Napisao: Emir Imamović
“Poenta je u sledećem: što mi je život više propadao, češće sam ga gledao”, napisao je u beogradskom nedjeljniku Vreme Uroš Đurić, srpski imjetnik, u nas poznatiji po ulozi anđela u dobro započetom i loše nastavljenom filmskom serijalu Mi nismo anđeli. U tom, nazovimo ga, generacijskom osvrtu, Đurić govori o onima čije su godine pojeli historijski procesi na Balkanu preliveni krvlju. O onim koji su odrastali u vrijeme kada je skoro svako selo imalo kino i nisu imali razloga razmišljati zašto slabiji vole Brucea Leeja. Jednostavno: osjećali su se jakim i iskreno vjerovali da je svima oko njih dobro.
Mali zmaj
Rođenima u drugoj polovini šezdesetih i ranim sedamdesetim prošlog vijeka, u većim jugoslavenskim gradovima i malim stanovima, odgajanim, dakle, u urbanom i egzistencijalno sigurnom okviru, Mali zmaj je bio tek najpoznatiji borac iz filmova u kojima na svaku riječ ide serija udaraca nogama i rukama, nun-čakama i štapovima raznih dužina. No, nije trebalo puno vremena pa da se sve promijeni. Otkako je, početkom devedesetih, najbolje tonulo a najgore izranjalo, otac modernog karatea i jednog filmskog žanra je doživljen onako kako su ga decenijama ranije doživljavali potlačeni.
Đurićev tekst završava stihovima nepoznatog romskog autora čije očajno pjevanje tjera prvo na smijeh, a poslije na neku neopisivu kombinaciju osjećaja, nešto što nije ni tuga, ni sreća, već… Samosažaljenje, zapravo. Otišo sam juče, u bioskop ja, igrao je Brus Li, moja simpatija. Odmah na početku, počelo tepanje, dotad mirna publika, poče s navijanje. Udri, Brus Li, ripaj, Brus Li, pobi gi svi, ne daj niko da preživi od ovi ološi… Pjesma je koja se u rijetkim trenucima i kasnim satima može čuti u sarajevskom caffeu Nostalgija, kada ostanu oni što su počeli cijeniti tuđu muku kada su shvatili da je oko njih (nas, zapravo) vazda bilo tuge, ali je nismo ni pokušali razumjeti.
Zanimljivo je kako se i danas sa simpatijama govori o musavim Romima koji su nakon projekcija karate uradaka iz Hong Konga pokušavali viđeno na platnu probati u međusobnim tučama. Rijetko se, bez obzira što nas je vrijeme trebalo naučiti da su ljudi kao porodice u ruskim knjigama, jednaki u nesreći i drugačiji u sreći, bavimo razlozima zbog kojih su Romi po Bosni ili Albanci po Makedoniji išli u kino gledati filmove kojih bez Leeja ne bi bilo. Sigurno u mrak sala nisu zalazili zato što su nasilni ili zato što im je nedostajalo ukusa za neorealizam, noir ili neki treći zahtjevni žanr. Ne, oni su, kao dvije najizopćenije zajednice u jugoslavenskoj državi, Brucea Leeja doživljavali kao što ga je, naravno direktnije i emotivnije, doživljavala Azija. Kao dokaz da pravda uvijek pobjeđuje, ali i primjer da slabiji mogu pobijediti jače ako ono što im drugi smatraju manama pretvore u vrline.
Ljudi koji su mijenjali stoljeće
Krajem prošlog vijeka, magazin Time je napravio listu sa stotinu imena ljudi koji su promijenili 20. stoljeće. Na njoj je, naravno, Bruce Lee, odnosno, Lee Juen Kam, kako su ga nazvali roditelji. “Loše stoljeće za Kineze. Nakon dominacije u posljednjih skoro dva milenijuma u nauci i filozofiji, posljednjih 100 godina proveli su podijeljeni ili izopćeni”, napisao je kolumnist Timea Joel Stein, objašnjavajući šta je Leejev dolazak u Ameriku značio za tamošnju kinesku zajednicu, čijim je pripadnicima i dalje namijenjena uloga jeftine radne snage ili poniznih konobara u malim restoranima s egzotičnim jelima. Kako je Stein napisao i pogodio, Lee je pokazao da se može biti i lokalno i globalno važan, bez “presvlačenja”, bez pristajanja na mijenjanje sebe samo zarad dopadanja drugima.
