žanr, koja je vrsta, podvrsta… Kada te pitaju šta je to što sviraš, moraš znati reći je li to pop, folk, hard core… Mi smo htjeli da nas sluša što više ljudi.
Pjesma za Bešlića
Praviš pjesme i za druge pjevače. Razmišljaš li o tome šta kome leži i kako izabereš kome dati koju pjesmu?
– Znaš kako je, rad po narudžbi je nešto što su radili stari majstori, majstori klasike koji su po narudžbi pisali za dvorove. I to bi vjerovatno radili da su živjeli u ovom vremenu i na ovom prostoru. Ja sebe smatram nekom vrstom zanatlije. Nema tu nekih velikih odluka, jer meni nisu pljuštale ponude u nekoj nenormalnoj količini. Uglavnom sam izbjegavao narodnjake, napisao sam jedino pjesmu za Halida Bešlića, ali samo zato jer mi je legao i kao pjevač i kao čovjek, kao neka urbana opcija. Nije mi rodonačelnik ničega što mi bode uši i oči. Severini sam uradio samo jednu pjesmu i oko toga se digla pompa. Valjda zato što je žena zvijezda, a i u tom periodu je bila još veća zvijezda i imala stvarno dobar album. Gorana Karana sam radio zato jer mi je diskografska kuća Menart, za koju smo snimili album, nabacila taj posao. Radio sam Luku Nižetića i njegov sljedeći album ćemo raditi Đani Pervan i ja. Sada smo osvojili treću nagradu na Splitskom festivalu sa njegovom novom pjesmom. Radio sam za Vannu; za Crvenu jabuku najviše – tri albuma. Moraš biti jednim dijelom psiholog – moraš znati šta paše nekom pjevaču, koje intonacije, koje su teme koje je obrađivao ranije… i onda u to ubaciti nešto svoje. Volim pisati za druge, jer se uvijek pojavi nešto novo. Nije bitna kategorija hita, jer šta je uopće hit? Meni je od te trenutne slave mnogo bitnije da pjesma opstane.
Koje pjesme čuvaš za sebe?
– Recimo, Mjesto za dvoje je prvobitno bila pjesma namijenjena Crvenoj jabuci. Onda sam preslušao demo i shvatio da im neće pasati taj tekst jer je malo politiziran, a oni to ni u kom slučaju ne bi htjeli. A onda, shvatio sam i da je pjesma jako dobra i da bismo je mi mogli dobro uraditi. Ima pjesama koje napravim za druge i ostavim sebi, ali i obratno. Tu je Jabuka bila na dobitku sa pjesmom Četkica za zube, koju sam godinama vukao za sobom i koja je trebala biti na mom albumu, pa sam je dao njima.
Pjesma Šutiš je jedina pjesma koja je čisto ljubavna, bez ikakve politike. Mjesto za dvoje je rađeno u stilu nekih starih holivudskih hitova. Bila je zamišljena kao We Can Be Heroes od Bowieja.
Kad si je već spomenuo, Mjesto za dvoje je jedina ljubavna pjesma na albumu.
– Pjesma Šutiš je jedina pjesma koja je čisto ljubavna, bez ikakve politike. Mjesto za dvoje je rađeno u stilu nekih starih holivudskih hitova. Bila je zamišljena kao We Can Be Heroes od Bowieja. U ovom vremenu koje dolazi, i u kojem živimo, to je pjesma koja otvara tu opciju pogleda individualca, bez da govorimo u ime svih nas, nego iz vizure jednog muškarca i žene, koji samo žele da ih ostave na miru. O tome govori ta pjesma.
Je li tačno da ti je prvu gitaru kupila mama?
