Napisala Živana Jovančić
Snimila Majda Balić
Zazvučale su nevjerovatno i paradoksalno, tada 2015., riječi 21-godišnje Sarajke Neire Kamerić kazane godinu ranije: “Bolest mi je pružila mnoge prilike u životu.” Naime, ova mlada djevojka koja danas živi normalnim životom oboljela je prije devet godina od kancera limfnih žlijezda najvišeg stepena. Bila je tada dvanaestogodišnja djevojčica, premlada da bi bila potpuno svjesna ozbiljnosti situacije, te je i danas uvjerena kako je sve mnogo teže podnijela njena porodica. Ona je od prvog trenutka vjerovala da će se izliječiti, jer nije imala posebnih tegoba, a nije ni svoju dušu iscrpljivala pitanjem zašto se baš njoj to desilo, čak ni onda kad je izgubila kosu zbog kemoterapija. Tim prije što je po prirodi osoba pozitivnog duha i živahna, pa tako i sada govori bez okolišanja o svojoj bolesti.
“Samo mjesec dana nakon što su se javili prvi simptomi, moje liječenje započelo je u oktobru 2006. Tada sam primila kemoterapije u šest ciklusa, a moje liječenje službeno je završeno u februaru 2007. godine”, podsjeća se Neira na prošlost i dodaje da su se njeni roditelji osjećali tada mnoge teže nego ona.
Omiljeni pacijent
“Bili su tužni, povrijeđeni, depresivni. Oni su direktno kontaktirali s ljekarima, sjećam se da je moja mama zabrinuto pitala ljekare da li se bolest kao što je moja može liječiti u Sarajevu. Vjerujem da bi za svakog roditelja bio šok kad sazna da mu dijete boluje od takve bolesti, a ja tada nisam bila svjesna šta mi se desilo.”
Tek prije godinu dana Neira je saznala da su ljekari smatrali da se njene šanse da ostane živa kreću od 20 do 30 posto. Pominje i to kako je sve do danas ostala u dobrom i prijateljskom odnosu sa ljekarima Hematoonkološkog odjeljenja na Pedijatrijskoj klinici KCUS-a. “Prozvala sam samu sebe njihovim omiljenim pacijentom. Ali, djetetova volja kod nas, ipak, ne postoji; ljekari uvijek komuniciraju samo s roditeljima.”
Nekako lakonski govori o posljedicama koje su ostale nakon svih kemoterapija: “Fiziološki, to su posljedice koje su se odrazile na moj metabolizam, a nalazi su mi sada kao kod osobe od 60 godina. Ali, na to se ne obazirem previše. Iz ove perspektive, mogu reći da sam i psihički sve podnijela dobro, čak i gubitak kose za koji sam govorila da je najmanji problem kod raka.”
Neira će i danas reći da o svojoj bolesti ne može ispričati tužne i srceparajuće priče, ma koliko da ljudi to očekuju. Znala je da će se izliječiti, bolest joj ni u jednom trenutku nije predstavljala ništa strašno, ona nije htjela da njome ovlada loše sjećanje. Puna je optimizma, svaki trenutak u životu želi iskoristiti, voli putovanja, komunikativna je. “Među prijateljima sam poznata po tome da se volim šaliti na račun svoje bolesti, što je za neke u početku bilo i čudno i strašno, ali su se ubrzo navikli pa se i oni šale sa mnom.”
