JASNA ŽALICA: Zezne se svako ko me ne pozove u svoj film

Razgovarala Mersiha Drinjaković
Snimila Majda Balić

Nakon trogodišnje filmske pauze, glumica Jasna Žalica vratila se 2014. u velikom stilu.  I to ulogom u hrvatskom ostvarenju Takva su pravila, reditelja Ognjena Sviličića. Ovaj je film njenom partneru Emiru Hadžihafizbegoviću tada priskrbio glavnu nagradu u programu Orizzonti na Venecijanskom festivalu, a filmu donio odlične kritike.

Priča temeljena na istinitom događaju

Takva su pravila je film o roditeljima skrhanim bolom i tugom nakon ubistva sina. Film je inspirisan istinitim događajem, ubistvom zagrebačkog maturanta Luke Ritza koje podsjeća na ubistvo tinejdžera Denisa Mrnjavca u Sarajevu. Distributeri, kako saznajemo, planiraju film početi prikazivati u BiH krajem ove godine.

Žene, majke, supruge

Profesorica pokreta na Akademiji scenskih umjetnosti je i supruga reditelja Pjera Žalice i glumila je u njegovim filmovima Gori vatra i Kod amidže Idriza. Također, igrala je u filmovima Grbavica, Na putu, Teško je biti fin, Snu zimske noći Gorana Paskaljevića, te u Peščaniku Szabolcsa Tolnaija, u kojem je utjelovila majku Danila Kiša. I uvijek su to bile snažne žene, majke, supruge, s urođenim smislom za pragmatizam.

Plućna embolija

Pragmatičnost joj je pomogla i u privatnom životu kada je prije tri godine primila životni udarac koji nikad nije zaboravila: imala je plućnu emoboliju, koju je jedva preživjela, potom je u nepune dvije godine uslijedila još jedna, a Jasna je sve podredila tome da ponovno počne normalno živjeti. Iako o tome nerado govori, danas je najgore iza nje.

Kako ste se našli u filmu Takva su pravila?
– S rediteljem Ognjenom Sviličićem srela sam se prije dvije godine na SFF-u i rekao mi je da treba početi snimanje filma, da će glumiti Emir Hadžihafizbegović i da još uvijek traži glavnu glumicu. Rekao mi je da skoro sto posto misli kako bih to trebala biti ja i da će mi poslati scenarij, ali da se pretvaramo kako se nismo ništa dogovorili, jer su u to vrijeme radili probna snimanja u Zagrebu za glavni ženski lik. 

MOJ DIVNI SIN “On je jako dobar prijatelj, često me zna i jako pametno posvajetovati, mlad je i moderan i kad dođem u situaciju koju ne razumijem, on je ponekad razumije bolje od mene. Ma divan je! Nije što je moj, bogami! Kad to vidiš – šta ćeš raditi, osim družiti se i uživati, posla više nemaš” 

