Napisala Elma Zećo
Snimci Dženat Dreković i Emir Burlović
Sve je krenulo s blagom temperaturom i gubljenjem apetita, zbog čega je Viktora Tomaševića (7) njegova mama Mimi Đurović (31) nekoliko dana zaredom vodila kod ljekara. Tek četvrta pedijatrica osjetila je pod rukom da u dječakovom stomaku nešto nije uredu te zatražila da se uradi ultrazvuk. Viktor je do tada bio zdravo dijete, ono koje je rijetko kada bilo prehlađeno, jelo bez problema i igralo se. Kada su pregledi počeli, njegova krvna slika pokazivala je vrijednosti bez velikih odstupanja od normalnih.
Šok u porodici
“Nakon što je urađen ultrazvuk, poslali su nas devetog juna prošle godine na CT snimak, a onda na magnetnu rezonancu. Pretpostavila sam odmah najgore, jer je moj otac umro od raka i njega su, kada je bio bolestan, u istom danu poslali na ova dva snimka. Ali, sačekala sam konačnu dijagnozu”, započinje svoju priču Viktorova mama Mimi Đurović, novinarka dnevnih novina San.
Njenom Viktoru otkriven je tumor nadbubrežne žlijezde sa metastazama na limfnim žlijezdama i koštanoj srži. Ova strašna vijest izazvala je stanje šoka u cijeloj porodici.
BOLNA SPOZNAJA “Ja ovu bolest nisam mogla povezati s Viktorom, ali ne zbog toga što nisam znala da od nje djeca obolijevaju, nego zato što sam vjerovala da se mom djetetu takvo nešto ne može desiti”
“Sve se desilo za sedam dana: javljanje prvih simptoma i konačna dijagnoza. Kada dijete slabije počne jesti i ima blago povišenu temperaturu, nijedna majka nikada neće pomisliti na tumor. Ja ovu bolest nisam mogla povezati s Viktorom, ali ne zbog toga što nisam znala da od nje djeca obolijevaju, nego zato što sam vjerovala da se mom djetetu takvo nešto ne može desiti. Ja sam tip majke koja djecu vodi doktoru čim se nešto desi. Ako im nos curi, idemo po kapi… Mislim da bi to trebala svaka majka raditi. Možda je to bila naša sreća, kao i sama činjenica da se dijagnostika brzo uradila. Kod ovih bolesti veoma je važna brzina.”
Viktor je smješten na Hematoonkološko odjeljenje Pedijatrijske klinike KCU Sarajevo, gdje je primio pet hemoterapija. No, za njegovo daljnje liječenje bila je potrebna transplantacija ćelija, što u BiH nije izvodljivo. I to je Mimi znala od početka. Stoga nije oklijevala nego je hrabro sa sestrom, mamom i najbližim prijateljima pokrenula humanitarnu akciju prikupljanja novca za Viktorovo liječenje u inostranstvu. Pisma s njegovom dijagnozom poslala je brojnim klinikama u svijetu, od kojih je Univerzitetsko-klinički centar u njemačkom gradu Münsteru odgovor poslao u roku od dva sata. Njihovi ljekari obećali su procenat izliječenja od 55 posto za sumu novca koja se kretala između 200 i 250 hiljada eura.
Nakon humanitarne akcije i pomoći Fonda solidarnosti, Viktor je 28. augusta izmješten na ovu kliniku, gdje je liječenje nastavljeno po protokolu tamošnjih specijalista.
“Bezobrazne ćelije”
“Oni neprestano rade istraživanja, trude se i napreduju. U Münster je Viktor stigao s ćelijama tumora u koštanoj srži. Primio je četiri klasične, a potom visokodoznu hemoterapiju. Kako njegova bolest ne traži donora, između hemoterapija su vađene njegove ćelije iz organizma i bivale zamrznute. Osam dana nakon visokodozne hemoterapije uslijedila je transplantacija matičnih ćelija. Tada mu je imunitet bio nula. Nije imao leukocita, jer je visokodozna terapija uništila sve u njemu. Čekali smo 14 dana da njegove ćelije počnu obavljati svoje funkcije, proizvoditi nove leukocite i stvarati novi imunitet”, priča Mimi, dodajući da se Viktorovo zdravstveno stanje nikada nije pogoršavalo.
Tokom liječenja jedno su drugom pružali uzajamnu podršku, a od neprocjenjivog značaja za Mimi bila je i podrška kćerke Milice. Iako joj je bilo nepunih devet godina kada se njen brat teško razbolio, nijednog momenta sebe nije stavljala u prvi plan i cijeli školski razred završila je bez maminog prisustva. Mimi je istovremeno zahvalna svojoj majci, sestri i svim ljudima dobre volje koji su priskočili u pomoć.
“Ja sam samohrana majka. Nemam nikoga na koga bih se mogla osloniti, na koga bih mogla prebaciti polovinu ovoga tereta. Viktor je divno dijete. Takva su sva djeca koju sam upoznala. Naviknu se na liječenje, na jezive terapije i ne gube nadu. Igraju se i pronalaze u svemu tome svoj smisao života. Za vrijeme Viktorovog liječenja nisam upoznala nijednu ženu čije je dijete umrlo od raka. Ali jesu druge mame. Na odjeljenju u Münsteru gdje se liječe djeca oboljela od raka postoji jedna mala stolica na kojoj stoji svijeća. Kada neko dijete umre, oni upale tu svijeću i stave pored nje ime djeteta. Uvijek sam sa strahom prolazila tuda i priželjkivala da je ne vidim kako gori. I nikad je nisam vidjela upaljenu.”
Mimi se s Viktorom iz Njemačke u Sarajevo vratila 14. juna sa urednim nalazima. Nigdje se ne vidi aktivnost tumornih ćelija, ali ostale su posljedice. Danas Viktorov imunitet nije više kao kod njegovih zdravih vršnjaka. Kako bi ojačao, ljekari su mu uključili tablete s visokim dozama A vitamina, zbog čega ne smije izlaziti na sunce, čak ni boraviti u hladu zbog UV zraka.
“On je veoma discipliniran. Majka sam koja djeci govori i najružnije stvari, jer ne volim zamajavati pa da poslije dožive duplo razočarenje. Kada se razbolio nisam mu mogla reći naziv njegove bolesti. On je, logično, ne bi razumio. Objasnila sam mu da on ima mnogo bezobraznih ćelija u stomaku, da se one šire i hoće da pobijede njegove dobre ćelije. A da je naš cilj ohrabriti dobre ćelije da potuku bezobrazne. Onda je on meni rekao kako je to kao Gospodar prstenova. Sve što je prošao, dobro je podnosio. Kada god mu je bilo loše, imao je ogromno saosjećanje za mene. Poslije visokodozne terapije dobio je proliv i morao ustajati i po noći da se presvuče. Dotakao bi me po ruci i rekao: ‘Mama, izvini što te budim, ali ja opet imam proliv’. U tim trenucima ne da bih se rasplakala, nego uništila”, prisjeća se Mimi, koja je nedavno počela raditi.
Mali Viktor, koji je u minsterskoj bolnici išao na časove matematike i njemačkog jezika, savladavši ga odlično, na jesen kreće u drugi razred OŠ “Musa Ćazim Ćatić”. Prošle godine, prije izbijanja bolesti, uspješno je u ovoj školi prošao testiranje za prvi razred, kojeg su mu nastavnici odlučili priznati.