Za govornicom u Bruxellesu
Danas je po svemu dio svoje generacije, možda čak agilnija i prodornija od nekih vršnjaka, a dokaz za to je šarolik spoj njenih obaveza i kreativnosti. Ona je studentica druge godine Pravnog fakulteta, vlasnica bloga Neira Delirium, te volonterka Udruženja “Srce za djecu koja boluju od raka u FBiH”, čija je članica postala odmah nakon liječenja, 2007. Također, kao predsjednica Mreže izliječenih omladinaca, MladiCe, smatra da međunarodni rad čini najznačajniji dio njenog angažmana. U ime udruženja, odnosno mreže MladiCe, predstavnica je u organizaciji Childhood Cancer International (CCI), koja okuplja roditelje i djecu iz cijelog svijeta. Također je i u komitetu Parents and Patients Advocacy Committee (PPAC), koji zastupa prava roditelje i djece liječene od raka iz zemalja EU kao i van Unije. Zahvaljujući tome, i glas iz BiH može se čuti u mnogim zemljama, jer se konferencije održavaju po cijeloj Evropi. Na konferencijama su uvijek prisutni najpoznatiji hematoonkolozi, mnogi Neiru prepoznaju i znaju ko je, a često je i sama na ovakvim skupovima držala i razne prezentacije. Ipak, za nju je najvažniji nastup bio onaj u Evropskom parlamentu, u Bruxellesu, polovinom februara 2014. godine, kada su u Neira, ali i njena majka Lejla Kamerić, aktuelna predsjednica Udruženja “Srce za djecu oboljelu od raka”, stale za govornicu. Neira je govorila o kvalitetu liječenja i životu onih koji su preživjeli rak, a njena majka istakla je razlike u standardima liječenja između Istoka i Zapada, te prezentirala istraživanje o raširenosti i rezultatima liječenja dječijeg raka na području bivše Jugoslavije.
POSLJEDICE BOLESTI “Fiziološki, to su posljedice koje su se odrazile na moj metabolizam, a nalazi su mi sada kao kod osobe od 60 godina. Ali, na to se ne obazirem previše. Iz ove perspektive, mogu reći da sam i psihički sve podnijela dobro, čak i gubitak kose”
Dok se prisjeća ovih trenutaka iz Bruxellesa, Neira se raduje što će ovog maja putovati u Malmö na evropsku konferenciju CCI-ja.
Dani puni optimizma
Da život piše neobične priče, očito je i na primjeru porodice Kamerić. Ne samo da je bolest zarotirala Neirin život, ona se odrazila i na njene najbliže. Tako je njena majka Lejla, zaposlena inžinjerka elektrotehnike, postala članica i predsjednica Udruženja “Srce za djecu koja boluju od raka”, u kome srčano volontira, a njen otac Alen, po struci informatičar, uskoči kao tonac ili kamerman na svakom skupu koji se organizira. Iako bi se moglo pomisliti da se njihova dvije godine mlađa kći Arnela slabo sjeća sestrinog liječenja, Neira nas demantuje. “Moja sestra sjeća se svega. Upamtila je sve. Danas je studentica psihologije i želi biti dječiji psiholog za onkologiju. Već sada odlazi na odjeljenje na Jezeru, igra se s djecom, volontira u svakoj akciji udruženja. Moja bolest odredila je njen životni poziv.”
A koliku pažnju Neira uživa u porodici, dovoljno je reći da joj roditelji za svaki rođendan, umjesto poklona, uplate turističko putovanje. Tako je već 28. februara otputovala u Prag, sa sestrom i prijateljicama, i hvali se da ona, Neira, sama zaradi za džeparac. Koliko danas cijeni i voli život ne treba ni pominjati. Dramatični događaji u prošlosti opomenuli su je da se ne zamara malim stvarima, čak ni krupnim kao što je fakultet. “Čini se kao kliše, ali živim spontano, prihvatam svaku priliku koja mi se ukaže i putujem gdje god mogu. Navršile su se četiri godine moje veze sa momkom Tiborom, koji mi je velika podrška. Ljubav upotpunjava moj život, ali moram reći da zbog ljubavi ne bih spremno sve ostavila”, ne baš romantičarski priznaje djevojka mnogima znana kao beauty blogerica.
“Sve što volim, od mode i šminke, od pisanja i fotografije, sve sam to spojila u svom blogu Neira Delirium, u kome je nedavno rođen i moj YouTube kanal”, kaže Neira i pominje da je prate djevojke koje vole da se lijepo odjenu i našminkaju a da to ne bude preskupo. Baš kao što voli i ona, te iskreno priča da odjeću uglavnom kupuje u inostranstvu i po povoljnim cijenama. “Veliki sam konformista, ne volim robovati ničemu. Važno mi je da je odjeća udobna.”
Djevojka koja voli da planira budućnost, da uživa i diše punim plućima, izrekla je na kraju ovog razgovora misao koja će nekom zazvučati kao paradoks, ali ne i njoj: “Danas sa sigurnošću mogu reći da mi je drago što je moj život drugačiji i kvalitetniji. Možda takav ne bi bio da nisam imala rak.”