– Moji roditelji nisu nikada bili preambiciozni ni po kojem pitanju ni mog ni Adnanovog odgoja. Mama je imala ideju da, nakon što je shvatila da imam sluha, sviram gitaru, ali to nije forsirala. Bio sam na kursu gitare u osnovnoj školi, ali mi se nije dalo da sviram Ide, ide patak četiri časa zaredom na jednoj žici, tako da me je prenijelo na nešto drugo. Kako sam se počeo interesovati za muziku, počeo sam i pisati svoje pjesme. Nisam išao onim putem kojim obično idu muzičari – skidanje tuđih pjesama i mučenje sa akordima. Nekako je to išlo tako da sam slušao muziku, sve upijao i onda pravio svoje. Taj je autorski impuls bio aktiviran odmah u startu, nije došao naknadno. A sviranju sam se vratio zbog izbora za Miss škole. Bilo je tih nekih bendova i vidio sam da se tu vrti puno curica. Međutim, nisam ni u to uletio odmah, nego sam, sebi svojstveno, prilično stidljivo ušao u sve to samo autorski. Pisao sam pjesme za nekoliko lokalnih bendova i oni su to svirali, a ja sam bio po strani jer mi je bilo nezgodno da se pojavim na bini. Nisam odmah i na prvu bio neki zabavljač. Bilo mi je frka od scene.
Je li ti i danas frka?
– Mogu ti reći da jeste. Gdje god dođemo, takva me nervoza opali prije nastupa. Nekad sam sasvim cool, ali kad se to desi, onda se desi i neki tehnički problem koji me izbije iz cipela. Nervozan sam tip, mada spolja izgledam miran. Znam biti jako nesiguran.
Ali si u isto vrijeme bio i šef orkestra u JNA za kojeg se priča da se dva dana trebala čistiti srča poslije vašeg nastupa?
– Ja sam bio rijedak član tog orkestra koji nije imao muzičko obrazovanje. Bio sam pjevač i znao sam “naložiti” vojsku, mada sam bio smiješan šef koji ne zna note i radi stihijski. To me je spasilo u JNA od mnogih gluposti.
Kako ti je onda “leglo” sviranje po kafanama u Zagrebu? Je li kafana zanat?
– Svirao sam po malim kafanama. Raja dođe, ja sviram i sviram sve – od Šarla akrobate do Halida i Tome, uglavnom domaće stvari. Glupo je pijanim ljudima svirati Beatlese. Bilo je svakakve raje, od supernormalnih ljudi, do zadnjih seljaka sa utokama. Bilo je i raznih situacija: da se svira i bude pravo dobro, do toga da neko vadi pištolj i uperi ga u tebe, ili da neko nekoga zbode usred kafane. To su bile devedesete godine u Zagrebu, dok je još Tuđman bio na vlasti. I mogu ti reći da je tada bilo više rokenrola, da je bilo više otpora i više pobune urbane scene. Kako on nije na vlasti, drugačije je. Ljudi se ne bune. Sada je konformizam i kod nas i tamo. Ulazimo u Evropu i sad kažemo kako je, šatro, sve normalno i ovako je oduvijek trebalo biti. Nije ovako trebalo biti oduvijek.
Nikad ne propustiš priliku da pričaš i o socijalnoj stvarnosti koja nas okružuje, no na jedan, recimo, suptilan način.
– Pazi, ne mogu reći da nemam svoj mali ego, da sam skroman; ja imam vrlo naglašen ego, ali nisam neki egomanijak pa da, kada dajem intervju, pričam samo o sebi i svom novom projektu. Radije ću reći nešto što me stvarno muči. Moj motiv nije da ljudima otvaram oči, niti me dere neka socijalna nepravda; jednostavno, moram izbaciti ono što me muči. Ne želim biti nikakav revolucionar, niti mislim da moje pjesme mogu nešto drastično promijeniti. Samo želim istovariti iz sebe ono što me muči, ali opet na neki suptilan način. Ja, recimo, volim hip-hop, sviđa mi se ta forma. Edo Maajka mi je strašno dobar prijatelj i sarađivali smo, ali ja ne volim previše psovanja u pjesmama. Opsuješ negdje gdje ti stvarno dođe do grla. Ako se već borimo za neko održanje urbanog, to podrazuimjeva i neko lijepo ponašanje. Jer, ipak, djeca ne trebaju slušati psovke. Psujem i ja, ali mi je glupo da psujem u pjesmama, jer to djeca slušaju. Ovo je svakako sve masno do lakata – meso, kisela, harmonika i cajka. Previše je toga da bi i urbana kultura sebi to dopustila, pa koliki god to bijes bio zbog postojeće situacije.