Kakva je bila Emirova reakcija na vaš izbor?
– Insistirao je da to budem baš ja. Napravili smo poluzvanično probno snimanje u Sarajevu, Emir i ja smo čitali tekst i Ognjen je rekao “to je to”. Sjećam se da je bio jako zadovoljan na čitaćoj probi, jer smo i Emir i ja to čitali kao ljudi koji se dobro poznaju i razumiju, što i jeste tako.To što ste Emir i vi “kliknuli” i nije čudno, jer imate zajedničku filmsku prošlost?
– U Gori vatra jesmo glumili oboje, ali nismo imali zajedničkih scena, ali smo zato u Kod amidže Idriza bili muž i žena. Mislim da nije važno koliko smo puta radili zajedno, Emir i ja smo ista škola, odrasli smo na istim vrijednostima, afirmišemo iste glumačke vrijednosti i dobro se razumijemo kao ljudi, kao prijatelji. Postoji ogromna doza uzajamnog poštovanja. Tad nije teško sarađivati: nema sujete, a šansa da se ne razumijemo je vrlo mala.
Koliko je bilo teško uživjeti se u lik majke koja je izgubila sina?
– Voljela bih reći da mi je bilo teško, ali nije. Kad pročitate u novinama da je neko dijete, vršnjak tvog sina, izgubilo život na tako bizaran način, osjećate se i sami odgovornim i krivim jer živite u ambijentu u kojem je moguće da se to dogodi. Svaka ta vijest je mene ozbiljno uzdrmala, bez ikakve svijesti da ću jednom igrati ulogu roditelja takvog djeteta. Tako da mi, nažalost, nije bilo teško uživjeti se u ulogu. Bilo bi divno da je ta priča naučna fantastika, ali je ona, nažalost, naša svakodnevnica.
Kakvu poruku film nosi? Ima li utjehe, nade?
– Ako može postojati crnja priča od priča o Luki Ritzu i Denisu Mrnjavcu, onda je to storija iz ovog filma. Postoji Fondacija Luka Ritz u Zagrebu koja nagrađuje djecu koja promovišu nenasilje. Koliko znam, vrlo aktivno se obilježava godišnjica Denisove smrti u Katoličkom školskom centru, postoji turnir koji nosi njegovo ime. Dječak iz našeg filma je neko po kome se ništa neće zvati i njegovi roditelji su “srednjaci”, oni koji će prvi platiti račun, neće se pobuniti ni na šta, trpjet će koliko god treba. Oni nisu dorasli roditeljima ovih naših tužno stradalih dječaka; tim prije je priča još teža, kao i poruka. Govori o ambijentu u kojem ne postoji empatija, kao ni sistem u kojem postoji pomoć i razumijevanje. Njima se niko nije našao pri ruci.
Vi i Pjer imate odraslog sina. Kakvi ste roditelji?
– Vrlo otvoreni. Ismaru je 19 godina (bilo mu je 19. – te 2017. op.aut.) i prošao je sve faze. On je odrastao i osim emotivne veze, mi njemu ne trebamo. Napravili smo malog čovjeka koji savršeno funkcionira sam. Iako ja još često znam kazati ponesi jaknu, nemoj tene, pada kiša i sve one najdosadnije stvari koje mame rade, on se savršeno snalazi sam. Vrlo često, obožavajući ga, jer mi se jako dopada u šta je izrastao, pomišljam kako smo mi to znali? Mislim da je to zato što smo bili s njim. Ako postoji životni projekat, on je naš projekat. Najviše snage, ljubavi i razumijevanja uložili smo u Ismara. I baš kao i na poslu, stvari se vrate istom mjerom. Mora da smo se baš potrudili oko njega. Upisao je upravo studij grafičkog dizajna na Akademiji likovnih umjetnosti, i prvi put jedva čeka da počne škola. Svira, ima rok bend koji se zove Futavci, izdali su album prije nekoliko mjeseci. Piše muziku i tako zarađuje za džeparac. On je jako dobar prijatelj, često me zna i jako pametno posvajetovati, mlad je i moderan i kad dođem u situaciju koju ne razumijem, on je ponekad razumije bolje od mene. Ma, divan je!
Izuzimajući Takva su pravila, nekako ste nestali iz filmskog vidokruga posljednjih godina. Šta ste radili?
– Protekle tri godine bavila sam se sobom i svojim zdravljem. Sada se spremam za novu školsku godinu i radim na sebi. Radim na kondiciji, zdravlju, kako bih ostala u mogućnosti da funkcioniram.
Možemo li otvoriti to poglavlje? Od čega ste bolovali?
– U zadnje tri godine sam dva puta imala infarkt pluća, prošla operaciju pluća… Ustvari, ne volim govoriti o tome, jer mi to zvuči kao dobar izgovor za nešto, a izgovori nam nikad ne pomažu. Uvijek nas vraćaju nazad. Moja ideja je, kad sam već još uvijek tu, da funkcionišem što bolje i produktivnije. E sad, razlog zbog kojeg bih željela otvoriti pa zatvoriti to poglavlje jesu ljudi. Nisam ja to sve sama sudbinski prebrodila, postoje ljudi zbog kojih sam ja još na ovom svijetu i kojima dugujem zahvalnost što sam funkcionalna.
Ko su ti ljudi?
– To je ekipa od tri, odnosno, odnedavno četiri osobe. Prvi je pulmolog Miran Konjić – on mi je spasio život. I tu su tri gracije, doktorice: Sabira Kurtović s Klinike za hematologiju, Amela Begić s Klinike za endokrinologiju i Sabina Sarić, specijalista fizikalne medicine i rehabilitacije. Zahvaljujući njima, ja sam još uvijek tu, lijepa i zdrava. To je ono što se treba znati. I naravno, to uvijek prolazite sa svojom porodicom, koja vas mora trpjeti. Imam, naravno, režim kojeg se moram pridržavati, stanje koje se mora stalno kontrolisati. Ne smijem se izlagati prevelikim naporima, ne smijem biti u zadimljenim prostorijama. Jednostavno, postoje limiti.

“Kad pročitate u novinama da je neko dijete, vršnjak tvog sina, izgubilo život na tako bizaran način, osjećate se i sami odgovornim i krivim jer živite u ambijentu u kojem je moguće da se to dogodi. Svaka ta vijest je mene ozbiljno uzdrmala, bez ikakve svijesti da ću jednom igrati ulogu roditelja takvog djeteta. Tako da mi, nažalost, nije bilo teško uživjeti se u ulogu.” 