Bruce Lee je zato bio bitan Kinezima, bilo da su u izoliranoj domovini ili u obećanoj zemlji koja ih nije dovoljno zavoljela, ali i Albancima, koji su se trebali osjećati komotno u zemlji koja ih je i geografski i suštinski držala na svojoj ivici i čiji su drugi žitelji smatrali nepotrebnim upoznati kulturu naroda pored kojeg žive, te Romima, za koje nije bilo mjesta ni u širokim definicijama ravnopravnih zajednica, kakva je, recimo, ona o Bosni kao i srpskoj i hrvatskoj i muslimanskoj.
Svijet prije Malog zmaja bio je svijet u kojem slabi ostaju slabi i sve što mogu jeste da trpe, a svijet poslije Leeja je mjesto na kojem se može naučiti da slabost nije urođena mana nego posljedica manjka želje da se bude bolji.
Nerazjašnjene okolnosti smrti
Biografija čovjeka koji je “od malog tijela napravio razorno oružje”, zaduživši zauvijek filmsku industriju, savršena je upravo za priče kakve je on i pričao. Rođen je u San Franciscu sedmog novembra 1940., kao četvrto dijete kineskog opernog pjevača i američke domaćice. Sa samo tri mjeseca života, prvi put se pojavio u filmu Suze San Francisca, da bi po preseljenju obitelji u Hong Kong, sa šest godina zaigrao pored oca u ne baš čuvenom filmu The Bird of Mankind. Do povratka u Ameriku, gdje je otišao na insistiranje majke sluđene sinovljevim uličnim tučama, ali i sa željom da se okuša u Hollywoodu, već je imao dvadesetak filmova i znanje iz čuvenih karate-škola koje je pohađao kako bi tehniku borbe i brutalnu energiju mogao kontrolirati. U SAD-u se oženio, dobio dvoje djece i snimio, pored ostalog U zmajevom gnijezdu. Remek-djelo filmova s borilačkom tematikom u kojem je teško odrediti na čemu se više insistiralo: perfekciji u izvođenju udaraca ili snimanju scena borbi. U svjetskoj slavi Lee je zapravo uživao tek nekoliko godina: umro je u julu 1973., pod nejasnim okolnostima, u Hong Kongu, pripremajući snimanje filma Igra smrti.
Za života, Lee je, iako nevelik, postao, kako je to rekao jedan od njegovih prijatelja, kilogram po kilogram, jedan od najjačih ljudi na svijetu i sigurno najbrži. Mitske su priče o tome kako je mogao izvoditi sklekove oslanjajući se na dva prsta, probiti vreću od 70 kilograma jednim odarcem sa strane ili štapićima hvatati u zrak bačena zrna riže. Ima tu, naravno, pretjerivanja, ali je neosporno da je on kombinacijom tehnika borbe, specifičnom ishranom i stalnim vježbanjem jednako usavršio vlastito tijelo i specifičnu borilačku vještinu u kojoj je bilo čak i elemenata plesa. On je, naime, vjerovao da se čovjek ne treba prilagođavati pravilima, nego pravila čovjeku.
Od života ne možete očekivati više
I danas u Kini ima barem nekoliko miliona ljudi koji vjeruju da je smrt Malog zmaja izrežirana i da on čeka povoljan trenutak za povratak u domovinu. Bruce Lee, međutim, odavno ima nadgrobnu ploču u Americi, ali nema nasljednika. Iako ovo vrijeme vapi za pravim herojima – za Robinom Hoodom, Malim zmajem, partizanskim junakom, za nekim ko će istrijebiti ološ i biti zadovoljan time što je mogao raditi ono što voli. Kao Bruce, koji je uoči smrti kazao: “Uradio sam ono što sam želio. Od života ne možete očekivati više.”