Odrastao si u Sarajevu, na Bistriku. Čega se sjećaš iz djetinjstva?
– Sjećam se svega. Ja sam pravi sarajevski čovjek. Sve što sam proveo van Sarajeva u životu jeste godinu dana u Africi 1989. i tri-četiri godine u Zagrebu. Faktički sam cijeli život u Sarajevu. Kad negdje odem, uvijek me profura miris behara u proljeće, sjećam se dudova iz ljetnog perioda, mirisa hmelja iz Pivare, pošto sam tu odrastao. Kad negdje osjetim sličan miris, uvijek se naježim. Uglavnom me furaju mirisi, nekako životinjski.
Ko su bili tvoji dječački heroji?
– Pripadam generaciji klinaca gdje je Bruce Lee bio zadavač. On je u to doba, kada nam je postao idol i kada su se zavrtili njegovi filmovi, bio mrtav. Sviđala mi se ideja da čovjek fizički, bez oružja, prebije dvadeset ljudi boreći se za pravdu i zaštitu slabijih. Što je, naravno, ubleha, ali ja to tada nisam znao. Poslije njega je došla muzika, pa je taj Bruce Lee kasnije bio zaboravljen. On mi je danas neki mali podsjetnik na djetinjstvo.
Ti si stariji brat. Jesi li “maltretirao” Adnana kada ste bili mali?
– Nisam. Mi smo uvijek imali super odnos. Adnan je mlađi tri godine i osam mjeseci. A to sa muzikom je počelo tako što sam se jednog ljeta vratio iz Trebinja, odakle potiču naši starci. Tamo imam prijatelja, koji je moje godište, za kojeg nisam znao da ide u muzičku. Kad sam vidio kako svira gitaru, natjerao sam ga da mi pokaže osnovne akorde, da možemo svirati zajedno, i kada sam došao u Sarajevo Adnan me molio da mu pokažem, a ja sam mu rekao da ne znam i da gleda kako ja sviram, pa će nadoći. Onda je on, tako, uz mene, počeo svirati. Kad sam napravio bend, on mi je bio najveći fan, da bi kasnije napravio svoj bend.
Kojem si ti sada veliki fan. Uvijek kažeš kako voliš to što radi Skroz.
– Meni je blisko to što Adnan radi. Kod kuće često sviramo zajedno. Senzibilitetom smo dosta različiti, ali u samim strukturama pjesama, muzički, nema velike razlike. On je uvijek slušao Stonese, a ja Beatlese, i to je osnovna razlika između nas. Tako se muzičari i dijele u toj pop-kulturi – ko voli koga. Tako smo se i nas dvojica podijelili. Ja sam skloniji harmoniji i melodiji, a on je oduvijek bio sklon toj žešćoj energiji. Možda sa tim ima veze i astrologija – on je Lav, a ja sam Jarac, pa sam možda malo hladniji.
Jesi li ti muškarac kojeg bi svaka majka poželjela za zeta?
– Nisam. Vrlo sam komplikovan u tim odnosima. Nisam nikad znao šta zapravo hoću. Uvijek sam se vodio isključivo impulsom i osjećajem. Prilično sam neodlučan za te neke životne korake tipa oženiti se, imati porodicu. Previše kalkuliram, nekako me strah da uđem u neke dublje emotivne odnose. Što ne znači da nisam emotivan. Govorim iskreno. Nisam nikad bio neki veliki ljubavnik, ali, s druge strane, nisam baš za neki čvrsti odnos na duge staze. Puno tražim. Sam seks nije dovoljan. Mora biti nekih drugih stvari. Vrlo mi je bitan smisao za humor. Vrlo sam komplikovan i nisam baš nagodan.