Kako to izgleda kad trebate snimati film ili nešto drugo?
– Bilo je vrlo smiješno kada sam se poslije druge plućne embolije dogovarala o detaljima s producentom filma Takva su pravila i kažem: “Ne smijem biti smještena u hotel u kojem se moram penjati stepenicama, mora biti lift, ne smijem biti u zagušljivom i zadimljenom prostoru…” Nabrojila sam i sve stvari koje mi trebaju, jer mi je ideja bila da svu snagu usmjerim na snimanje, a kad dođem kući da legnem i spavam. Nakon tog spiska Ognjen je bio presretan kad sam se pojavila na snimanju a nisam bila na nosilima, kako je zamišljao nakon mog spiska (smijeh). Bio je šokiran i tražio od doktora uvjerenje da smijem snimati. I eto, mogla sam. I izgleda da sam i dobro to uradila.
A dobro ste radili i ulogu Šefike u Lud, zbunjen, normalan, pa otišli…
– Bila sam tamo dvije sezone i procijenila da je to dovoljno. Sarađivali smo na opšte zadovoljstvo, ali se isto tako i razišli na opšte zadovoljstvo. Nikakve priče o honorarima, misterioznim razlozima. Nema tu ništa uzbudljivo, a ljudi vole da postoje neka misterija oko bilo čega, ali stvarno nema ništa. Radujem se da čujem kako kolege još uvijek snimaju, dobro se zabavljaju, a prema LZN imam odnos kao prema dobro provedenom vremenu.
Kad se uzme u obzir stanje regionalne kinematografije, vi ste se fino naradili…
– Pa jesam. Snimala sam jedan film godišnje do 2011., što je zgodan prosjek. Nisu to bile glavne uloge, ali kad vas zovu da radite, pa i da zaradite… Nikad se nisam žalila, imala sam vrlo pristojan prosjek.
Hoće li vaš suprug Pjer uskoro snimiti novi film?
– U trenutnoj situaciji, teško, a ja jako navijam za to da on snimi film. Kao glumica bih voljela, jer znam da bismo mi glumci bili vrlo sretni što radimo s njim. Kad će to biti, ne znam.
Koliko je to frustrirajuće za njega?
– Nije uopšte! On se bavi stvarima koje ga ispunjavaju, piše scenarije. Uživa raditi dokumentarne filmove i zbunjen je kad ga pitaju kad će više tvoj film i onda kaže: pa bio je. Ali, kažu mu, “pravi” film, ono gdje raja glume, s pravom pričom. Radio je sad seriju Fudbal na AlJazeeri, što je ogroman posao, ali nije “pravi” film. Pa je radio dokumentarac Rob s Almirom Čehajićem Batkom, što je napravilo haos u javnosti. Genijalno je da jedan film pokrene toliku količinu reakcija. Ja ne znam za angažovaniji film od tog. Dakle, Pjer puno radi, ali i ja čekam kad će napraviti “pravi” film.
I onda “pada” glavna uloga?
– Teško sam ja kod Pjera dobijala uloge. Za Gori vatra je htio praviti kasting. Rekao mi je koje glumice misli zvati na kasting i to je meni bilo strašno. Ništa se ja nisam pitala. Onda sam ga, pošto se poznajemo, molila da imam privilegiju da znam šta on očekuje od glavne glumice. I rekao mi je. Radila sam na tome da ispunim uslove i dobila ulogu. Zeznuo bi se da me nije uzeo za Gori vatra. Ustvari, mislim da se zezne svako ko me ne zove u svoj film. Najozbiljnije govorim. Nikad nisam imala problema s tim zbog sujete, ali stvarno mislim da je uvijek gubitak za film ako ja ne glumim u njemu. I mislim se u sebi: Nisam mu ja kriva što me nije angažovao. Znam sebe, način na koji radim, vrlo sam posvećena, i ako postoji uloga za mene i ne uzmu me – šta da im radim, žao mi je.
Igrali ste i u četiri diplomska filma vaših bivših studenata režije: Alena Drljevića, Aide Begić, Ines Tanović i Ahmeda Imamovića, ali niste se pojavili niti u jednom njihovom dugometražnom filmu? Zašto?
– To je zanimljiva pojava: čim su dobili da rade duge filmove, nisu me zvali. Ne mene, nego skoro nikog iz tih diplomskih radova. Valjda su uvijek sanjali da rade s nekim drugim (smijeh). To je pravi fenomen. Ili još nešto: možda sam ja malo démodé. Ali, zaista mislim da su oni pogriješili što me nisu zvali ili ne zovu. 

Gracija 247, 26.9.2014.